U hrabrom intervjuu za magazin Stav, poznati bošnjački akademik porijeklom iz Bihora, Šerbo Rastoder, bez ustezanja govori o mračnoj historiji Sandžaka, o kontinuiranoj diskriminaciji Bošnjaka i Albanaca u Jugoslaviji, te o kolektivnoj šutnji kada su u pitanju komunistički zločini. Kroz osvrt na Masakr u Baru, baca svjetlo na jednu iskrivljenu prošlost koju institucije i danas odbijaju da priznaju na dostojan način. Riječ je o narativu koji nadilazi akademske okvire i prerasta u poziv na nacionalnu i institucionalnu svijest – kako kod Bošnjaka, tako i kod Albanaca.
Identitet, politika i kultura sjećanja
Šerbo Rastoder za Stav: Činjenice i istinu o sandžačkim Bošnjacima treba učiniti vidljivim
“Mi smo takvi kakvi jesmo. U Crnoj Gori imamo šest bošnjačkih ministara – kada se to desilo u komunizmu? Ali nasuprot tome, imamo jednu potpuno drugačiju ideologiju. Šta nama treba? Nama ne treba vlast, ni moć. Nama treba samo odlučnost da imamo pravo. To pravo niko ne smije da nam ospori.”
Rastoder naglašava da je za odbranu tog prava neophodno znanje – ali, kako kaže, nažalost, “većina naših političara je ili kupila diplome, ili ne zna ništa”. Iako to može zvučati pretjerano, on vjeruje da se uz organizovanu aktivnost može mnogo postići.
Posebnu zahvalnost izražava ljudima iz Bosne, naročito potomcima iseljenih iz sela Šahovići, koji su pružili podršku u naporima da se očuva historijsko pamćenje. Takav je bio slučaj i na promociji njegove knjige u Brčkom, gdje je govorio muftija Fazlović – potomak prognanih iz tog kraja
Spomenici, dogovor iz 1953. i prisilne migracije
Pokušaji podizanja spomenika na mjestu masakra u Šahovićima
U intervjuu, Rastoder spominje višegodišnje napore da se postavi spomen-obilježje na mjestu gdje se, prema vjerodostojnim predanjima i toponimima, nalazi masovna grobnica pored nekadašnje džamije u Šahovićima. Iako ne postoje potpuni naučni dokazi, postoje jasni pokazatelji – poput toponima “Orlov izvor”, “Ahmetova livada”, “Hasanbegovića mahala”, “Džamijsko” – koji su i danas prisutni.
Rastoder navodi da je od Opštine tražio samo 100 kvadratnih metara kako bi se podigao spomenik, ali mu je rečeno da Opština tamo “nema imovinu”. Na kraju je otkrio da je ta zemlja ranije bila državna, ali je kasnije prodata i na njoj je izgrađena fabrika.
On ukazuje na apsurd – imena muslimanskih toponima su opstala, ali sjećanje na zločin je potisnuto, a spomenici još uvijek ne postoje.
Kultura sjećanja i ideologija negiranja
Za Rastodera, podizanje spomenika na mjestima gdje su se dogodili masakri nad muslimanima u Crnoj Gori – ne samo u Šahovićima, već i u Pljevljima i drugim krajevima – predstavlja temelj kulture pamćenja.
On kritikuje savremenu politiku, koja i pored činjenice da Bošnjaci imaju predstavnike u vlasti, nije izgradila institucije koje bi branile historijsku istinu.
“Danas se govori o podizanju spomenika Bošnjacima deportovanim iz Crne Gore 1995. godine – ali to prati sramna nagodba o finansijskoj naknadi,” kaže on.
Kao pozitivan primjer navodi Alema Bajrovića, koji je odbio da primi novac za ubijenog oca i danas se bori za ljudska prava i pravdu za žrtve.
Komunisti i “džentlmenski dogovor” o iseljavanju muslimana
Rastoder posebno ističe takozvani “džentlmenski dogovor” iz 1953. godine između Josipa Broza Tita i turskog ministra vanjskih poslova Fuada Köprülüa, koji je omogućio masovno iseljavanje muslimana – Bošnjaka, Albanaca, Goranaca, Torbeša – iz Jugoslavije u Tursku.
Po njemu, ovaj dogovor je nastavak ranijeg sporazuma iz 1938. godine, koji je sa Turskom postigao knez Pavle, i koji je predviđao iseljavanje 40.000 muslimanskih porodica.
“Ako nekog prodate za 500 lira – koliko se tada dobijalo po osobi – da li je to visoka ili niska cijena za jednu bošnjačku glavu?” – pita se sarkastično.
Kako postati “Turčin”, kompleks superiornosti i drama muhadžira
Kako si postajao “Turčin” da bi se spasio?
