Ramo Kurtanović rođen je 20. juna 1949. godine u Tutinu. Osnovnu školu završio je u Tutinu, a gimnazijsko obrazovanje stekao u Novom Pazaru (1968).
Diplomirao je geologiju na Rudarsko-geološkom fakultetu u Beogradu, gdje je promoviran u zvanje „diplomirani inženjer geologije“ (1973).
Postdiplomski studij iz oblasti „Istraživanje ležišta mineralnih sirovina“ završio je u Beogradu, na Odsjeku za geologiju Rudarsko-geološkog fakulteta (1984). Tema magistarskog rada bila je: „Ocena potencijalnosti olova i cinka u ležištu Trepča – Stari trg“.
Doktorsku disertaciju pod naslovom „Morfogenetska izučavanja u funkciji određivanja potencijalnosti olovo-cinkovih ležišta u rudnom polju ‘Trepča’“odbranio je na Rudarsko-geološkom fakultetu Univerziteta u Tuzli, (1990).
Odmah nakon diplomiranja (od 25.10.1973. do 30.09.1988. godine) radio je u rudniku “Trepča” – Stari Trg (kod Kosovske Mitrovice), na početku kao operativni geolog, a poslednjih osam godina (1980. – 1988.), kao šef geološke službe. Od 01.10.1988. do 29.02.1992.godine, radio je u DP “Geoinstitut” – Sarajevo na poslovima odgovornog projektanta za istraživanje metaličnih mineralnih sirovina, nakon čega prelazim na Rudarsko – geološki fakultet u Tuzli, do aprila 2007. godine. Nakon toga je angažovan u Federalnom geološkom zavodu u Sarajevu, sve do odlaska u penziju (novembar 2014.godine).
Prof. Dr. Ramo Kurtanović: Pešterska visoravan priridno nasljeđe i društvena stvarnost
Rad, kako piše autor, „je posvečen rodnom kraju, ljudima koji su ga čuvali i svojim umom i životima ga branili kroz njegovu burnu historiju“.
Pešterska visoravan je predio koji svojim geografskim i prostornim položajem, karakterističnim prirodnim raritetima daje posebnu osobenost krajoliku. Stanovništvo koje vjekovima nastanjuje Pešter, ima osobene kulturološke dimenzije, uglavnom nedovoljno poznate, čak i susjedima ovog područja.
Krajolici Pešteri se od slučajnih namjernika, a u zadnje vrijeme i turista, sve više afirmišu kao dio netaknute prirodne ljepote, koje se ogledaju u nepreglednim poljima obrasliim raznovrsnim biljem, čistim riječnim tokovima, klisurama, planinama i drugim raznolikostima.
Pešterska visoravan je prepoznatljiva i po zimskim pejzažima, kada zapadne snijeg a vjetrovi naprave egzotične namete i postaju udarne vijesti na državnim i lokalnim medijima. Javlja se neobična zabrinutost za stanovništvo, posebno bolesno kako ga dopremiti do ljekara u okolne gradove.
Prihvaćeno je mišljenje da se zdrava hrana proizvodi na Pešterskoj visoravni, kao što su: peštersko jagnje, sjenički sir, jardum, pršuta i drugi prepoznatljivi proizvodi ovog kraja.
O Pešterskoj visoravni pisala je LJ. Gavrilović (2013):
„Sledeća fascinacija bila je izlazak na Pešter: čaroban prostor kamena, ovaca i trave, neverovatno zelena boja Vape, nemogući putevi, vrtoglavo niske zimske temperature i smetovi, ukus jarduma i divni, topli ljudi. Posle Pazara i Sjenice, ni jedan teren za mene više nije imao tako čaroban ukus novine: sve je bilo predvidljivo i (na moju veliku žalost) u priličnoj meri dosadno“.
Stanovništvo ove visoravni u osnovi pripada islamskoj i pravoslavnoj religiji. Geneza stanovništva, nesumnjivo u dugom vremenskom periodu, rezultirala je stvaranje heterogenog porijekla, što je u najvećoj mjeri posljedica geografskog položaja visoravni.
