DardaniaPress – Uvodnik
Već godinama dio medijske scene u Sandžaku pokušava svako istraživanje historijskih veza Albanaca i Bošnjaka predstaviti kao “napad na bošnjački identitet”. Umjesto akademske rasprave, javnosti se nude etikete, teorije zavjere i političke konstrukcije.
Jedan od najpoznatijih primjera jeste serijal tekstova portala Sandzacke.rs o navodnom projektu “Zeleni ćulah”, koji je još 2019. godine predstavljen kao “tajni plan albanizacije Sandžaka”.
DardaniaPress objavljuje analizu tog teksta i načina na koji je tokom godina stvaran narativ o “albanizaciji Sandžaka”, s ciljem da čitaoci sami procijene:
da li je riječ o naučnoj polemici — ili o medijskoj propagandi protiv svakog drugačijeg pogleda na historiju Sandžaka.
U nastavku donosimo prvi dio:
“Zeleni ćulah” i početak medijske kampanje.
Kada je portal Sandzacke.rs krajem 2019. godine objavio tekst pod naslovom “Otkrivamo / Zeleni ćulah: Tajni dokument projekta albanizacije Sandžaka”, javnosti je predstavljena gotovo filmska priča o navodnom tajnom projektu, “crnim fondovima”, “velikoalbanskim planerima” i organizovanom procesu albanizacije Bošnjaka Sandžaka.
Tekst je pisan senzacionalističkim stilom, sa dramatičnim formulacijama i ozbiljnim optužbama, ali bez ijednog konkretnog dokaza:
nije objavljen nijedan dokument,
nema potpisa autora,
nema arhivske reference,
nema datuma,
niti bilo kakvog vjerodostojnog izvora koji bi potvrdio postojanje navodnog plana “Zeleni ćulah”.
Ipak, uprkos tome, javnosti je ponuđena teza da postoji organizovani projekat čiji je cilj “albanizacija sandžačkih Bošnjaka”.
Posebno je simptomatično što se u tekstu kao dio tog “projekta” predstavljaju:
naučni skupovi, knjige, istraživanja, dokumentarne emisije, pa čak i proučavanje historijskih ličnosti poput Aćif-efendije, Mula Jakub Kardovića, Hasana a Zvizdića, Avda Međedovića, Salih Ugljanina ili Ćamila Sijarića.
Na taj način svako istraživanje koje se bavi albanskim tragovima u Sandžaku automatski se pokušava prikazati kao politička prijetnja.
Međutim, postavlja se jednostavno pitanje:
Da li je naučno istraživanje historijskih izvora postalo zabranjeno ako ne odgovara određenim političkim krugovima?
Jer: austrougarski konzularni izvještaji, osmanski defteri, toponimi, patronimi, etnografski zapisi, i brojni domaći i strani autori, već decenijama govore o složenoj etničkoj i kulturnoj prošlosti Sandžaka.
To nije propaganda.
To je historijska činjenica koju ozbiljna nauka mora istraživati.
Posebno zabrinjava što se kroz ovakve tekstove pokušava stvoriti atmosfera straha među istraživačima i intelektualcima. Poruka je jasna:
svako ko govori o albanskom historijskom prisustvu u Sandžaku može biti proglašen “neprijateljem bošnjačkog identiteta”.
Takav pristup nije akademski.
To je pokušaj ideološke kontrole historije.
Istovremeno, paradoksalno je da se istraživanje albanskog elementa proglašava “opasnošću”, dok su tokom prošlog stoljeća brojne velikodržavne ideologije pokušavale Bošnjake prikazati kao:
“Srbe islamske vjere”,
“poturčene Slovene”,
ili narod bez vlastitog identiteta.
Tada se rijetko govorilo o “negiranju identiteta”.
Danas, međutim, svaka drugačija interpretacija historije Sandžaka pokušava se unaprijed diskreditirati etiketama poput:
“albanizacija”,
“velikoalbanski projekat”,
ili “tajni plan”.
Ali historijska istina ne može biti vlasništvo nijednog portala niti političke grupacije.
Historija Sandžaka je mnogo složenija:
ona pripada i Bošnjacima i Albancima,
i Osmanlijama,
i svim narodima koji su stoljećima živjeli na ovom prostoru.
Ozbiljna historiografija ne smije se plašiti pitanja.
Jer nauka počinje upravo tamo gdje propaganda pokušava zabraniti debatu.
(Nastavlja se)
Discussion about this post