- A. : Poštovani gledaoci danas smo u Plavu i odlučili smo da posjetimo jednu albansku familiju iz Plava i u kući smo gospodina Ibrahim Hysenaj bivšeg prištevačkog studenta, mi smo se prethodno dogovorili da ćemo doći da ga posjetimo i da ćemo pričati o življenju i načinu života u Plavu. Gospodine Ibrahime puno vam hlala za gostoprimstvo i što ste nam omogućili da obavimo posjetu kod vas i da dobijemo vaše mišljenje za gledaoce Kosova, Albanije i Sandžaka, vi znate da se ja bavim istraživanjima o Sandžaku, mi imamo jedno udruženje Kosovo za Sandžak i u konačnom imamo i jedan portal koji je nazavisan od pomenutog udruženja – Dardaniapress.net gdje nastojimo da analiziramo i razmotrimo način života u prije svega u Sandžaku i da ga približimo albanskim gledaocima ma gdje oni živjeli, kako se živi u Sandžaku iako Plav i Gusinje nijesu bili djelovi Sandžaka, ali najbollja mogućnost spoznaje je kako se ko osjeća i mi u tom pravcu ih prihvatamo. Moje pitanje za vas kao stanovnika plavskogusinskog kraja bi bilo da se vi predstavite gledaocima i čitaocima portala Dardaniapres.nes, ko ste, odakle potičete, gdje ste se školovali, sa čim ste se bavili tokom života, koje probleme imaju albanci ovog prostora i tome slično.
I.H. : Dobro nam došao poštovani Ismet Azizi, veliko mi je zadovostvo što ste imali potrebu i želju da posjetite mene i moju porodicu kako biste vidjeli uslove i okolnosti u kojima živimo, koje imamo poteškoće i tako redom.
Ja sam završio pravni fakultet školske 79/80-godine, zatim sam se 80.tih godina zaposlio ovde u plavu kao sekretar srednje škole i sada se nalazim na istom poslu, jedno vrijeme sam se kraće bavio advokaturom, ali sam prestao da se bavim tim poslom jer su mi roditelji bili bolesni, pa sam se tako opet vratio na radno mjesto na koje sam se u početku uposlio. Osnovnu i srednj školu sam završio ovdje u Plavu, jednu godinu sam se školovao u Baru, i jednu godinu u Peć gdje sam upoznao Bek Lajćija – kasnije advokata, zatim Alji Ljajći mi je bio kolega u srednjoj školi u Peć. jer mi je bila želja da učim albanski jezik budući da se mi ponosimo što smo albanci iako albanski govorim malo sa smetnjama jer ovdje su okolnosti bile otežane, možda neko zna a neko ne zna da Država neko vrijeme nije dozvoljavala albanskom stanovništvu školovanje na svom jeziku, govorili su nam da ne ispunjavamo uslove i tome slično. Ja sam se školovamo na srpskohrvatskom jeziku, osnovnu školu, srednju i fakultet sam završio na srpskohrvatskom jeziku, istina jednu godinu sam učio u Peć prvi razred srednje škole na albanskom jeziku, gdje sam upoznao pomenute drugove i Gani Tetaj je bio moj drug iz razreda (kasnije advokat a sada rahmetlija), nakon toga sam se vratio u plav, šta da kažem i uslovi su bili jako teški što i vi kao istraživač dobro znate. Mi na primjer potičemo iz Rapše Hotke koja se nalazi iza Tamare i pripada Skadarskom okrugu. Naš predak je bio po vjeri katolik Đok Ded Nika i koji je u tursko vrijeme zbog krve osvete došao u plavskogusinjsku kotlinu. On je svoje potomke preveo u islamsku vjeru i tako je od njega nastalo nekoliko plemena: Hysenaj, Hadžaj, Sinanaj, Mehaj, Mujaj. Znači uslovi nijesu bili povoljni za nas Albance, puno smo patili i bili u problemima, nijesmo mogli da očuvamo svoje običaje, kulturu i jezik, iako većina zna svoje porijeklo ipak imaju problem sa svojim identitetom jer je država napravila asimilaciju, moj otac na primjer se izjašnjavao kao Hoti – Hysenaj, ali činovnici iz popisne komisije su mu samovoljno dodavali na prezime – vić, ili ne samo husenović nego usenović, tako da u porodici imamo oko 5 različitih prezimena, neko je Huseinović, neko