Život na Kosovu

Rođen sam u Sređanima, Rožaje ali sam tu živeo samo pet godina.

Kupi moj babo Aljo imanje na Kosovu 1957 g. kod Raduna Dragovića u selo Papraćani u blizini Dečani. Bio sam petogodišnjak morao sam još kao dijete upoznavati novu djecu, nove ljude, nove običaje, novu nošnju, novi jezik i mnogo čega drugoga. To je bio sasvim drugi, drugačiji život od onog đe sam rođen. Doselili smo se na konje zamotana djeca u ćebad i u krošnje kaje su bile uvezane za konjski samar. Stigli smo u Radavac pored rijeke Drim bila je pekara u kojoj nam otac kupi simita koji miris osjećam i dan danas, možda zbog toga što sam i prvi put posle ječmenice pojeo prvi zalogaj ukusnog hljeba koji su znali vješto umijesiti Pećki pekari.

U Papraćani sam našao komšije : Crnogorce koji su imali svoju posebnu nošnju, žene raše, crne boje a ljudi crnogorske kape na glavi i crna suknena odijela, onda Albance koji su tada žene nosile duge košulje oko pasa zamotane sa zapregama koje su se zvale pštijelak a na glavi mahrame e ljijelc, nosile su i safrabez i havalje i ćevre kada bi htjele neđe putovati a ljudi su nosili odjeću koja se zvala : tijerće šok e šal, ćulahe na glavi umotan sa crnom mahramom.

Onda su tu živjeli i Bošnjaci koji su tada nosili na glave neki ćulahe a neki francuzice kao i odijela većinom vunena pantalone džamadan i kaput a imali su i talagane a žene Bošnjake su nosile većinom dimije sprijed pokrivene zapregom a na glavi šamije sa ojicama i tako su se razlikovali od drugih naroda. Katolici su nosili nošnju kao i Albanci ali su držali krmke i imena su imali katolička nije mi poznato da su nosili šalove na glavi.

Tu su živjeli i Romi koji su većinom bili islamske vjeroispovijesti i ljeti bi navraćali i gabelji koji su u to vrijeme bili od koristi, pravili su razno suđe i šporete koje su većinom prodavali za žito, kokoši, sir, maslo i td. Gabelji su govorili da su iz Rumunije tako da njihov jezik nije niko znao osim njih.

Gabeljke su faljetalje u karte, gledale u pasulje i vješto su pljačkale tadašnji nepismeni narod a posebno žene.

Na Kosovo su živeli i Turci, ali oni su bili u gradove po sela ih nije bilo uopšte zadržali su svoje običaje i jezik, nošnju hranu i sve drugo. Bili su domaćini a njihove žene hanume.

Đe sam ja proveo detinjstvo zvalo se mjesto :” fusha that” što znači suho polje ta zemlja bez navodnjavanja nije mogla ništa roditi jer od velikih vrućina ljeti sve bi izgorelo.Pošao sam u školu u prvi razred u Paprapaćani, bila je mala škola sa nekoliko učionica, zbornicom i kuhinju je imala jer su tada đacima davali hranu i to : po parče simita i tas vruće vrnike, kuharica je bila jedna divna žena Ljubica Jokić, snaha staroga Nikole Jokića moga prvoga komije koji bi mi često davao savjete. Reko bi mi nemoj nikada biti prvi ali nemoj ni zadnji bori se da budeš u sredini, pa bi mi reko : zapamtio sam Tursko mi Crnogorci uvijek smo bili gladni, sirotinja, turska nas najede sa ljebom koji se zvao ” tain”. U školi sam po prvi puta upoznao djecu različite nacionalnosti ali smo bili razdvojeni po odeljenjima, mi Bošnjaci, Romi iPravoslavci smo učili srpskohrvatski jezik a Albanske nacionalnosti šiptarski jezik se tada zvao. Naš učitelj je bio Milan Mirković a moju sestru stariju od mene učio je Ilija Lalić. Šiptarčad je učio Nezir Krasnići i još jedan.