Rastoder opisuje dva načina kako su ljudi iz Sandžaka mogli da dobiju dozvolu za iseljenje u Tursku – time što su formalno morali da se izjasne kao Turci:
- Preko ambasade u Beogradu, gdje je bilo dovoljno da znaš deset riječi na turskom – “merhaba”, “akşam”, “su”, i slično – kako bi dokazao “tursko porijeklo”.
- Putem ilegalnih kanala, gdje su ljudi prodavali stoku da bi platili prevođenje preko švercerskih mreža, na čijem čelu je bio čuveni Pera Maslovarić.
Kada su te rute zatvorene, mnogi su otišli u Makedoniju, gdje su dobijali potvrdu da su Turci – i tek tada nastavili put ka Turskoj. To su bile bolne i haotične migracije, u kojima su neki uspjeli da se snađu, a drugi su se pokajali i vratili.
Nadmenost jugoslovenskih “Evropljana” u Turskoj
Rastoder dijeli simboličnu priču o bošnjačkoj porodici koja se 1969. godine preselila iz Rožaja u Istanbul. Sa sobom su ponijeli televizor marke Ei Niš – iako tada u Turskoj nije ni bilo televizijskog signala.
Kada je signal napokon pušten, prodali su televizor i za te pare kupili plac i sagradili prvi sprat kuće.
“U to vrijeme Jugoslavija je bila tehnološki daleko ispred Turske”, kaže on.
Ipak, turski domaćini su ih doživljavali kao nadmene:
“Dolazili su kao ‘civilizovani Evropljani’ i gledali su s visine. Ipak, većina ih se dobro snašla.”
Šta je crnje od gavrana? Muhadžirsko srce
Rastoder ovu sekvencu završava citatom iz romana Huse Bašića:
“Šta je crnje od gavrana? Muhadžirsko srce.”
Ova rečenica sažima bol, nostalgiju, izgubljen identitet dhe dramën kroz koju su prošle generacije koje su bile primorane da napuste ognjišta i da u novoj sredini grade sve iz početka – često bez priznanja i bez spomenika.
Sabiha Gökçen, masakr u Baru i institucionalna šutnja
Sabiha Gökçen – zaboravljena Bošnjakinja u turskoj historiji
Rastoder skreće pažnju na jednu od najpoznatijih ličnosti moderne Turske – Sabiha Gökçen, prvu ženu pilota koja je učestvovala u borbenim operacijama, a koju je Atatürk usvojio kao svoju kćerku. Ipak, kako ističe Rastoder, njeno pravo porijeklo je bošnjačko: pravo ime joj je bilo Sabiha Ćorović, rođena u selu Lozna kod Bijelog Polja, od oca Izeta i majke Hajrije.
“Iako nikada nije javno spominjala svoje porijeklo – vjerovatno jer je rano ostala bez roditelja i bila usvojena – ona i dalje ima rodbinu u Sandžaku. U Bosni, poznata novinarka Aida Ćorović je smatra tetkom.”
Rastoder poručuje da je prvi korak u izgradnji kulture pamćenja – učiniti nevidljive ličnosti vidljivima, kao što je slučaj sa Sabiha Gökçen. A stoti korak je njihovo uključivanje u obrazovni sistem.
Masakr u Baru – zločin koji je dugo bio prešućivan
Intervju zatim prelazi na jednu od najtragičnijih tema u historiji Albanaca – masakr nad regrutima u Baru 1945. godine, koji su počinile partizanske jedinice.
Rastoder priznaje:
“Istina je da se u naučnim krugovima o tom zločinu gotovo ništa nije znalo. Ali Albanci su znali. Odrastao sam u Baru i još kao dijete znao sam da vozači nisu voljeli da idu na Kosovo sa registracijama iz Bara, jer su često imali neprijatnosti. Tada nisam znao zašto.”
Potom detaljno opisuje događaj:
- Nakon gušenja Dreničke pobune, hiljade Albanaca su mobilisane za front kod Trsta.
- Kretali su se pješke kroz Kosovo i Skadar do Bara.
- Tamo, u mjestu Zaljevo, ubijen je partizanski pratilac Vido Dabanović.
- Albanci su zatvoreni u Monopol duvana, zgradu koja je služila kao logor.
- Kada su vidjeli da se približava partizanski vod, u panici su počeli da bježe, misleći da će biti likvidirani.
- U tom trenutku mitraljezi sa okolnih brda su otvorili vatru – nastao je pokolj.
Komanda je glasila: “Ubijaj ih kao zečeve!”
Koliko je ljudi ubijeno? Istina između prećutkivanja i preuveličavanja
Rastoder ne iznosi precizan broj žrtava, ali priznaje da se radilo o stotinama ubijenih, iako odbacuje brojke od 2.000–3.000 koje navode pojedini autori.