Husenjović, neko Useinović… tako da nijeso mogli da ispravimo svoje prezime jer sada traže razne dokumente za promjenu prezimena kojeg su nam sami mijenjali. Znači puno problematična situacija. Ja i moji roditelji smo imali želju da se školujem na albanskom jeziku, moja majka je govorila da ja treba ako Bod da da budem pravnik i ja kako mi ona poželjela završih pravni fakultet u prištini na srpskohrvatskom jeziku u redovnom roku sam položio sve ispite i nakon toga sam došao u svoj rodni kraj i zaposlio se na radnom mjestu sekretara srednje škole, ali većina ostalih nijesu mogli da dobiju zaposlenje i nijesu imali uslove za život, na primjer moj otac je živjeo u selo Hoti (tromeđa Crne Gore, Kosova i Albanije) sa svojim ocem Ibiš Ferato, ali nijesu imali dobre uslove za život jer je riječ o planinskom selu, neki su umrli, neki otselili u Ameriku i druge zemlje, pa su još lošije izgubili svoj identitet, jer je Amerika kao jedna adždaja gdje se gubi svoja kultura, tradicija i svoji običaji. Znači, selo kao selo gdje je živjeo moj otac je sada prazno svega 2-3 kuće stalno tužive, a nekada je imalo 50 i više kuća, bilo je živo selo, ljudi su jedni drugima pomagali i podržavali jedni drugima.
I.A. : To isto se dogodilo i drugim selima i mjestima jer vaš slučaj otslikava i život ostalih u okruženju ?
I.H. : Da to isto se dogodilo i ostalim selima i mjestima u našem kraju, npr, selo Budovice u kojem su živjeli brastvenici Feratović, sada je napušteno i u njemu se boravi samo tokom ljeta. Znači uvijek je postojao problem oko školovanja, ja sam uvijek imao želju da učim na svom jeziku, posebno mi je ovaj drug iz srednje škole Alji Ljajći govori da se ne predajem i da učim svoj jezik, jer sam ga i kasnije viđao tokom studija u studentskoj menzi i na drigim mjestima, želja mi je da ga ovom prilikom pozdravim.
I.A. : Mislim da će on čuti ovu tvoju izjavu, on nam je prijatelj udruženja i mi smo u kontaktu sa njim. Karakteristično je da si se ti školovao na stranom jeziku, ali si očuvao svoj jezik, iako oni koji se školuju na tuđem jeziku imaju problem da bogate i čuvaju svoj jezik, no i pored svega toga se vidi da u vašo familiji se govori albanski jezik, što nije slučaj sa svim albancima Plava da su sačuvali svoj jezik.
Koji su to faktori koji su uslovili gubljenje jezika, jer slobodno možemo reći za one koji su izgubili jezik i asimilirali se u bošnjake da smo sačuvali dobre odnose, hvala Bogu da se nijesu asimilovali u crnogorce ili srbe što bi bilo tragičnije.
Šta ti misliš, šta je uticalo na pomenute slučajeve da dignu ruke od svoh albanskog jezika?
- H. : Puno faktora je uticalo. Znači, Albanci Plava i Gusinja nijesu neko vrijeme imali priliku da se skoluju na svom maternjem jezik, dalje nije bilo adekvatnih kadrova. Na primjer moja majka je završila četvororazrednu osnovnu školu kod svoje tetke Čebe Fetove Redžepagić u Kačaniku, a njena tetka Čeba slovi za prvu ženu plavskogusinjske kotline islamske vjere i albanskog porijekla koja je završila učiteljski fakultet u Beograd u to vrijeme, a nakon toga i dvojezičnost u Skadru. Ista je bila supruga Kosovara Haljilja Efendiju, njena djeca Arsim i Afrodita danas žive u Đakovici, a Čeba je kao prosvjetni radnik radila u Mitrovici, Dečanima, Prizrenu, Uroševcu, Kačaniku. Ali ostali nijesu imali uslove da se školuju, ja lično sam imao želju da svoju djecu školujem na svom albanskom jeziku jer sam patio kada bih se predstavio nekome da sam Albanac i to je bio za mene veliki hendikep i u neku ruku bilo je neshvatljivo. Želeo sam da moja djeca nemaju probleme koje sam ja imao.
I.A. : Tvoja djeca su završila školu na albanskom jeziku?