Kada sam počeo u školu u Kruševac osmoljetku učio sam tri jezika i to : srpsko hrvatski, šiptarski i ruski, tako su i šiptarčad morali učit srpski jezik. Morali smo se poštovati i nebi se smjeli svađati strogi su bili nastavnici ali jako dobri. Rajo Bajović je bio direktor škole a nastavu nam je predavao Bogoljub Milošević Vasiljka Milošević, Danica Lalić i njen muž Ilija, Milan jokić a muzičko jedan Albanac kojem sam zaboravio ime.

Komšije su mi bili sa jedne strane imanja Beka Ljaić iz Rugove sa druge strane braća Šoškići Velimir i Vojo sa treće strane Nikola Jokić a sa četvrte strane Abit i Ibro Murići.U tom dijelu sela većinom su bili Bošnjaci i Pravoslavci. Bili su Murići : Mahmut sa osam sinova, Halil sa tri sina, Ibro sa dva sina, Abid sa dva sina, Aljo Marković, Mehmed Kojić i amidža njegov Ahmet, Redžo Redžepagić, Ljika Pejčinović sa Mustafom i Saljom, Kuša Gutić sa Džaferom, Sejdom i Aljkom, Kuči, Mehmed i Ćazim, Šarovović Hako, Daka i Kadrija, Hamo Džurljić i Adem, Kurpejovići : Iso, Hamdija, Ragip, Rustem, Hajro Zejnel i Aljo, odbornik sela je bio Os Dauti.U Bigovicu su živjeli Bošnjaci : Musa Mehović, Rašo Marković i Iljaz Hadrović sa Misinom i Hazbija, u Dubočak su bili Zajo Ivanović, Bahto Kalač, Adem Kalač i Nušo Kurpejović, u Zlopek su bili : Meho Hadrović i Sait, Šefko i Fehim Škrijelj, Sait Agović Murić Džemo Braća, Ramo i Demo, Juka Seferović, AvduljKalač i Zejnel Kalač, u Goraždevac su bili : Kurpejovići Emin sa sinovima Suljo sa sinovima i Juso, u Brženik su bili Hako (Halil) Hadrović Saka Nurkovića sinovi : Emro, Šemo i Fazlija itd. Babove sestre su bile udate za Albance Hafiza za Brahim Pepšu u Peć, Nurija u Vokšu Slup za Adem Haderđonaj i Hajrija za brata Zumbera Haderđonaj Medina u Dujak za Ali Muzliaj, kao i dvije ćerke od daidža babovih Hasima za Šaban Haziraj i Đula za Rama Miftari. Sve se to obilazilo i pomagalo jedno drugo. Od pravoslavaca su bili : Mirkovići, Tiso, Ogo i Milan, Dušan Gojković, Draguna Đurišić sa sinom Dušanom, Đoko koji je bio suhih nogu sa sinom Dragom, Milovan Jokić, Todor Bajović, Milovan Vuković, Vojo Bulatović Dušan Savelić, Rajo Bajović, Bogoljub Milošević, Raco Dragović, Miljan Zonić, Nikola Jokić sa dva sina, Radomir i Ananije koji je imao ženu Nemicu Ursulu, Petrovići : Savo, Simo, Ilija, Guberinići , Mišo, Marko i Vukić i td.

Tada u to vrijeme svi su se poštovali i pomagali.

Za mene su bile interesantne Crnogorske kuće širom Kosova iste napravljene iste veličine i istog oblika, pa bi mi šiptari pričali kod kojih sam morao raditi još kao dijete da zaradim dinar da su njima otimana imanja i na njihova imanja su naseljavali Crnogorce pa čak u prvicu su ih uvodili u kule njih u gornji sprat a oni bi morali u donji biti.

