Srijeda, 19 Juna, 2024

 “Alpska muza 2020”: Xhevahir Spahiu laureat nagrade “Teuta”

Regionalno udruženje pisaca “Teuta”, kojeg čine književni stvaraoci sa Kosova, iz Albanije i Crne Gore, organiziralo je osmu trograničnu književnu manfiestaciju “Muzat e Alpeve - Alpske Muze 2020“

27
SHARES
332
VIEWS
Nagrada za životno djelo “Teuta”, koja je prošle godine dodijeljena doajenu crnogorske književnosti Zuvdiji Hodžiću, a ove godine je u Petnjici, to priznanje dodjeljeno Xhevahiru Spahiuu, istaknutom književniku iz Albanije. Priznanje za doprinos u organizaciji ove manifestacije dobila je i Opština Petnjica i “Centar za kulturu u Petnjici”
Manifestacije su održane 30 i 31 oktobra 2020. godine, u Klini (Kosovo) i Petnjici (Crna Gora). Dom kulture u Petnjici je ujedno bilo mjesto susretanja domaćih i pisaca iz regije, ali i prilika da se razmijene mišljenja i promovišu djela stvaralaca iz ovih država. Učesnici na manifestaciji govorili o različitim aspektima književnih djela ovogodišnjeg laureata, Xhevahira Spahiua.
Održano je i književno veče na kom su pjesnici održali prigodne besjede i čitali fragmente iz njihovog stvaralaštva. Među učesnicima je bio i Agim Vinca, dugogodišnji predavač Savremene albanske književnosti na Univerzitetu u Prištini. Više poznat u književnim krugovima po stručnim člancima, Vinca je objavio desetak knjiga poezije na svom maternjem jeziku, a neke su doživjele i prijevode na mnogim jezicima. On je iz stihozbirke “Anđeli propovjedaju jutrom”, prevedene sa albanskog na bosanski, u prepjevu Smajla Smake, govorio neke od pjesama, dok je prisutnima održao i besjedu, koju prenosimo u cjelosti:

“Imao sam ponudu da ovu knjigu objavim u Beogradu. Nisam pristao. Nisam protiv kulturne saradnje dvaju naroda, naprotiv, i nemam predrasude za srpsku, kao i bilo koju drugu kulturu, ali mislim da još nisu sazrijeli uslovi. U kom smislu? Prvenstveno političkom. Zvanični Beograd treba da traži izvinjenje za zločine koje je počinio na Kosovu i da prizna Republiku Kosova kao državu…
Imam pjesme i na francuskom, engleskom, njemačkom, rumunjskom, grčkom i makedonskom, a opširni ciklusi su objavljeni i na talijanskom, bugarskom, ruskom, arapskom i drugim jezicima.
Želio sam da imam knjigu i na srpskohrvatskom, odnosno bosanskom i crnogorskom. Moj cilj je bio Sarajevo ili Podgorica. Nakon mnogo dopisivanja i napora, moja knjiga izabranih pjesama od oko 60 pjesama (ukupno 65) izašla je u Sarajevu, kod izdavača “Perfecta”, skromno kao izdanje, ali nadam se vrijedna u sadržajnom i umjetničkom pogledu.

Pjesme sa albanskog na bosanskom preveo je poznati prevodilac, i moj prijatelj, Smajl Smaka (dok sam neke i sam); predgovor je napisao vaš zemljak, poznati pjesnik i prozaista Miraš Martinović (autor romana „Teuta“), a Hasnija Muratagić – Tuna, moja bivša koleginica sa fakulteta u Prishtini, koja sada živi i radi u Sarajevu, izvršila je veoma profesionalno, jezičku redakturu knjige a, pored toga, napisala i kratak, ali vrlo sadržajan tekst koji je štampan na zadnjoj korici knjige.
Namjeravao sam da ovu knjigu promovišem u Sarajevu, zbog više razloga, ali, pored krupnih poteškoća u komunikaciji na relaciji Kosovo – BiH, naišla je i pandemija, tako da je ovaj plan propao (ili, u najmanju ruku, odložio se za nedogledno vrijeme). I evo, danas smo ovdje, u Petnjici, gdje “Alpske muze” su u svom ambijentu.
Daleke 1985. godine priredio sam antologiju savremene albanske poezije u Jugoslaviji u “Sarajevskim danima poezije”. Bila je veoma dobro primljena, ali i kritikovana od strane pojedinih kao “etnički čista antologija”. To su bili ljudi sa kojima je manipulisao Bulatović. Bila je ogromna polemika u štampi. Odgovorio im je recenzent knjige, pokojni Aliriza Gashi. Tim povodom poznati bosanski pjesnik Husein Tahmiščić napisao je pjesmu posvećenu meni (mojoj malenkosti) “Jutarnja glosa”, u kojoj se, pored ostalog, kaže:

“O Agime, usta puna vatre / Govoriti ili ćutati / Ćutati ili govoriti / Pitanje je sada” (ta pjesma je tada, 1986. godine, bila objavljena i u časopisu tadašnjeg
Titograda “Stvaranje”).

