Mnogo je knjiga koje na ovaj ili onaj način ovjekovječavaju i za trajno memoriraju tragediju bošnjačkog naroda, bosanskih muslimana iz ovog užasa kojemu su bili izloženi. Kao manji ali stari muslimanski narod na tlu Evrope, u trbuhu bivše Jugoslavije (Druga Jugoslavija trajala od 1945. do 1990. godine, prije nje prva Jugoslavija trajala je od 1918. do 1941., dok je okrnjena treća Jugoslavija trajala od 1992. do 2005. uključujući u sebe samo Srbiju i samo Crnu Goru). Domaći autori genocid bilježe različitim formama ili oblicima pisane riječi. Mnogo ih je koji svoja stravična iskustva pišu kao ispovijesti, kao romane, kao nisku pripovijedaka, kao video zapise, pa sve češće kao filmovani materijal, kao serije intervjua i svjedočenja. Ima i socioloških i filozofskih kao i povijesnih knjiga koje pišu domaći autori poput sociologa, antropologa, historičara, bilježe i pamte u knjiškom obliku počinjeni genocid, kao i prethodne genocidne činove 90-tih kakvi su oni počinjeni u Istočnoj Bosni i Prijedorskom kraju. Tako da se može kazati da je genocid u Srebrenici dosad najbolje zadokumentirani zločinački materijal i zlodjela su taksativno pobrojana i ispisana kao trajna traka svjedočenja.
 |
Ali, ima jedna novina kad je u pitanju ova materija, o kojoj pišemo dok se s radošću osvrćemo na knjigu Roberta McNeila „Grave Faces“, a to je podatak da je genocid nad Bošnjacima u tolikoj mjeri proučen i zadokumentiran da se svako tijelo, posmrtni ostaci, svaka kost posebnom novom metodom utvrđivanja identiteta mrtve osobe, poginule djevojčice, starice ili mladića takozvanom DNK- analizom krvne plazme ili ostatka kosti ili tkiva potvrđuje svaki srodnik, svaki mrtvi čovjek, žena sa prostora šire regije Srebrenice. Taj iznimno zahtjevan i težak zadatak obavile su na stotine i stotine strpljivih, pedantnih, prilježnih i nadasve posvećenih stručnjaka, forenzičara, biologa, hemičara, ljekara, medicinskog pomoćnog osoblja, biohemičara, radnika, novinara, pisaca, istraživača…svjedoka. A njih je bilo na stotine također. U neopisivo teškim i nenormalnim uvjetima njihov rad je praćen, kamerama sniman, dokumentiran, svaka kost, kako rekosmo je prepipana, prepoznata i priložena osnovnom tjelesnom ostatku. Poslije svake džennaze u Potočarima kao i ove 2022. rade se reekshumacije pa se skeleti kompletiraju. Posve neočekivano.
Zašto?
Monstrumi cijeloga svijeta su monstrumi. Njihove zlokobne ideje i djela ostavljaju nas nijemima. Dokinutima, kako je moguće ubiti pa pokopati pa bagerom preorati, pa nanovo razbacati po 50, 60 kilometara daleko, pa opet zatrpati, pa opet prekopati i izbagerisati?. Kako je to moguće? Zašto je to moguće? Sve su kamere svijeta ovamo bile uperene i snimale zlodjela džehennemskih razmjera? Pa naprosto stoga što su zlikovci, četnici kako ih se naziva odavnina u Bosni, pripadnici vojske, policije i paravojske i parapolicije entiteta RS i države Srbije, svjedoče to pravosnažne presude Haškoga tribunala za bivšu Jugoslaviju na stotinama svojih presuda, pa dakle pokušali zločin smanjiti. Tako što će se svukuda tjelesa mrtva razbacati i pokopati duboko kao u jame, kao u brložnike. Pa će kao tako njihova tajna genocida biti pohranjena duboko u zemlji da niko poslije ne sazna. Tako su snivali zlikovci. Tako su odradili odredi smrti njihovi. No, svaka se istina ipak na kraju sazna. U Bosni ima jedna divna izreka koja kaže: „Zaklela se zemlja nebu da će sve svoje tajne prokazati jednoga dana!“ Srećom, i ova, duboko čuvana genocidna mrtvozorna tajna je korak po korak počela otvarati svoja usta, čeljusti i tajnu izlagati na svjetlo dana. Za pretpostaviti je da su brojni strani izvještači, poput Mazowieckoga, Eve Klonovske, pa evo i McNeila dolazili potražiti čvrste dokaze za ovo što sad cijeli svijet zna. Jame su duboke, žrtve su mrcvarene, prekapane, prenošene, mučene, skrivane, žrtve su brojne, nikad pronađene, zemlja bosanska jeca. Dan i noć. Još je toliko mrtvih koji traže svoj smiraj, svoju džennazu, svoje pojedinačno mjesto i svoj nišan. Jer je to poznato u svim monoteističkim religijama a u islamu posebno, svako mrtvo tijelo ima čast pojedinačnog groba, kako pojedinačno na svijet dolazimo na njemu živimo i kako s njega pojedinačno umiremo i odlazimo, te kako pojedinačno nas naši najmiliji posjećuju, oplakuju i s nama se druže. Jer, muslimani vjeruju da je ovaj zemaljski život samo jedna mala dionica na putu ka Vječnosti, sve su ljudske duše od Jednog Boga i vječne su. Samo to većina ljudi ne razumije i ne vjeruje.
Kod ovakvih kolosalnih zločina ovaj princip posebno dolazi do izraija I jako je važan preživjelima, živima i budućima koji će se tek roditi.
 |
Lična profesionalna iskustva Roberta McNeila su zlata vrijedna riznica toliko konkretnih detalja, toliko proživljenih renutaka dok je boravio na balkanskim prostorima i bavio se Bosnom i Hercegovinom i Kosovom, po prosekturama u Srebrenici, Prijedoru, Prizrenu, Visokom, Sarajevu, Omarskoj, Skopju, samo su neki od naznačenih toponima. U ovom poslu sve je uključeno, i jad i tuga i tragalaštvo i bol i sreća kad se nešto otkrije, ali ključna ostaje zapitanost: Quo vadis homo sapiens? Ako su ovakva zlodjela trajno moguća, i nakon svih prethodnih civlizacijskih genocida i nakon holokausta i nakon strašnog drugogo svjetskog rata?…Kako sam autor veli sretao sam i najgore od ljudi ali i najbolje od ljudi. Ima jedan hadis, vjerovjesnika Muhameda, predaja koja kaže da o zlu glasno mogu govoriti samo oni kojima je zlo počinjeno. Time se oslanja na kur’anski sličan princip i to je muslimanima važno kad pokušavaju razumjeti svijet koji je oko njih a koji im često nije naklonjen. Islamofobija je sastavnica ovog vijeka, 21. Ovdje i žrtve govore glasno, ali i promatrači govore glasno, sve ne bi li se spriječio neki novi genocid, a koji je u uzavrelim svjetskim turbulencijama svako malo svako ponegdje izgledan.
Čestitke izdavaču, Behar Publishing sa Floride.
Autor: Dr. Fahira Fejzić Čengić
Razgovor o ovom članaku