Težak je bio život na Kosovo bili su potčinjeni svi narodi muslimanske vjeroispovijesti. Bila je nezaposlenost, život je zavisio od nadnice i zemljoradnje, žene su mnogo mučile, srpovima su žnjele pšenicu i kukuruz, nije bilo mehanizacije, nešto mehanizacije su samo imale zemljoradničke zadruge i to, traktore i kombajne, glavna radna snaga su bili konji i volovi, mnogo je težak bio život. Direktor te radničke zadruge bio je Lješo Gojković iz Dubovika a Ahmet Murić Mahmutov je bio stražar u toj zadrugi. Ta bi zadruga otkupljivala : šećernu repu, zitarice, pasulj, grožđe, jabuke itd. a oni su imali i svoja ogromna imanja i plantaže grožđa. Nosili bi žito u vodenicu da se umelje ko nije imao konja nosio bi na hrbat po nekoliko kilometara, uzimali su za mljevenje žita ujam i čekao bi se red jer tada niko nije kupovao brašno od seljaka svi su morali obrađivati zemlju. U Brolić je bio vodeničar Rahman.

Kosovo je interesantno mjesto za život, jako bogato, dobra klima kao i dobra voda, sve što posiješ rađa.

O Kosovu ću malo opisati još iz doba Ilira. Raznolikost stanovništva na Kosovu je rezultat migracionih kretanja koja su nastala iz doba Ilira Rimljana, Grka, zatim naseljavanjem Slovena i dolaskom Srba na ove prostore, Turskih osvajanja u srednjem vijeku, austro turskih ratova u 17 i 18 vijeku, srpsko turskih ratova 1876 _ 1878 g. a takođe i prvog svetskog rata. Tu je narod i naglo siromašio i bežao u druge krajeve.

Na Kosovu vlada šarolikost u pogledu vjero ispovijesti. Albanci su najvećim dijelom islamisti a manji broj pripada katoličkoj vjeroispovijesti. Srbi i Crnogorci su pravoslavci.

Turci i Bošnjaci pripadaju islamskoj vjeroispovijesti kao i jedan dio Roma Egipćana. Na Kosovo je po popisu iz 1953 g. živjelo 808140 stanovnika. Od toga Albanaca 524 559, Srba 189 869. Crnogoraca 31 343, i Turaka 34 583.

Ovaj podatak pokazuje da su sve manjine pisali kao Srbe jer se ne pominju ni Hrvati, ni Bošnjaci ni Romi a ni drugi.

Na osnovu arheološkog iskopavanja dokazano je da su na Kosovo živjeli ljudi još u kameno doba.

Međutim arheološka istraživanja pokazuju da su na čitavom prostoru Balkana, od drugog milenijuma prije nove ere kao i na Kosovu živjeli Iliri, od kojeg vode porijeklo Albanci. Na Balkanu su živjeli i Grci, Makedonci, Tračani i dr.

Iliri su uglavnom živjeli na zapadnom Balkanu od Karaburnija i srednjeg toka rijeke Vojuše na jugu do Dunava na severu i od Jadranskog mora na zapadu do Morave i Vardara na istok. Tada su se plemena grupisala pa su čak i osnivale svoje države jedna od tih je Ardijerska država sa presjednikom Agronom a kasnije ga je zamijenila žena Teuta. Glavni grad te države bio je Skadar.

Rimljanima nije pogodovalo naglo jačanje Ilira pa su poveli rat i uspeli da osvoje Ilirsku teritoriju pa i Dardaniju. Život Ilira pod Rimljanima je bio naročito težak u doba krize rimske države koja se jasno ispoljava od trećeg vijeka nove ere. U to vrijeme su Iliri odigrali važnu ulogu u životu rimske države kada su Rimu dali nekoliko istaknutih vladara. Pominje se grad Ulpijana u blizini Prištine i pripada Vizantiji prilikom podele carstva. Car Justinijan je obnovio i utvrdio ovaj grad i dobio ime Justiniana današnje Skoplje.

Hiljadu godina postojanja ilira na Balkanu počinju se naseljavati i Sloveni u prvoj polovini 7 vijeka.

Tada dolazi do sukoba između Slovena i Ilira oko plodne zemlje i pašnjaka.

Vremenom se jedan dio Ilirskog naroda povlači u planinske krajeve na jugu Balkana, i prema Jadranskom moru, a drugi dio ilira se pretapa u Slovene. Tokom vremena jedan dio Slovena se pretapa u Ilire a kasnije u Albance. To su bili Sloveni koji su duboko prodrli u Albaniju. Uzajamno pretapanje se nastavlja i tokom srednjeg vijeka, pa i za vrijeme Turske vladavine.

