Piše: Nexhmedin Ademi

Sposobnost čovjeka da prirodne resurse prilagodi svojim potrebama i projektovanju svoje budućnosti učinila je njega pametnim, inteligentnim bićem ili na drugi način poznatim kao homo sapiens, za razliku od drugih bića koja sve što u prirodi nađu koriste samo kako bipreživjela i ispunila najsonovnije biološke potrebe. Homo sapiens je političko biće jer ima politički um. Čovjek bez političke misli ne bi zaslužio pažnju jer bi se pretvorio u stvorenje bez misije i vizije. Ko bi bio Muhamer Zukorlić bez političkog mišljenja? Ako Zukroliću svlačite političku “odoru”i politiku koju zastupa, on bi sigurno ostao anoniman i nebitan kao i mnogi drugi “smrtnici”.

Njegov uspon u karijeri, politički sjaj, trasiran je na različite načine. Njegov odnos sa javnim mnjenjem započinje kulturnim formiranjem kao teologa, sa tvrdnjama da postane lider na polju vjerskog organizaovanja – muftija, važan akter društvenog i kulturnog života odlikovan humanitarnom solidarnošću, istaknut kulturnim i obrazovnim aktivnostima – rektor univerziteta, do političke ambicijene profesionalnog političara koji je završio u zagrljaju političkog monstruma poput Šešelja i njegovih bivših političkih saradnika, aktuelnog predsjednika Aleksandra Vučića i predsjednika parlamenta IviceDačića. Dominantna srpska politička scena trenutno je proizvod političke misli bivšeg diktatora Miloševića, koju karakteriše politička homofobija, etnocentrizam, ksenofobija sa fašističkim elementima koji su izazvali genocide i etnocid u bivšoj Jugoslaviji, posebno u Bosni i na Kosovu. Gajenje historijskih nacionalističkih osjećanja u Srbiji proizvelo je politički mentalitet koji se u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka, odlikuje sa agresivnim šovinističkim nacionalizmom prema svemu što nije srpsko. Zukorlić je sada potpredsjednik parlamenta na čijem čelu je Ivica Dačić.

Ako pravilno i precizno prikažete Zukorlićevu ličnost, treba pomenuti obje strane medalje. Njegov uspon obilježava uspjeh institucionalne organizacije vjerskog života i negovanje osjećaja za kulturni identitet bošnjačke manjine u Srbiji. Druga strana te medalje je instrumentalizacija moralnog autoriteta za osnaživanje političkog subjektiviteta. Moralni autoritet prepun vjerskog idealizma u mnogim je slučajevima dekonstruisao političara. Trenutno najtipičniji primjer ovog političkog mentaliteta je Zukorlić. Nije problem zato što je aktivan u politici, problem leži u tome što on gradi sliku političkog lidera pod senkom diskursa o vjerskom moralu. Političar Zukorlić govori kao Zukorlić kada je bio muftija. Nije bitno što u ulozi političara dekonstruiše samog sebe od prethodne uloge muftije. Svi to razumiju, to razumije i on sam, ali za to ne haje, kao što ne haju ni mnoge njegove kolege iz političke porodice.

“Političar dobija bitku na političkoj areni vještinom”, rekao je Nietzsche. Zukrolić se obraća građanima kao što se obraća vjernicima u džamiji. Tipični populistički političar, koji na ljude ne gleda kao na publiku već kao na gomilu. Pošto je ubijedio džemat sa pozicije muftije, sada želi da isto tako ubijedi i biračko tijelo sa mjesta političara! Građanina doživljava kao džematliju (podanika); traži poslušnost bez pružanja dokaza. Nesavjesni političar doživi političku ekstazu kada se uvjeri da mu je suveren postao podanik, a ne kao razumno biće koja umije da zatraži i odgovornost.

Nije teško dekonstruisati Zukorlićevu političku demagogiju. U zavisnosti od političkog trenutka, on se ujutru pojavljuje i predstavlja se da je ilirsko-pelazgijskog porijekla, u podne jača identitet patriote bosansko-turskog gazije (ratnika), dok uveče, na jednoj od srpskih provladinih nacionalnih televizija u Beogradu, hvali uspješnu izgradnju građanskog modela srpske države, sa progresivnim standardima socijalne i nacionalne ravnopravnosti. Ako mu je potrebna nacional – patriotska retorika uobličena u vjersku odoru, to mu je lahko; stavi imamov turban na glavu i, noseći vojničku uniformu u otomanskom stilu, instrumentalizuje mlade da paradiraju kao gardisti vojne parade u centru grada Novog Pazara.

Zukorlić je kao političar shvatio da na političkoj sceni ne možete preživjeti ako ste istrajni u odbrani principa. Njegov nastup na srpskoj nacionalnoj televiziji u vezi sa Kosovom je skandalozan. Jedan od njegovih sagovornika, klevetničkim jezikom punim otrova, u svom govoru je iznio neistine kako su Islamska zajednica Kosova, a posebno njen lider Naim Trnava, umiješani u podršci terorističkim, ekstremističkimi kriminalnim grupama na Bliskom Istoku. On ne poriče ovaj plaćenički jezik pred javnošću. Suprotno tome, kao da ova optužba nije dovoljna, Zukorlić manipuliše javnim mnjenjem da bi dodatno teretio istinu. On, optužuje muftiju gospodina NaimaTrnavu za političku podršku koju navodno nudi Islamskoj zajednici u Srbiji, sa sjedištem u Beogradu. Što je jedna čista neistina, i čista laž.

