Kako do mira u Srebrenici, spomenikom o miru ili predstavom koja suočava?

Da Srebrenica predstavlja najmračnije mjesto ratova za jugoslavensko nasljeđe, i to u nažalost snažnoj konkurenciji čitavog niza gradova, mjesta i toponima, jasno je svima. Čak i onima koji negiraju očitu činjenicu tamošnjeg genocida. Jednako tako jasno je da je za izgradnju bilo kakvog zajedničkog života na ovim prostorima u budućnosti, a takav jedini ima smisla, temeljni preduvjet taj da se nasljeđe i traume rata ostave iza sebe. Na ovoj sasvim načelnoj razini ne postoji gotovo nitko tko se s ovakvim zaključkom ne bi složio. On je gotovo pa banalan i sasvim sigurno predstavlja opće mjesto. Ono što definitivno ostaje upitno je s jedne strane postojanje političke volje da do tog procesa dođe, a s druge dogovor oko načina na koji se do tog cilja može doći. Budući da su te dvije stvari usko povezane, nemoguće ih je promatrati odvojeno. Da budem sasvim iskren, najprecizniji dokaz da politička volja da se prošlost ostavi iza sebe ne postoji jeste u tome što su nacionalističke politike koje su i dovele do rata i zločina i dalje dominantne, odnosno skoro pa neupitne. Drugim riječima, nemoguće je izgraditi zajedničku budućnost, a istovremeno inzistirati na nacionalizmu kao načinu življenja. Stoga nacionalistima jedini istinski problem predstavlja to što ne mogu otvoreno reći kako su protiv izgradnje kulture mira i zajedničke budućnosti, ali im u čitavoj priči savršeno pomažu razne međunarodne institucije, poput OHR-a koji vole velike geste i riječi, ispražnjene od svakog smislenog sadržaja, na čijoj produkciji inzistiraju već četvrt stoljeća. Imajući takvo djelovanje u vidu postavlja se sasvim legitimno pitanje radi li se tek o pogrešnoj strategiji koja ne donosi rezultat ili možda ipak o tome da izostanak vidljivog rezultata predstavlja istinski cilj. Ono što je svakako očito jest činjenica da je politika suočavanja s prošlošću doživjela potpuni krah i da su se sve vrste NGO-ovskog pristupa pokazale kao potpuno neučinkovite. Ključni razlog zašto je to tako leži u onoj prepreci koju je nemoguće nadići, odnosno u dominantno nacionalističkom raspoloženju ovdašnjih društava, zahvaljujući kojemu nije uopće upitno je li veći dio društva svjestan razmjera zločina koji su počinjeni u njihovo ime, budući da ljudi toga jesu svjesni. Problem je što s tom činjenicom nemaju nikakav problem.

 

Čitav prethodni tekst motiviran je s tim da će se u razmaku od par dana dogoditi dvije stvari koje se na sasvim različit način odnose prema nasljeđu srebreničkog genocida. Prvo je u samoj Srebrenici, na Međunarodni dan mira podignut Spomenik miru, na prijedlog OHR-a i uz inicijalnu suglasnost svih lokalnih stranaka, koja više ne postoji kod bošnjačkih političara. Par dana nakon toga će se pak, krajem ove sedmice, u Beogradu premijerno odigrati predstava Zlatka Pakovića „Kad mi mrtvi ustanemo“, posvećena genocidu u Srebrenici, odnosno njegovim ideološkim inspiratorima. Između te dvije stvari leži nepremostiv ponor. S jedne strane imamo figurativnu i općenitu posvetu miru, budući da spomenik sačinjavaju dvije ruke koje drže Zemlju na kojoj pleše četvero djece koja se drže za ruke, a s druge obračun s konkretnom politikom. Objašnjenja ključnih ljudi ovih dvaju projekata, načelnika Srebrenice Mladena Grujičića i režisera Zlatka Pakovića, također ne ostavljaju nikakvu neizvjesnost u pogledu njihovih motivacija. Grujičić tako jasno kaže kako mu je krajnji cilj taj da se o ratu i zločinu šuti: „Ovaj spomenik neće imati nikakve povezanosti sa minulim ratom i njegovim žrtvama. Ovo će biti možda jedan od rijetkih spomenika podignut miru. Mi želimo podići spomenik miru i da to bude mjesto na kome se neće pričati o stradanjima i stradalim. Tu se neće pominjati prošlost. Cilj nam je zajednički provesti samo neko vrijeme kraj spomenika, pokazujući na taj način da je život pobijedio smrt, da je mir pobijedio rat. To je koncept kojim želimo izbjeći svaku povezanost sa žrtvama rata bilo koje nacije“.

Paković pak upravo o tome želi govoriti, tvrdeći da je vinovnik genocida u Srebrenici jedan određeni režim, u jednom određenom vremenskom periodu, i da on ima svoje organizatore ili izvršioce. Stoga se njegova predstava bavi „pesnicima genocida“ koji su kulturalni zadatak nametnuli društvu kao omču oko vrata, i to traje već više od 30 godina. Po njemu se mijenjaju režimi i političke garniture, ali ti ideali ostaju isti, a oni koji su bili ugledni za vrijeme ratova 90-ih, i u pripremi ratova 90-ih, i dan danas su najugledniji građani ove države. Nisu okrvavili ruke, ali njihove reči su krvavije od ruku izvršilaca genocida, i izvršilaca raznih zločina. Vrlo često u izvršenju zločina učestvuju nevini ljudi, i to je po njemu tragedija svoje vrste. Paković je dodatno u najavi predstave podsjetio na izjavu Milorada Ekmečića o tome da je Srbija za stvaranje velike države spremna dati 250 hiljada života.

Kao što sam već naveo, radi se o sasvim različitim pristupima, i to na civilizacijskom, ideološkom i vrijednosnom nivou.

Prvi pristup koji izabire šutnju i opća mjesta, pored toga što je moralno problematičan, se na španjolskom primjeru kada je Francov režim odlučio šutjeti o vlastitim zločinima pokazao kao neuspješan za izlazak društva iz traume. Drugi pak nije uspio polučiti nikakve bitnije rezultate, ali ne zbog toga što je pogrešan, nego zbog nespremnosti društva da čuje istinu. Tim prije, Pakovićeva ideja je plemenita jer računa sa snažnim otporom i svjesna je mogućeg poraza, ali istina s jedne strane uznemiruje, a s druge ipak barem djelomično liječi.

Peščanik.net, 22.09.2020.