I.H. : Da moja su djeca završila na albanskom jeziku, jer su kasnije i stvoreni uslovi za tako nešto u Plavu i Gusinju. Moja kćerka Nora je završila Osnovnu školu u Plavu i Gusinju, Medresu u Prištini i Pravni fakultet u Kuala Lumpuru (Maleziji) , sada radi kao advokatica u Prištini, srednji sin je završio Teološki fakultet u Prištini, sada je imam našeg džemata u Njujork, a moj mlađi sin je likovni umjetnik, akademiju je završio u Prištini i sada radi kao nastavnik u Osnovnoj školi u Gusinju.
- A. : Na neki način ti si završio obavezu koju si sebi zadao da svoju djecu školuješ na albanskom jeziku. Šta je po tvom mišljenu uticalo na druge da dignu ruke od albanskog jezika i šta je sve na to uticalo?
I.H. : Ljudi ovoga pšrostoga su u početku imali velike poteškoće, spomenuo sam da nijesu imali škole da se školuju na maternjem jeziku, zatim kad se se otvorile škole bilo je pritisaka sa prezimenom, problemi sa uposlenjem i slično. Ja sa u više navrata konkurisao za sudiju i da radim u pravosuđu ali mi nijesu dozvoljavali, jer je mjesto sekretara škole administrativno radno mjesto, čak sam i Vujanovića molio da mi pomogne kada smo radili u Advokatskoj komori ali bez uspjeha. Albanci nemaju prava koja ih pripadaju po standardima Evropske unije.
U vrijeme kada je Đukanović vršio vlast, okupio je i manjine u vlasti, posebno su manjine dale doprinos da Crne Gora bude suverena država prilikom izjašnjavanja da li smo za suverenu Crnu Goru, kao manjine tada smo prilično ostvarili svoja prava, međutim sada je došlo do promjene vlasti gdje manjine gube svoje pozicije i radna mjesta i to ne samo oni neko i kadrovi ranije vlasti. Riječju sada je neki novi talas došao.
I.A. : Znači da je referendum u kojem su se Albanci i Bošnjaci izjasnili sa suverenu Crnu Goru doprinio da se osjećaju konfornije, ali sa ovom promjenom vlasti kažete da manjine gube svoja radna mjesta i pozicije?
- H. : Sa ovom promjenom vlasti pozicija manjina u CG se pogoršava. Manjine riječju imaju male šanse. Svakim danom se prave smjene, evo sada su nam i direktora Srednje škole u Plavu smijenili iako je riječ o kvalitetnom kadru, a na to radno mjesto su doveli svoju osobu.
I.A. Da li mislite da institucije i civilna udruženja Kosova i Albanije treba da utiču i da pomognu, jer mi želeli to neki ili ne imamo dvije vlade Kosova i Albanije, neki kažu i dvijeipo, jer su i Albanci Makedonije dio vlasti.
Da li je došlo vrijeme da Kosovo i Albanija više okrenu glavu prema Vama, te da vlast Prištine i Tirane više pomognu, posebno imajući u vidu da imamo dobre odnose sa Crnom Gorom?
I.H. : Očekujemo, očekujemo podršku gospodine Ismete, jer se zna kako su ovi predjeli kroz istoriju pripali Crnoj Gori. Mi smo ovdje ostali kao siročad, sam bih imao želju da čelnicima kažem ove riječi i da još ponešto dodam, da im saopštim kako živimo, koje probleme imamo, u kakvoj smo situaciji. Prtoblemi su golemi i vlade dviju naših država Kosova i Albanije imaju obavezu da pomognu puno više Albancima Plava i Gusinja, Bara, Ulcinja i Preševske kotline.
I.A. : Lično uočavam da su Crnogorci promijenili mišljenje iz prošlosti, kada su se 1918.godine pripojili Kraljevini i izgubili državnost koju su sada povratili, čini li se da su se malo promijenili i da sada osjećaju krvno srodstvo sa Albancima koje počinju da prihvataju?
I.H. : Postoje danas razne metode o utvrđivanju identiteta svake osobe. Što se tiče Crnogoraca oni danas imaju identiteski problem, jer se u istoj porodici jedna osoba osjeća da je crnogorac moža i albanskog porijekla, dok se druga osoba iste porodice osjeća da je nekog drugog porijekla.