Pešterska visoravan se nalazi na raskrsnici najčešćih migracionih pravaca kretanja. Jedan od pravaca je put iz Crne Gore za užu Srbiju, najčešće Šumadiju za pravoslavno stanovništvo, dok je drugi pravac kretanja za etničke pripadnike islamske vjeroispovijesti bio Bosna i Hrecegovina, i /ili starim karavanskim putevima prema Istanbulu u Tursku. Migracija stanovništva iz pravca Albanije je neupitna u vremenu od Karlovačkog mira /1699. godine/ do Prvog svjetskog rata.
Migracije stanovništva, poslije Prvog i Drugog svjetskog rata, uglavnom su bile u pravcu Srbije za pravoslavno, a u Tursku za islamsko stanovništvo, što je posljedica društveno-političkih prilika.
Završetkom Drugog svjetskog rata, muslimansko stanovništvo je sredinom šezdesetih godina XX vijeka u značajnom broju odselilo za Istanbul i druge gradove Turske, gdje se nalazi veoma veliki broj njihovih potomaka iz Sandžaka, a posebno sa Pešterske visoravni.
Krajem devedestih godina XX vijeka, u poznatim događajima nakon raspada Socijalističke Fedreativne Republike Jugoslavije, pod velikim pritiskom muslimansko stanovništvo je napuštalo rodni kraj kako bi sačuvali gole živote.
Vremena koja su donoslia turbulencije na Pešterskoj visoravni i uopšte u ovom dijelu Sandžaka, Srbije, Balkana, ostavila su vječna historijska sjećanja o tome kako su prošli njihovi preci, a prenose se uglavnom usmenim putem „sa koljena na koljeno“.
Historijski pisani dokumenti su po pravilu veoma oprečni, kada je riječ o opisivanju važnih turbulentnih historijskih događaja zvaničnog Beograda, kao predstavnika pravoslavne populacije i tek pojedinačnih dokumenta autora iz muslimanske zajednice.
Neosporno, ljudi rođeni na Pešterskoj visoravni, školovani po programima Socijalističke Jugoslavije u različitim mjestima učenja i življenja, shvatamo da ima mnogo kontadiktornih „neistina“, zapisanih u brojnim radovima, publikacijama ili reportažama.
U pisanju Monografije, pored dostupnih objavljenih podataka, važnu ulogu ima i veliko životno iskustvo autora. Okolnosti našeg odrastanja i usmeno prenošenje prethodnih historijskih događaja, sa vremenske distance od pola vijeka, je motiv da zabiljižimo svoj pogled na događaje iz rodnog kraja.
Apsolutno se ne slažemo sa autorima koji su pisali studije, radove i reportaže „po narudžbi“, ili pak da su jednostrano prikazivali obrađivanu tematiku.
Srbe bi pozvali da prouče Vuka Stefanovića Karadžića, koji piše o događajima iz 1809. godine u Sjenici, kako bi se bolje razumio slijed događaja, koji se kao posljedica javio kod Muslimana – Bošnjaka u pripremi odbrane rodnog kraja i fizičkog opstanka stanovništva. Žalosno je da objavljene radove prof. dr. Ejupa Mušovića i brojne statističke podatke prilikom popisa stanovništva, pojedini autori, prećutkuju i pišu naručene tekstove o genezi pešterskog stanovništva.
Prenošenje događaja naših predaka, „sa koljena na koljeno“, apsolutno demantuju autore naručenih tekstova, što je dokaz očitog manipulisanja podacima. Njihov rad je najobičniji plagijat, manipulatorski, koji će ozbiljni početnici u istraživanju u cijelosti demantovati.
Svako ima pravo za sebe da se opredjeljuje kako hoće – želi, ali nema pravo da zloupotrebljava činjenice. Uostalom, metodologija naučnog rada je dualizam i treba izbjegavati jednostrano prikazivanje „poželjnih“ tekstova. Papir može trpjeti sve što se na njega nanese, ali pamćenje stanovnika Pešterske visoravni, Sandžaka, Srbije i bilo gdje u svijetu je lajtmotiv koji se prenosi godinama, vijekovima u našim narodima.