On koristi lik muftije ef. Trnave, za političku korist u ime borbe protiv ekstremizma i terorizma, i aktuelizuje političku dimenziju vjerskog rivalstva za malu političku korist na složenoj sceni vjerskeo rganizacije u Srbiji. Kao političar, izgubio je osjećanja islamskog vjerskog jedinstva, jer vrlo dobro zna ulogu Islamske zajednice u izgradnji države Kosova tokom i poslije rata.

Uloga Islamske zajednice na Kosovu u izgradnji klime međusobnog povjerenja u izgradnji ravnopravnosti među zajednicama bez obzira na etničku, vjersku i drugupripadnost. S tim u vezi, uloga Islamske zajednice Kosova i autoritet muftije g. Naima ef. Trnava je neprocjenjiva. Islamska zajednica Kosova bila je u središtu islamofobnih javnih napada plaćeničkih grupa i novinara, koji su svoje materijalno obogaćenje i medijski uspon postigli gajenjem osjećaja islamofobije prema muslimanskim Albancima, Islamskoj zajednici Kosova i njenom lideru gospodinu Naimu ef. Ternavi. Ovi napadi su moralno niski udarci, politički podli i nepošteni. Zukorlić takođe zaboravlja ulogu i doprinos Islamske zajednice Kosova i medrese „Alauddin“u Prištini u njegovanju vjerskog i nacionalnog života u region Sandžaka. Zaboravio je da je čak i muftija njegove Islamske zajednice gospodin Mevludin Dudić bivši učenik Medrese „Alauddin“ u Prištini. Ako je Zukrolić ovo zaboravio, naravno da to nije zaboravio Dudić.

Svojim avanturističkim političkim stavovima bio je meta turskog javnog mnjenja, takođe optuženog za narušavanje geostrateških političkih ravnoteža zvanične politike turske države za  očuvanje teritorijalnog jedinstva Bosne i Hercegovine.

Zukorlić je štetno učestvovao u političkom životu Preševske doline. On je zasijani sindrom političkih i vjerskih podjela, koje je podmetnuo u region Sandžaka, prenioi na Preševsku dolinu. Albanci u Preševskoj dolini i dalje vode otvorenu bitku sa Beogradom za ostvarivanje nacionalnih ipolitičkih prava. Postoje drugačije historijske, kulturne, sociolingvističke okolnosti i konteksti, etnička teritorijalna geografijaAlbanaca, od onih koje postoje u Sandžaku. Njegovo političko partnerstvo u Preševskoj dolini kroz instrumentalizaciju podijeljenog vjerskog organizovanja u Dolini radi političke pozicije, u kontekstu potrebe jačanja njegovog političkog djelovanja,veoma je štetno.

Postoji vjerovatnoća da će to u narednom periodu dodatno oslabiti političku poziciju Albanaca u Preševskoj dolini, kako bi svoju političku volju ostvarili sa minimalističke pozicije; ka jednakom status ustavnog političkog i pravnog entiteta sličan kosovskim Srbima ili ka maksimalističkoj težnji za sprovođenjem političke volje kroz zahtjev za pripajanje Kosovu.

Moralnu devalvaciju Zukorlićeve političke aktivnosti razotkrila je njegova ideološki neprofilisana politika. Sa stanovišta vremena, Zukorlićevo kreiranje politike ostavilo bi bez riječi čak i Makijavelija. Nema ekstremnijeg makijavelizma od uspona napolitičku scenu zahvaljujući političkim savezima sa poricateljima srebreničkog genocida u Bosni i policijskih i vojnih zločina na Kosovu.

Ako bi se Zukorlić obavezao na promovisanje liberalne politike kojima bi se težilo da političko djelovanje u Srbiji premjesti u drugi kontekst u kome se ne bi razgovaralo o ratu, međuetničkoj mržnji, i gdje bi antropocentrizam, ksenofobija, etnocentrizampri padali prošlosti. Proces političke akulturacije pomogao bi političkoj sceni u Srbiji i na Balkanu da se izvini za ratne zločine, izgradi mir, razumijevanje za život u miru, prosperitetu i ekonomskom napretku. To bi bilo u redu. Međutim do sada Zukorlić to nije uradio.

U svojim javnim nastupima često se poziva na zdrav razum. Poziv da izgleda teracionalno ne mora vas učiniti razumnim. U Hegelovoj logici uobičajeni ljudski razum često je utočište raznih obmana.

Kao muftija, Zukorlić će ostati uvažena ličnost, dok će u politici biti pamćen kao propali političar i čovjek.

– Autot teksta  Nexhmedin Ademi je diplomirani teolog, master sociologije, imam i predsjednik edukativne organizacije Dituria u Preševu

snews.rs