Bilo je teško govoriti u to vrijeme, ali jos teže ćutati! Nije važno gdje se nešto radi, važno je kako se radi. Stara teorija centra i provincije danas je prevaziđena, odnosno umnogo relativizirana. Živimo u eri interneta i planetarne komunikacije.
Vrijednosti se stvaraju svuda, gdje ima volje i talenta. Brković govori o “brđanskom Homeru”, a naš Dritero Agoli, u svojoj čuvenoj knjizi Zakašnjeli hodočasnik (Pelegrini i vonuar), inače obojica laureati Nagrade “Teuta”, ima pjesmu napisanu u Parizu, na Monparnasu. U Monparnasu (kvart gdje se okupljaju umjetnici), a čije se ime rimuje s imenom Driteroovog rodnog sela: Menkulas, čuje se zvuk zvona i mašina, a u Menkulasu ljude ujutru budi petao.
“Heminguej atje nuk shkroi roman / Po u çlodh Homeri leckaman!”.
(Hemingvej tamo nije pisao roman / Ali boravio je dronjavi Homer!).

Prvu zbirku pjesama pod naslovom Feniks objavio sam u Skoplju 1972. godine, dok posljednju Nostalgija za opasnim vremenima, 2017. U ovoj knjizi su uvrštene pjesme iz skoro svih mojih knjiga. Izbor sam vršio sam u saradnji sa preovodiocem. Vodili smo računa da ne uzimamo pjesme koje su (pre)teške za prijevod.
U poneku od pjesama vršio sam neke promijene, tu i tamo nešto sam adaptirao, da bi bolje zvučile u novoj jezičkoj stvarnosti. (Američki pjesnik Robert Frost, 1874 – 1963, rekao je: “Poezija je ono što se gubi u prijevodu”. Sigurno da je Frost pretjerao, ali u njegovim riječima ima dosta istine).

Ne mogu a da ne kažem, među ostalim, i neke detalje o pjesmi “Pogane godine“, koju sam pročitao Jevremu Brkoviću prilikom posjete u njegovom stanu u Podgorici, dok je knjiga bila u pripremi. Razgovarali smo i pili rakiju, dobru rakiju.
Nakon prve čaše ja sam se ohrabrio i pročitao njemu tu pjesmu. Slušao me pažljivo, i na kraju pružio mi je ruku i čestitato. “Odlično!”, rekao je i predložio mi da knjigu dam
naslov ove pjesme: Pogane godine. Naslov “Anđeli propovijedaju jutrom” predložila je profesorica Muratagić i ja sam ga prihvatio, jer činio mi se sugestivnijim. Izvanredan. Tu sam pjesmu napisao 1989. godine, kada je Kosovu nasilno oduzeta autonomija i bilo uvedeno vanrendo stanje. Bio je policijski čas 56 dana, najduži u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Pazite: 56 dana i noći bez prestanka! Zanimjlivo je da sam ja tu pjesmu objavio prvo na srpskohrvatskom, a zatim na albanskom jeziku. Glavni urednik časopisa “Fjala” (Riječ) nije smio da je objavi. Plašio se. Jednog dana, slučajno, u trafici novina pored mog stana u Prištini, naišao sam na list književne omladine Bosne i Hercegovine, zvao se “Književna revija”. Sjeo sam, preveo svoju pjesmu, i poslao poštom redakciji “Književne revije”. Objavljena je u sljedećem broju uokvirena na trećoj stranici.
Tim povodom, novinar kulturne rubrike “Večernjih novosti”, najtiražnijeg lista u tadašnjoj Jugoslaviji, Božidar Milidragović, koji je bio i sam pisac, napisao je:
“Pjesma je zaista izvanredna, duhovito napisana, inteligentna, ali… govori samo o posljedicama a ne i o uzrocima”. (Vanredno stanje, prema njemu, bilo je tobože posljedica djelovanja albanskog nacionalizma!).
Pjesma je uvrštena i u “Antologiji južnoevropske poezije”, u red naboljih pjesama od ukupno 15 zemalja (priredio dr. Anton Papleka), a dotični tadašnji glavni urednik časopisa “Fjala”, koji prije trideset godina nije smio da objavi ovu pjesmu, prije par dana, odlikovan je od strane predsjednika Republike Kosovo. Za doprinos razvitku kulture i književnosti!”.
U našim balkanskim prilikama, stvarnost ponekad liči na fikciju a fikcija na stvarnost.

/radiopetnjica.me /

Razgovor o ovom članaku

Welcome Back!

Login to your account below

Create New Account!

Fill the forms below to register

Retrieve your password

Please enter your username or email address to reset your password.