Prije dolaska Turaka na Balkanu privreda Kosova je bila u usponu.

Krajem 12 vijeka Stevan Nemanja sa svojom vojskom prodire prvo do lipljana a zatim proširuje državu na čitavo kosovo.

Od ovog doba pa sve do pada pod Tursku, Kosovo je bilo značajna oblast srpske srednjovekovne države. Prizren je bio prijestonica srpskih careva Dušana i Uroša, a Peć sedište patrijaršije koja je odigrala značajnu ulogu u istoriji Srba prije i posle pada Balkana pod Tursku.

Turska je Balkanom vladala 523 g

Napuštanjem Turske sa ovih prostora Muslimanski narod je živeo pod velikim pritiskom i neizvesnošću. To se dešavalo od 1878 pa 1912, 15, 18, 24, 41, i nakon oslobođenja nastavljena su hapšenja i ubijanja, onda za vrijeme Aleksandra Rankovića, Bošnjacima i Šiptarima je izvršen nezapamćeni teror i to baš u vrijeme vladavine Tita.

Agrarna reforma je pokušaj da se izmijeni etnički sastav Kosova, Sandžaka, Makedonije i Bosne.

Karakteristično je to što je agrarna reforma bila u velikoj mjeri vezana za kolonizaciju ovih krajeva, odnosno kolanizacija je predhodila agrarnoj reformi i davala joj osnovne smernice. Po podacima do 1944 g. Vrhovnog povereništva u Skoplju uzeli su za svrhe agrarne reforme 381. 245 ha : kolonistima, dobrovoljcima, optantima i autokolonistima ( 17,679 porodica) podijeljeno je 142 588 ha a 30, 582 porodica čivčija , domorodaca, obrađivača, stvarnih sopstvenika dobile su svega 88.115 ha, 289 narodnih škola dobilo je 430 ha, 467 javnih ustanova i uglednih ekonomlja dobilo je 10. 930 ha a vojska i žandarmerije 1451 ha., 53 sela dobila su za utrine 57.345 a za puteve 7.319 ha. Ostalo je nepodijeljeno 73.058 ha.

Na području Peći, Uroševcu, Mitrovici i Prizrenu oduzeto je 228.080 ha. Do tada su na teritoriji južnih krajeva sagrađene za koloniste 15.943 kuće uz pomoć države. Prema podacima do 1 1 1930 g samo u deset srezova na Kosovo definitivno bilo je ograničeno 188.848 ha, (mitrovački, 3.541, vučitrnski 11.757, drenički 14.295, istočki 15.100, pećki 16. 002, đakovački 40.031, podrimski 20.231, prizrenski 17,956, lapski 7.057, uroševački 37.911 ha). Na osnovu ovih podataka može se doći do zaključka da je nepravda buržoaske reforme najviše došla do izražaja baš na prostorima đe su bili nastanjeni Muslimani a ovo su podaci samo za Kosovo. Najviše se naselilo naseljenika na i onako prenaseljenom kraju, izgrađeno najviše kuća i oduzeto najviše zemlje kao i naseljavanje kolonista u njihove kuće što se pokazuje težina agrarne politike velikosrpske buržoazije.

Buržoaska Jugoslavija je bila prava tamnica za nacionalne manjine. Albanska manjina iako najbrojnija nalazila se u vrlo teškom položaju. Buržoaska Jugoslavija je imala odriješene ruke u pogledu ugnjetavanja Albanaca kao i Muslimana na čitavom prostoru Jugoslavije. Manjine nijesu imale ni najosnovnija prava, upotreba jezika, u javnim poslovima, razvijanju nacionalne kulture, nacionalnog individualiteta, izdavačke delatnosti na svom jeziku i td. Manjine su se nerado iseljavale i odlazile u druge krajeve Albanije i Turske, prema sadašnjim saznanjima samo u Turskoj sa prostora Jugoslavije ima preko sedam miliona, Bošnjaka i Albanaca.

Podaci o agrarnoj reformi

Povađeni iz knjige Ali Hadrija i Dušana Pejanovića “Kosovo i Metohija”

Autor Adem Kurpejović