Tragedija se nastavila:
- Preživjeli su ukrcani na brod za Trst.
- Kod Dubrovnika, brod je naletio na minu, i tada je poginulo još nekoliko stotina ljudi.
Jedan lični svjedok humanosti
Rastoder opisuje porodičnu priču iz 1981. godine, nakon zemljotresa u Baru:
Njegov otac je prihvatio grupu albanskih radnika koji nisu imali smještaj, jer ih niko nije htio primiti zbog tadašnje propagande o “albanskoj iredenti”. Jedan od radnika prepoznao je komšiju porodice Rastoder, Miloša Petrojevića, i zajedno s drugima mu je poljubio noge u znak zahvalnosti – jer ih je 1945. sakrio u svinjcu i tako im spasio život.
“To su bili svjedoci zločina, o kojima tada nisam znao gotovo ništa, iako sam već bio student.”
Dijaspora u Turskoj, zloupotreba sjećanja i poruke za budućnost
Udruženje “Karadag–Šahovići” i politizacija boli
Na kraju intervjua, Šerbo Rastoder se osvrće na stanje bošnjačke dijaspore u Turskoj, konkretno na aktivnosti udruženja Karadag–Šahovići, koje – prema njegovom mišljenju – ne predstavlja ozbiljno interese potomaka iseljenih Bošnjaka.
“Tamo se takmiče ko će biti ‘glasnogovornik’ jedne priče koju ne poznaju do kraja. Rekao sam im jasno: neću da arbitriram među vama. Odaberite jednu adresu za institucionalnu komunikaciju, koja neće komercijalizirati ovu bolnu temu.”
Rastoder oštro kritikuje pojave poput paralelnih dženaza, folklornih skupova bez suštine i propagande, dok stvarnih koraka ka institucionalizaciji sjećanja nema.
Oštra kritika ideje o dvojnom državljanstvu: “Najgluplja ideja”
Udruženje Karadag–Šahovići je predlagalo sporazum između Crne Gore i Turske o dvojnom državljanstvu za bošnjačku dijasporu. Rastoder je kategoričan:
“To je glupa i opasna ideja. Znate li ko je stvarni autor? Pročetnički krugovi u Srbiji. Njihov plan je da nagovore Bošnjake da masovno traže crnogorsko državljanstvo – a onda će isto to tražiti i Srbi. Cilj je da Crna Gora ponovo postane srpska.”
On dodaje da ni Turska ne podržava takvu ideju, jer se boji demografskih posljedica:
“Kada bi svi narodi u Turskoj slobodno izražavali svoj identitet, Turci bi mogli postati manjina – a to neće dozvoliti.”
Gorka istina: Bošnjaci u Turskoj ne uče više bosanski jezik
Rastoder, koji je bio više od sto puta u Turskoj, priznaje da ga posebno boli što Bošnjaci tamo ne žele učiti svoj jezik:
“To me jako razočaralo. Većina ih se identifikuje isključivo kao Turci i više ne osjećaju pripadnost svom izvornom narodu.”
Kao izuzetak, navodi “Bosna-Sandžak Derneği” iz Izmira, jedino udruženje registrovano na saveznom nivou, koje vodi jedan ljekar, i koje može predstavljati dijasporu dostojanstveno i odgovorno.
Zašto svi pokušaji propadaju? Više halve, manje akcije
Na kraju, Rastoder ironično primjećuje:
“Umjesto da traže da predsjednik Skupštine Crne Gore u parlamentu govori o Šahovićima, oni se trude da ga što ljepše dočekaju – da mu ponude pitu, halvu, da ode zadovoljan… A rezultat? Ništa.”
Zaključak: Šta nas uči ovaj intervju?
Ovaj intervju je više od historijskog osvrta – on je poziv na buđenje. Kroz njega, Šerbo Rastoder šalje tri ključne poruke:
- Albankama – priznanje istine o masakru u Baru
Masakr nad regrutima albanske nacionalnosti u Baru 1945. godine bio je zločin koji se decenijama prešućivao. Rastoder pozdravlja napore Albanaca da dokumentuju tu istinu, ali kritikuje izostanak institucionalne podrške, čak i od strane Bošnjaka.
- Bošnjacima – napuštanje “generacije šutnje”
On poziva na buđenje bošnjačke svijesti, kritikuje političku i intelektualnu elitu koja je prodala sjećanje za sitne privilegije, i zahtijeva izgradnju institucija koje čuvaju pamćenje.
- Zajedno – izgraditi kulturu sjećanja
Rastoder ne vidi prošlost Albanaca i Bošnjaka kao odvojene – naprotiv, vidi ih kao paralelne sudbine naroda potisnutih iz historije, koji se danas moraju ujediniti u zajedničku borbu za istinu, spomenike i obrazovanje.
Razgovor o ovom članaku