Uporedimo funkconisanje svih institucija u gradu, pa i cijelom Sandžaku, sa istim u bilo kojem gradu Švajcarske, Nemačke, Švedske, Finske ili bilo koje druge zemlje! Obratite pažnju i na njihove ulice, puteve, šume, rijeke i odnos prema prirodnim bogatstvima. Društveno odgovoran čovjek neće zagaditi vazduh koji diše, ni vodu koju pije. Oni koji misle o budućnosti neće prodavati izvore pijaće vode, niti će izvore termomineralne vode davati najgorim hohštaplerima da im služi kao raj za švaleraciju. Neće dozvoliti izgradnju stotine zgrada u već prenaseljenom gradu, te tako povećati zagađenje, gužvu u saobraćaju i smanjiti kapacitete električne energije i vode u gradu koji je i prije imao te probleme.
Onog trenutka kada budemo napravili održive planove za narednih 50 ili više godina, tada možemo reći da smo otišli jedan korak naprijed! Tek tada!
Ovom Sandžaku su potrebne sistematske promjene i to svi osjećamo! Ovom Sandžaku je potrebno ulaganje u obrazovanje, nauku i kulturu. Ulaganje u zaštitu životne sredine. Ulaganje u budućnost.
Ovom Sandžaku je potreban jedan Nikola Tesla da riješi problem struje!
Ovom Sandžaku treba jedan od najtalentovanijih urbanista na svijetu, da izmjesti puteve, proširi ulice, riješi problem saobraćaja i parking mjesta!
Ovom našem Sandžaku je potreban drugačiji sistem vrijednosti. Onaj u kojem će se na mnogo veće stepene podići onaj koji ima znanje u odnosu na bahatog, primitivnog parajliju koji nam pravi nered i haos!
I obavezno-ovom našem Sandžaku su potrebne obrazovane i emancipovane majke koje će pravilno usmjeravati svoju djecu!
DA SE NE LAŽEMO-ŠTA DA SE OČEKUJE OD DRUŠTVA U KOJEM JE ŽENI VRHUNAC DOSTIGNUĆA DA RODI SINA, DA NAPRAVI FRIZURU KOD KADE ILI FIKRA, DA PORUČI HALJINU KOD AMINE HASANBEGOVIĆ I ODE AUTOM SVOJEG MUŽA KOD MAJKE, SVAKOG VIKENDA!? Takve majke vaspitavaju našu budućnost.
E, moj Sandžaku, mjesto moje drago…
…
Elem, znamo da se stanje jednog naroda neće promijeniti dok se ne promijeni taj narod. Ovaj narod je stasao za reforme, ali ne po principu “sjaši Kurta uzjaši Murta”, nego prave, pravcate reforme! Kao prvo, nezavisnost od onih koji nam “daju na kašičicu”! Ta kašičica je postala toliko bitna da se posvađasmo i rajedinismo zbog nje! Sad je kašičica ključna stavka u našim životima, jer narod slijep, a i glup, te ne vidi dalje od nosa. Ne konta, jadan, da mu ta kašičica i ne treba, jer bi mogao da živi u izobilju kada bi se pozabavio sobom i svojom kućom, jer u njoj ima sve što mu treba za život.
No, na žalost, na dobrom je putu da raskući kuću, da trajno zagadi i vazduh i vodu i da posječe svako drvo, da ga ne podsjeća na selo, a ne shvata, jado, da je na selu bio zdraviji! Nije naučio u osnovnoj školi da bez kiseonika nema života.
A njemu, jadu, ČAST kad mu se iz neko iz Beograda obrati, ili ga tapne po ramenu, zato što jado ima kompleks. Zna da je polupismen, polusposoban i da bi futo bio niko i ništa da nije došao vakat najgorih!
….
U slučaju da nisam dovoljno jasna, što često nisam, s obzirom na to da mi je teško da sve ono što mi je u glavi strpam u smislene rečenice, evo, potrudit ću se da uprostim…
MI SMO LOŠI!
NEMAMO DOVOLJNO KVALITETNIH LJUDI!
NEMAMO DOVOLJNO IDEJA!
LJUDI NAM NEPISMENI ZAVRŠAVAJU FAKULTETE!
LJUDI NAM NAM POLUPISMENI POSTAJU DOKTORI NAUKA!
IDEJE KOJE IMAMO, NE ZNAMO KAKO DA REALIZUJEMO!
NIKAD NISMO BILI DALJE OD JEDINSTVA!
NIKAD NISMO BILI OVOLIKO GLADNI I SEBIČNI!
OVI KOJI SU TEK “SAŠLI” NE KONTAJU DA SE ASFALT NE ORE, A DOZVOLJENO IM JE!
NIJE BOLJE VRABAC U RUCI NEGO GOLUB NA GRANI!
I tako dalje…
Dakle-JEDINSTVO U IDEJI DA BUDEMO NEZAVISNI, A POTOM OBRAZOVANJE I KULTURA I REFORMA SVIJESTI.
TEK TADA MOŽEMO DA POPRAVIMO ONO ŠTO SMO POKVARILI I DA ŽIVIMO BOLJE!
Do tada, možemo da mlatimo praznu slamu na društvenim mrežama i da lajkujemo jedni drugima fine ideje. A od toga se može ofajdit samo nečija sujeta. Društvu od toga neće biti bolje.
Hajde za početak, neka svako od nas uzme samo ono što mu pripada i neka radi samo ono što zna. Neka počisti ispred svoje kuće, a da ne baci smeće komšiji u avliju. Hajde za početak da priznamo koliko ne valjamo!
Razgovor o ovom članaku