Ismet Azizi
U posljednjim godinama, u bošnjačkom akademskom i političkom diskursu javlja se izražena tendencija da se muslimanske zajednice koje nisu albanske na Balkanu – poput Gorana na Kosovu, Torbeša u Makedoniji i Pomaka u Bugarskoj – integrišu u zajednički bošnjački identitet. Jedan od jasnih primjera ove tendencije jeste tekst Esada Rahića “Gorani ili Goranci – dio bošnjačkog naroda u rasijanju”, u kojem se pokušava uspostaviti pravolinijska veza od bogumila do savremenih Bošnjaka. Ovaj rad ima za cilj kritički analizirati pomenuti tekst, ukazati na njegove nedostatke, iskrivljavanja i pristrasnosti, posebno u odnosu na albanski element i višeslojne procese asimilacije.
Rahić tvrdi da je identitet “Goranci” izum režima Slobodana Miloševića i SANU-a, kako bi se Goranci odvojili od “bošnjačkog korpusa”.[1] Iako je ovo djelimično tačno, on previđa činjenicu da su i kategorija “Musliman” (1971–1991) i kasnije “Bošnjak” (poslije 1993) jednako tako političke tvorevine jugoslavenske države, koje su kasnije preuzele bošnjačke elite. Dakle, “Goranci” nisu ništa “više izmišljeni” nego “Muslimani” ili “Bošnjaci”.
U tekstu se Albanci pojavljuju samo kao pljačkaši stoke Goranaca u XIX stoljeću.[2]Autor negira činjenicu da su mnoga sela u Ljumi i Opolju albanizirana u XVIII–XIX stoljeću, te da su nakon 1912. mnogi Albanci iz Gore bili popisivani kao “Turci” ili “Muslimani” usljed administrativnog pritiska srpske države. Na ovaj način Rahić briše albanski element iz historije Gore i zamjenjuje ga narativom o bošnjaštvu.
Središnja teza teksta jeste da naziv “Torbeš” potiče od bogumilstva i dokazuje kontinuitet ove zajednice do današnjih Bošnjaka.³
Središnja teza teksta jeste da naziv “Torbeš” potiče od bogumilstva i dokazuje kontinuitet ove zajednice do današnjih Bošnjaka[3]. U stvarnosti, ovo je ideološka konstrukcija:
- ne postoje dokazi da se termin “Torbeš” koristio za bogumile prije Osmanlija;
- većina istraživača islamizaciju Gorana tumači kao proces tipičan za osmanski period, a ne kao nastavak srednjovjekovne hereze;
- pozivanje na bogumilstvo služi da se stvori “antička geneza” koja legitimiše bošnjaštvo.
Rahić ističe slavenske i romanske elemente u govoru Gorana, ali prešućuje pozajmice iz albanskog jezika, kojih ima mnogo i koje svjedoče o dugotrajnom suživotu sa Albancima.
Kada govori o promjeni prezimena, on tvrdi da je riječ o “albanizaciji”, dok dokumenti jasno pokazuju da se radilo uglavnom o serbizaciji (–ić) i turcizaciji (–ler, –lar, –oğlu), naročito u periodima iseljavanja u Tursku.[4] Teza o “albanizaciji” predstavlja očitu falsifikaciju.
Autor korektno navodi primjere srpskog nasilja 1912–1913, uključujući masakre u Restelici, Kruševu i Brodu, te citira Dimitrija Tucovića⁵. Međutim, on ne naglašava dovoljno da su glavne žrtve bile Albanci muslimani, često i susjedi Goranaca.
Također, Masakr u Baru (Tivaru, 1945) autor svodi samo na “7 Goranaca”, iako je tada ubijeno na hiljade Albanaca i Bošnjaka sa Kosova i Sandžaka⁵[5]
Masakr u Baru (Tivaru, 1945) autor svodi samo na 7 Goranaca, iako je tada ubijeno na hiljade Albanaca i Bošnjaka sa Kosova i Sandžaka. Autor korektno navodi primjere srpskog nasilja 1912–1913, uključujući masakre u Restelici, Kruševu i Brodu, te citira Dimitrija Tucovića⁵. Međutim, on ne naglašava dovoljno da su glavne žrtve bile Albanci muslimani, često i susjedi Goranaca.
Također, Masakr u Baru (Tivaru, 1945) autor svodi samo na “7 Goranaca”, iako je tada ubijeno na hiljade Albanaca i Bošnjaka sa Kosova i Sandžaka[6].⁶
Tekst završava riječima: “Predlažem da ostanemo jedan narod”. To nije naučni zaključak, već politički manifest u prilog bošnjačkoj integraciji Goranaca i Torbeša. Poređenje sa Bošnjacima u Sandžaku je pogrešno: tamo je ključni proces bio asimilacija muslimanskih Albanaca u Bošnjake, a ne čuvanje nekog “starog bošnjačkog identiteta”.[7]
Tekst Esada Rahića više je ideološki esej nego naučna studija. Njegov cilj je da legitimiše projekat bošnjaštva, minimizirajući albanski element, zloupotrebljavajući koncept bogumilstva i zanemarujući procese serbizacije i turcizacije. U stvarnosti, Gorani čine složenu balkansku zajednicu, u kojoj su se isprepleli slavenski, albanski, turski, vlaški i orijentalni slojevi. Njihova historija ne može se svesti na granu bošnjačkog naroda. Svaki pokušaj nametanja jednog identiteta dio je politike asimilacije – bilo srpske, makedonske ili bošnjačke – koje su uvijek ugrožavale njihov autentični historijski identitet.
[1] Rahić, *Gorani ili Goranci – dio bošnjačkog naroda u rasijanju*, str. 2.
[2][2] Isto str. 7.
[3] Isto, str. 4.
[4] Isto, str. 10.
[5] Isto, str. 7–8.
[6] Isto, str. 9.
[7] Isto, str. 11.












Discussion about this post