I.A. : Čini li se da svi na Balkanu imamo te probleme (identiteta)? Imaju problem Albanci Makedonije, Makedonci, Bošnjaci, posebo zona Sandžaka gdje neki tvrde da su od Bogumila, neki ne poriču slavensko porijeklo, no po nekim savremenim istraživanjima imamo da su Bošnjaci Iliri. imao sam priliku da kod jedne familije u Plavu uočim da polovina familije govori albanski i kažu da su Albanci dok druga polovina tvrdi da su Bošnjaci. Šta je po tvom mišljenu uslovilo da ljudi imaju problem sa identitetom, imajući u vidu da je zadnjih godina sloboda govora garantovana?
I.H. : Problemi su veliki, baš su veliki. Na primjer ljudi su se asimilovali i kroz ženidbe, možda je i politička situacija uticala, imate pravo da se školujete, nemate pravo i slično, možda su pojedini Albanci ovog područja mislili da kao manjina mogu da nešto više ostvare sa promijenjenim prezimenom, ili da će sa dodatkom vić na svom prezimenu doći do bolje pozicije, što se nij dogodilo. Manjine su u svakom mjestu manjine, i samo su u situaciji da pate i da se bave svojom nemaštinom.
I.A. : Sve su manjine u problemima ako ih ne podržava Država u kojoj žive?
I.H. : Manjine treba da imaju adekvatnu podršku države u koj žive. Manjinama treba Ustavom garantovati pravo na procenat uposlenja, da im se garantuje pravo na jezik, kulturu i tradiciju, a ako toga nema događaju se neželjene stvari.
I.A. : U ovom pravcu Kosovo ima najbolji pravac što se tiče prava manjina?
I.H. : Kosovo da, jer je dobilo pomoć velikih sila i prava manjina su prilično zagarantovana, ali uvijek ima prostora za više i za poboljšanja tih prava.
I.A. : Nadamo se da manjinska prava koja je ostvarilo Kosovo budu ostvarena i u Makedoniji, posebno u ovom dijelu Crne Gore, Južnoj Srbiji, jer su Sandžak u Preševska dolina dosta rizični što se tiče prava manjina?
I.H. : Da, da, veliki su uistinu problemi. Ove nove generacije žele da imaju jedan srećan i bezbrižan život. Preci su puno patili, dogodio se genocid nad našima 1912,13,19. godine i sada žele da taj genocid prebace kao da smo ga mi nad njima učinili a ne oni nad nama, međutim činjenice su drugačije.
I.A. : Fakat je da država Kosovo nije napravila genocid nad manjinama koje tu žive, međutim Albanci i Bošnjaci su doživjeli masakre 12 i 19. te godine organizovane sa državnog nivoa?
I.H. : Često mi dolazi na um izjava jednog mudraca sa Kosova koji navodi da susjedi uvijek sa nama žele dijalog, a ustvari nam drže nož pod grlo i vrše različite vidove nasilja i nepodnošljivih situacija nad nama.
I.A. Kakvi su odnosi danas između Bošnjaka, Albanaca, Muslimana i Crnogoraca u Plavu i Gusinju, kako bi te odnose predstavio javnom mnenju Kosova i šire?
- H. : Međunacionalno odnosi su ovdje dobri. Većina naroda se deklariše da su Bošnjaci iako prihvataju da imaju Ilirsko porijeklo.
Ali imaju problem kako da povrade albanski jezik. U tom pravcu trebaju da pomognu Vlade Albanije i Kosova kako se u cjelosti albanski narod ne bi asimilirao. A ovi drugi se osjećaju kao gazde na svome, pa ako im neko napravi problem, napravio ga samome sebi.
I.A.: Broj Albanca u Plavu i Gusinju je u opadanju zar ne?
I.H. : Da,da, broj Albanaca je u opadanju. Matične države treba da pomognu u otvaranju radnih mjesta preko svojih biznismena, da materijalno pomognu, da investiraju, materijalno pomognu svakoj porodici i da pošalju kadrove ako treba iz Tirane i Prištine, to su elementarne potrebe.
Pozdravljam sve Albance Kosova, Albanije i šire, ponosan sam što sam Albanac, dugujem im izvinjenje što sam ih mučio sa problemima koje imamo, teško je biti Albanac u ovim krajevima i nositi se sa svim halovima sa kojima se nosimo.
Razgovor o ovom članaku