U balkanskoj historiografiji rijetko se može pronaći slučaj da jedan crnogorski vojvoda, učesnik brojnih ratova i sukoba XIX vijeka, piše s tolikim poštovanjem o Albancima. Upravo to je učinio Marko Miljanov u svom djelu Život i običaji Arbanasa, objavljenom 1907. godine — knjizi koja je danas gotovo nepoznata široj albanskoj javnosti, ali koja ima izuzetnu vrijednost za proučavanje albanske istorije i tradicionalne kulture.
U ovoj knjizi Miljanov Albance ne prikazuje kroz stereotipe i političku propagandu svog vremena, već kao narod:
- snažnog identiteta,
- dubokog osjećaja časti,
- besе,
- gostoprimstva,
- i izuzetne moralne postojanosti.
Posebno ga impresionira činjenica da su Albanci, uprkos stranim vladavinama i istorijskim pritiscima, uspjeli sačuvati svoj jezik, običaje i tradicionalni način života. On piše:
“Despite foreign occupation, the Albanians have remained true to themselves, unchanged and unbroken, with their ancient language…”
Ova rečenica ima posebnu težinu upravo zato što dolazi od autora koji nije Albanac i koji je pripadao crnogorskom vojnom i političkom okruženju kraja XIX vijeka.
Albanci kao narod snažnog identiteta
Jedan od najzanimljivijih aspekata Miljanovljevog djela jeste način na koji opisuje postojanost albanskog identiteta. Po njemu, Albanci nijesu bili narod koji se lako asimilovao ili odricao svojih običaja. Naprotiv, smatrao ih je zajednicom koja je uspjela očuvati kontinuitet uprkos svim istorijskim previranjima.
Miljanov čak nagovještava i njihovu starobalkansku prisutnost, navodeći da su o njima morali pisati još stari Grci i Rimljani.
U vremenu kada su mnoge balkanske politike pokušavale osporiti ili umanjiti albanski identitet, ovakvi stavovi jednog crnogorskog vojvode imaju posebnu istorijsku vrijednost.
Gostoprimstvo koje je zadivilo i Marka Miljanova
Posebno mjesto u knjizi zauzima opis albanskog gostoprimstva. Za Miljanova, gost nije bio teret, već čast domaćinu.
On piše da je bilo uvredljivo proći pored albanske kuće a ne ući unutra:
“Should you have passed by one of their houses and not gone in… you have gravely insulted him.”
Čak i najsiromašnije porodice dijelile su posljednji komad hljeba sa gostom. Gostoprimstvo nije bilo pitanje bogatstva, nego obraza i časti.
Miljanov sa posebnim poštovanjem opisuje i instituciju “ode gostiju” (oda e mysafirëve), mjesta gdje su putnici mogli pronaći:
- smještaj,
- hranu,
- zaštitu,
- i brigu za svoje konje.
To pokazuje visok nivo društvene solidarnosti i organizacije u tadašnjoj albanskoj Malësiji.
Jedna od najsnažnijih scena u knjizi jeste priča o razbojniku iz Hoti, osuđenom na smrt. Kada ga vezir pita koji mu je bio najteži trenutak u životu, on ne pominje ni zatvor ni smrt, već dvije prilike kada gosti u njegovoj kući nijesu imali večeru.
Ta scena toliko potresa vezira da na kraju naređuje njegovo oslobađanje.
Besa, čast i kultura junaštva
Miljanov posebno naglašava značaj besе i kulture časti kod Albanaca. U njegovim opisima, idealan Albanac je čovjek:
- od riječi,
- od besе,
- i zaštitnik gosta i prijatelja.
On opisuje i “pobratimstvo” kao gotovo svet odnos, jači čak i od krvnog srodstva.
Posebno je zanimljiv njegov opis odnosa prema oružju i junaštvu. Smatralo se sramotom ako poginuli ratnik ostavi pušku neispaljenu. Naprotiv, neprijatelj je osjećao poštovanje kada bi pronašao praznu pušku, jer je to značilo da je protivnik pružio otpor do posljednjeg trenutka.
Miljanov opisuje i Albance koji odlaze u smrt pjevajući, bez straha i pokoravanja. Za njega je to bio izraz junačke i epske kulture albanske Malësije.
Epska pjesma kao čuvar kolektivnog pamćenja
Posebno mjesto u Miljanovljevoj knjizi zauzima albanska epska tradicija. On primjećuje da Albanci kroz pjesme čuvaju uspomenu na junake, bitke i moralne vrijednosti zajednice.
“The Albanian people sing of such heroes in their folk songs.”
U društvu gdje dugo nije postojala razvijena institucionalna historiografija, epska pjesma i lahuta igrale su ulogu kolektivnog pamćenja. Kroz pjesme su se prenosili:
- junaštvo,
- čast,
- porijeklo,
- i istorijska svijest zajednice.
Na taj način, epska tradicija nije bila samo umjetnost, već i oblik istorijskog i moralnog obrazovanja.
Zaključak
Knjiga Život i običaji Arbanasa iz 1907. godine predstavlja jedno od najzanimljivijih svjedočanstava o Albancima i njihovoj tradicionalnoj kulturi na početku XX vijeka. Posebnu vrijednost ovom djelu daje činjenica da njegov autor nije Albanac, već crnogorski vojvoda koji, uprkos političkim i vojnim sukobima svog vremena, o Albancima piše sa očiglednim poštovanjem.
Miljanov opisuje Albance kao narod:
- snažnog identiteta,
- duboke kulture časti,
- besе,
- gostoprimstva,
- i epske tradicije.
U vremenu kada se istorija Balkana često tumači kroz političke sukobe i propagandu, ovakva svjedočanstva imaju posebnu vrijednost — ne samo za istoriografiju, već i za razumijevanje kulturnog i moralnog svijeta tadašnjih Albanaca.
Discussion about this post