Za sve zaljubljene:
Pomislih mila, doći ću
u osvit dana pešterskog
kad bosonoga Venero
po rosi ranog sabaha
bistrome jezdiš potoku
da s perajkom u rukama
čamašir iz lubice čamove
po suncu zubatom ispiraš.
Da te iz ćićvara provirim
moja bosonoga pahuljo
kada na hladnom potoku
dimije uz krsta zasučeš
i kvasan pačaluk podižeš
pa ti ljepotom opijen
uzdišem za nogama bijelim.
A pod šamijom vezenom
sitnom ojicom kićenom
pleteni vire ti uvojci
što niz pleća se saginju
naniže ka života izvoru.
Tada mi pomiso na tebe
dah u lubini presjeca
pa se od požude velike
umjesto vrelim usnama
širom raskolačenih očiju
s nabreklih tvojih oblina
buntovan života napajam
dok mi se tijela čulima
jak tica pešterskih poj
i kvasne perajke zvuk
sa uzdasima miješa.
Dok ti na glatka ramena
sa ibricima Zem-zema
meleci života slijeću
da kao na rosi grlica
blistavo lice umiješ
i spereš đunaha tragove
mene drznika pešterskog
gladnog bludnika što ti je
na svjetlopisu prirode
mehlemnu dušu ljubio.
Spreman da vranca azginog
iz gustog šipražja razigram
i hitro do obale doletim
zgrabim te u svoj zagrljaj
čvrst ko mi besa djedova
i vodim svome čardaku
u prelijepom Sandžaku.
Discussion about this post