U toku oblikovananja ovog rada, dostupno je medijima mišljenje srbijanske političarke Vesne Pešić (2106) koja kaže da je u trendu nova epoha laganja: „Vrijedi se zapitati da li o fenomenu totalnog laganja postoji nekakva teorija ili barem pretpostavka koja bi objasnila tu pojavu. Totalno laganje predstavlja vladajuću „kulturu laži“, koju proizvodi represivno izmišljanje stvarnosti i negiranje činjenica. Političari uvijek obećavaju više nego što mogu postići, demagozi nisu od jučer, ali otkud ovo namjerno i danonoćno laganje koje se traži kao kvalifikacija za državnu funkciju“. Porijeklo stanovništva Pešterske visoravni predmet je laganja, prisvajanja i bog sami zna čega nije. Laganje vlasti iz Beograda, u osnovi se svodi, mi ponavljamo, šta nam odgovara, i na kraju biće kako mi kažemo.
Bošnjaci, pravo kazano, do kraja XX vijeka nisu imali slobodu iskazivanja istorijske istine, jer bi bili proganjani od aktuelnih vlasti.
Stanovnici Pešterske visorovni, kao i i njihovi potomci koji su se iselili u druge dijelove svijeta, sa ponosom je doživljavaju i sjetom nose u sebi krajolike svog zavičaja.
Kao primjer podrške za moj nijet da objavim ovu Monografiju, u izvornom obliku dajem pismo uvažene prof. Sabihe Komnenić – rođene Kurtanović iz Banja Luke. Napominjem, sjećanje na svog rahmetli oca Osmana Kurtanovića iz Tuzinja može se pročitati u poglavlju Anegdote.
Gospodine Ramo,
Oduševila sam se tekstovima i slikama koje ste postavili. Pešter, to je neiskorišteno blago, ljepota koju teško ko ima, da je bog dao kakvih stručnjaka da se pozabave tim krajem na pravi način, sigurno bi se i ljudi vraćali i živjeli tamo.
Mogu vam reći da sam se mnogo čega sjetila, a moj najupečatljiviji događaj iz mog djetnjstva su strašni jecaji naših ljudi koji su napuštali svoja ognjišta i odlazili za Tursku, toga ni danas ne mogu da se oslobodim, vjerovali ili ne. Ispračajući naše prijatelje iz Banja Luke (1992 -1995), oni su me strašno podsjetili na te dane iako sam tada imala oko 11 godina. Ja sam po struci sociolog, pa sam veliki dio tekstova iz etnoloških istraživanja nalazila kod Jovana Cvijića, čini mi se da je baš on najljepše stranice napisao o Pešteri.
Moja Pešter, moj najljepši kraj, niko nema toliko lijepih pejzaža, toliko ljepote u prostranstvu ćilima, raznobojnog biljnog i životinjskog svijeta. Moje djetinjstvo su obilježila bezbrojna stada ovaca, goveda a i bivolica, a najljepši od svih su bili konji, svaka kuća ih je imala po nekoliko, mi smo ih imali 16 i to je obilježilo naše djetinjstvo.
Svašta bih ja pisala, hvala Vam i sredačno vas pozdravljam!.
Banja Luka, 21. 01. 2017. godine
Dakle, u obradi ove Monografije o rodnoj Pešterskoj visoravni, naznačene su njene prirodne karakteristike, ali i događaji koji su specifični za ovaj dio Sandžaka.
Ovdje su izneseni prikupljeni i provjerljivi podaci koji su komparirani iz različitih pisanih tekstova, zatim podaci sa interneta, ali i sakupljeni usmenom razmjenom mišljenja autora ove monografije sa osobama koje su nam prenijele korisne činjenice, do sada nedovoljno poznate.
Tehničko oblikovanje Monografije izvršila je sa velikim entuzijazmom moja koleginica, Mr. Nermina Omerhodžić iz Breze, za šta joj dugujem veliku zahvalnost.
Na samom kraju, kada je rad oblikovan, razumijevanje za njegovo štampanje, kao doprinos afirmaciji kulture i običaja iz rodnog kraja, dalo je Udruženje Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka, Sarajevo – u svojstvu izdavača. Predsjednik navedenog Udruženja, gospodin Ekrem Lekić, te članovi Izvršnog odbora su ovaj rad prepoznali kao pisani tekst od značaja za bolje upoznavanje naše enigmatične Pešterski visoravni, na čemu im se posebno zahvaljujem.
( Nastavlja se)
Razgovor o ovom članaku