Koliko malo znamo o hvale dostojnim velikanima!
Cjelokupan naš nacionalni korpus ne pokazuje naročito interesovanje prema historijskim ličnostima koji mijenjaše tokove historije u određenim vremenskim intervalima. Ubijeđen sam, lično ja kao jedinka, da bi čovjek o kojem govorimo danas kojim slučajem pripadao komšijsko-susjednom konglomeratu naroda bio priznat, poznat i hvaljen od akademskih, historičarskih i političkih do umjetničkih, prije svega pjevačkih krugova, a za kraj, kao tačka na slovo i, među običnim svijetom također. Poražavajuće, sramotno i mizerno je da toliko malo cijenimo sopstvene velikane, bez obzira o kojoj djelatnosti je riječ…
Salko Škrijelj, bihorski komandos.
Neprikosnoveni gazija i heroj gore pomenutog imena i prezimena rođen je u gornjobihorskom selu Dašča Rijeka 1880. godine. Čusmo za legendu o potomstvu Hamze Škrijelja iz Arbanije, tačnije okoline Skadra, koji sijući svoje sjeme po Sandžaku nastani i ostade do današnjih dana u ovom bihorskom zaseoku. Mula Osman Hrastoder ga je postavio za ratnog starješinu nekoliko planinskih, bihorskih sela od kojih je Krušćica nadmorskom visinom najistaknutija sa 1475. metara. Animaloidni terenski borci pod komandom genocidnog bezumnika, Pavla Đurišića prije Bitke na Goduši u kojoj se naš Salkan rhm. istakao kao mitraljezac, ubili su iznenadno, nemilosrdno i krvnički desetine civila Donjeg Bihora. To je bio znak da se mora reagovati efikasno i permanentno.
Ukratko o bici.
- januara 1943. godine izbjeglice iz Bjelopoljskog sreza zaputili su se ka Gornjem Bihoru i znajući da će ih četnici zapućeni ka Goduši pod komandom Vojislava Lukačevića sasjeći i brutalno, ogavno i mučki pobiti, popeli su se na najuzvišnije mjesto „Krši“ odakle su imali pogled, a plan su otrkili Asim Kajević i Murat Mučić čijom munjevitom i nadasve sposobnom reakcijom je došlo do realizacije pobjedonosne bitke u korist Bošnjaka. Prva zapuca puška njih dvojice, a zatim stiže pomoć braće iz Gornjeg Bihora uključujući Salka Škrijelja, mitraljesca sa četom vještih i hrabrih gorštaka, nasljednika šehida sa Čanakala. Okrenuti ka Goduši, dobro organizovani i smješteni svako na svoje mjesto, čekali su četničku reakciju primjetivši njihovo zatišje i već ugašenu vatru. Nastavljajući voditi ofanzivu, pucajući i nasrčući na krvnike željne civilne krvi, narodom se furiozno razglasi da četnici, šablonski kada nalete na neustrašive borce i gazije se dadoše u bijeg preko Lima. Salko, mitraljezac i starješina, odvažni junak spriječio je prodor tzv. Jugoslovenske vojske u otadžbini prema varoši Rožaje i Pešterskoj visoravni, a samo Bog Svemogući zna koliko bi žrtava banditi okrvavljenih ruku do ramena na dušama nanizali, kao što su i učinili neposredno poslije toga u Zapdnom Sandžaku.
Spremnost nije isto što i mržnja.
Spremivši se za megdan u zadnji vakat, Salko sa saborcima spriječi genocidne intencije suprotne strane. Iz drugog ugla, nespremni i prepušteni sami sebi, što ne lažući ide na dušu Italijanima koji su narod razoružali i ubijedili da nema razloga za brigu, Bošnjaci Pljevalja, Priboja, Nove Vroši, Foče i Čajniča (uključujući i Bjelopoljski srez) stradaše gore nego žrtve Srebreničkog genocida, prvog učinjenog nakon Drugog svjetskog rata. Spremni beskompromisno i bez imalo diskusije kao kolektiv moramo biti, ne dozvoljavajući sebi kardinalne greške i propuste generacija prije nas. Nadajmo se da će naši mladi naraštaji biti spremni, odlučni, neustrašivi, ali i pravedni, jer čusmo već potvrđenu izreku: „Na mlađima svijet ostaje!“
Discussion about this post