Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a
Vijest glasi:
“Na završnoj priredbi učenika četvrtih razreda Osnovne škole “Vasa Stajić” iz Novog Sada, desetogodišnjoj deci puštana je pesma “Ne volim te Alija, zato što si Balija” u kojoj se raspiruje nacionalna mržnja prema Bošnjacima.“
Uzgajanje mržnje i zla kao poželjan porodični obrazac
Eto to je danas Novi Sad, grad koji je navodno Evropska prijestonica kulutre. Ali, dječica koja pjevaju najkrvavije četničke pjesme u toj, kako joj tepaju, ako je uopšte tepanje “srpskoj Atini“, nisu nikakav uzrok, nego posljedica i školskog i vršnjačkog i roditeljskog nakaradnog sistema. Nemjerno ne pišem “uništenog“ ili “slomljenog“ sistema, zato što je taj sistem sve, samo ne “uništen i slomljen“.
Kada desetogodišnjaci jedni sa drugima uzvikuju “Oj Alija, odnijela te voda…“, nazalno oponašajući urlikanje četničkog popevca Baje Malog Knindže, samo ponavljaju patern-obrazac, koji postoji u njihovim roditeljskim domovima, a koji su nesrećni roditelji usvojili od svojih roditelja.
A to je obrazac mržnje, mržnje koja kao pogonsko gorivo prati odrastanje. To je obrazac u kome su ratni zločinci, krvoloci i monstrumi-od onih koji su palili žive bebe u Višegradu kao što je Milan Lukić, pa do njihovih komandanata ospoljenih u liku Karadžića i Mladića- kažem vam, to je poželjan, porodični obrazac, koji se njeguje i goji decenijama.
I tim obrascem se diče i roditelji, i njihovi roditelji, i na koncu učiteljice u ovoj novosadskoj osnovnoj školi, a koje veselo predvode dječiji četnički “vozić“.
Dakle, svi oni koji se zgražavaju, koji četničanje djece povezuju samo sa rijalitijima i najprimitivnijim balkanskim pop-kulturnim, preciznije akulturnim obrascima griješe. Naime, masovna četničanja su bila vrhunski obrasci ponašanja, koje je propagirala i usvojila prvo SANU-u, kao krovna intelektualna i kulturna intitucija u Srba, a onda su Mladić i Karadžić, preko Milana Lukića i ostalih radili na terenu, dok je medijski “Politika“ zajedno sa RTS-om “Novostima“ i “Pinkom“, uz blagoslov SPC-a završavala posao.
E zato je ovo projekat, a ne nikakav incident! I zato je ovo mnogo ozbiljnija priča od dvedesetak mališana, koji mantraju neke riječi i toponime, a kojih nisu niti svjesni.
I ko neće, biće četnik!
Pa se onda i tri decenije od početka agresije na Bosnu i Herecegovinu tamo negdje u Novom Sadu vojvođanskom neka djeca, doseljenici, čiji su roditelji pobjegli od strahota rata, vraćaju nesvjesnom mentalnom mapom na polje klanja i uništavanja nesrba. Oni su samo pijuni, oruđe i zadnja instanca sijanja zla.
I ne zna dijete gdje je i šta je Višegrad, gdje su i Prijedor, Kozarac ili Omarska, ali kažem taj patern je usvojen na jednom podsvjesnom novu, na nivou pokreta, na nivou manira, na nivou popevke i on transgeneracijski truje tu djecu.
Vrhunska nezgodacija je što roditelji, zajedno sa vaspitačima i crkvom taj obrazac smatraju kao nešto poželjno, dobro i bajkovito. I da se razumijemo da nije države, države Srbije koja to aminuje, ne bi Baja Mali Knindža bio u osnovnim školama.
I pitate me, kakve veze ima Srpska pravoslavna crkva sa svim ovim? Evo, trebalo mi je tačno tri sekunde da ukucam “četničke pjesme i djeca“ i otvori mi se tekst u kome, gle čuda, u jednom fruškogorskom manastriu-Fenek, nadomak Novog Sada, pravoslavni sveštenici uče djecu, pogađate, četničkim pjesmama.
Ako mislite da je i to slučajno, baš imate problema sa percepcijom stvarnosti i viškom slučajnosti.
Ako pak mislite da je to tek neka vrsta ekstremističkog i manjinskog stava koji nije odraz stvarnosti, promislite još jednom.
Pogledajte sve one silne grafite i murale sa Mladićem, sa Dražom Mihailovićem, kojima je docrtano Putinovo fašističko “Z“, pogledajte dubinsko djeovanje SPC-a, iste one organizacije koja je blagosiljala zločince u Bosni prije klanja, pogledajte i vidite kako su obrazovne institucije postale neka vrsta prihvatilišta za dejcu, a djeca tu u svojevrsnom melting potu četničaju-i sve će vam biti jasno. Jednom riječju i ko neće, biće četnik!
Kad su učitelji ubijali svoje učenike
Pa dobro, na koncu će se neko zapitati, sve i da je tako, kakve su posljedice ove “naivne dječije igre“?
Evo vam primjer strašni:
U selu Prhovo kod Ključa u Bosni i Hercegovini u samo jednom junskom danu 1992. godine prije tačno tri decenije, pobijeno je 53 civila, Bošnjaka.
Najstariji bio iznemogli, osamdesetčetverogodišnji dedo Arif Medanović, a najmlađa sedmogodišnja djevojčica Indira Medanović. U selu su ubijene kompletne porodice i skoro da nema porodice koja je izgubila samo jednog člana. Među ubijenim je bilo 11 maloljetne djece. Sanel Hadžić iz Prhova izgubio je cijelu porodicu: oca Zijada, majku Rabiju, trinaestogodišnjeg brata Amela i sestru Amelu, koja je imala samo devet godina. Zajedno sa Sanelom, još troje djece ostalo je bez cijele porodice.
Sanel kaže:
“Čuo sam ime i Bore Peševića, koji je bio također učitelj u Sokolovu. Čuo sam ime i svog učitelja Stojana. Svi su oni tada bili u selu i pucali su na nas….DOK SU SRPSKA DJECA PJEVALA ČETNIČKE PJESME, učitelji su ubijali svoje bošnjačke đake“.
Naravno, ovo je samo jedan priča u kojoj se nazire “konačno rješenje“, preciznije skup radnji unormaljivanja nenormalnog , kad učitelji na koncu ubijaju svoje “nepodobne učenike“, dok se oni podobni transformišu u društvo koje slavi ubice i koljače. Ne zaboravite i ovaj maskar je počeo tako što su djeca pjevala četničke pjesme.
Jel’ vam sad jasno zašto je zastrašujuće čuti kako desetogodišnjaci u Novom Sadu poju “Ne volim te Alija, zato što si balija…“?
Razgovor o ovom članaku