Nakon objavljivanja serijala tekstova o slučaju “Zeleni ćulah”, postalo je jasno da pitanje više nije samo jedan portal, jedan tekst ili jedna medijska kampanja. Suština problema mnogo je dublja: da li je uopće dozvoljena slobodna i argumentovana rasprava o složenoj historiji Sandžaka?
Posljednjih godina svjedočimo pokušajima da se svako istraživanje historijskih veza Albanaca i Bošnjaka unaprijed proglasi:
- “albanizacijom”;
- “negiranjem identiteta”;
- ili “velikoalbanskim projektom”.
Takva retorika ne pripada nauci. Ona pripada propagandi.
Jer ozbiljna historiografija ne počiva na etiketama, negona: dokumentima; arhivima; izvorima; terenskim istraživanjima; i akademskoj debati.
Upravo zbog toga zabrinjava činjenica da se u dijelu medijskog prostora Sandžaka posljednjih godina stvara atmosfera u kojoj se:
- naučni skupovi predstavljaju kao “opasnost”;
- istraživači kao “neprijatelji”;
- a svako drugačije mišljenje kao “napad na narod”.
To nije put dijaloga. To je pokušaj stvaranja intelektualnog monopola nad historijom.
Historija Sandžaka nikada nije bila jednoslojna niti jednonacionalna. Ovaj prostor stoljećima je bio mjesto:
- susreta civilizacija;
- migracija;
- islamske tradicije;
- osmanskog naslijeđa;
- slovenskih i albanskih kulturnih utjecaja;
- kao i složenih identitetskih procesa.
Ignorisati jednu dimenziju te historije znači svjesno osiromašiti razumijevanje prošlosti.
Posebno je važno naglasiti:
istraživanje albanskog historijskog prisustva u Sandžaku ne znači negiranje bošnjačkog identiteta.
Naprotiv.
Bošnjački identitet u Sandžaku predstavlja historijsku i društvenu realnost koja ne može biti ugrožena naučnim istraživanjem prošlosti. Identitet ozbiljnih naroda ne ruši se dokumentima, nego neznanjem, manipulacijom i propagandom.
Upravo zato ozbiljna nauka mora imati pravo postavljati pitanja:
- o migracijama;
- o toponimima;
- o patronimima;
- o osmanskim popisima;
- o austrougarskim konzularnim izvještajima;
- i o kulturnim vezama naroda Balkana.
Niko nema pravo monopolizirati historiju.
Ako određene teze nisu tačne — onda ih treba osporiti argumentima.
Ali ako se umjesto naučne polemike koriste:
- etikete;
- diskvalifikacije;
- teorije zavjere;
- i medijske hajke,
onda problem više nije historiografija, nego politička instrumentalizacija identiteta.
Zanimljivo je da se često upravo oni koji govore o “slobodi mišljenja” najviše plaše otvorene rasprave.
Jer otvorena rasprava podrazumijeva:
- dokumente;
- argumente;
- različita mišljenja;
- i pravo da se prošlost istražuje bez političkih zabrana.
Historija Sandžaka ne pripada portalima. Ne pripada ni partijama. Ne pripada ni ideološkim grupacijama.
Ona pripada istini. A istina se ne može zaštititi propagandom. Može samo naukom.
/dardaniapress.net/
Discussion about this post