Bošnjaci su južnoslavenski narod čije su domovinske zemlje prije svega Bosna i Hercegovina, a zatim Srbija i Crna Gora, dok u zemljama iseljenja žive i u bližem, i daljem susjedstvu (Hrvatska, Slovenija, Makedonija), te u čitavom nizu zemalja u svijetu (posebno je u ranijem razdoblju u tom smislu bila značajna Turska, a u novije doba Njemačka). Nazivima Bošnjak i Bošnjaci – koji su se u narodnim govorima i u pismenom saobraćanju ustalili u osmanskom razdoblju – prethodili su tokom srednjeg vijeka nazivi Bošnjanin i Bošnjani. Etnici Bošnjanin i Bošnjak, nastalim prema imenu zemlje (Bosna), izvedeni su iz osnove Bosna sufiksima -anin (janin: Bošnjanin), te –ak (jak: Bošnjak), s tim što se u oba primjera pojavljuje jotirana osnova, sa izmjenama (strujno zubnog) suglasnika s (ispred prednjonepčanog nj< n + j) u (strujni prednjonepčani) suglasnik š (tj. izvršeno je jednačenje po mjestu tvorbe). Oblik Bošnjanin prvi put se u pisanom vidu nalazi u carskoj tituli Manojla Komnena iz 1166. godine. Najraniji pisani trag za oblik Bošnjak susreće se s početka XVI st. u djelu Molitva suprotiva Turkom, gdje je M. Marulić pjevao: “Boj su bili š njima Hrvati, Bošnjaci / Grci ter Latini, Srblji ter Poljaci…” Uz prijevod Novoga zavjeta, koji su južnoslavenski protestanti glagoljicom tiskali u Urachu 1562. u predgovoru stoji: “Jasno li s tim našim tumačenjem svim slovenskim jezicima ljudem služiti hoteli, najprvo vam Hrvatom i Dalmatinom, potom takojše Bošnjakom, Bezjakom, Srbljanim i Bulgarom.” Na prijelazu iz druge u treću deceniju XVII st. I. Gundulić spominje i skupno učešće bošnjačkih junaka u hožinskom boju: “Na konjijeh sve Bošnjaci / sjahu svijetlo odjeveni, / zatočnici hrli i jaci, / konjanici sve hrabreni.” Narodno ime Bošnjak susreće se i u djelima različitih pisaca u osmanskom razdoblju, slavenskih i drugih, kao što su Bartol Kašić, Evlija Čelebi, Smiri Hasan-efendija, Jakov Pejačević, Andrija Kačić Miošić, Dositej Obradović, Vuk Karadžić i dr. Kroz sve vrijeme osmanske uprave naziv Bošnjak, prilagođen turskom jeziku, koristi se u službenim spisima, u različitim oblicima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnaki takimi, Bosnaki karm, sve u značenju Bošnjaci, odnosno bošnjački narod).
Pri kraju osmanskog razdoblja, tražeći načina da ponište učinke narastajuće nacionalne propagande iz Beograda i Zagreba, koja je imala za cilj nacionalno buđenje pravoslavaca i katolika u Bosni, osmanska vlast pokušala je da na ideji bošnjaštva, kao međuvjerske kategorije, okupi i muslimane, i pravoslavce, i katolike. Zamisao da se kroz bošnjaštvo/bosanstvo riješi goruće nacionalno pitanje u Bosni još žustrije je prihvatila i razradila austrougarska vlast, posebno kroz djelovanje ministra B. Kallaya. Takvo nuđenje i nametanje imena Bošnjak – koje su odlučno odbijali nacionalno probuđeni bosanski pravoslavci i katolici – na jednoj strani, te stalno djelovanje na pridobijanju Bošnjaka na srpsku ili hrvatsku stranu, na drugoj, dovelo je dotle da je ovaj narod potražio utočište u vjerskom imenu musliman kao etničkom, napustivši svoje višestoljetno historijsko ime u kojem je bila jasno sadržana veza sa domovinom Bosnom. Čak se i u listu Bošnjak – pokrenutom s ciljem da promiče ideju bošnjaštva (bosanstva) i podržavanom na toj osnovi od Zemaljske vlade – odustaje u to vrijeme od narodnog imena Bošnjak, koje biva zamijenjeno vjerskim imenom (musliman). Ili, kako je to objasnio historičar Mustafa Imamović: “Narod je iz svakodnevne životne prakse i iskustva osjetio da se u novim prilikama u odnosu na pravoslavce i katolike, tj. Srbe i Hrvate, sa kojim dijeli isti egzistencijalni prostor može u političkom i kulturnom pogledu ravnopravno odrediti jedino imenom Musliman.” Od prijelomnog trenutka u kulturno-političkom i nacionalnom preporodu Bošnjaka na razmeđu stoljeća – koji se podrudara sa početkom borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju Bošnjaka i pokretanjem prvoga bošnjačkog književnog časopisa Behar – novo se ime za bošnjački narod ustaljuje u svakidašnjoj upotrebi. “Od tada riječ Musliman i muslimanski dobijaju u Bosni i Hercegovini, a skoro istovremeno i u Sandžaku, znatno šire značenje od oznake pripadnika islama. Tako već od kraja XIX st. sve političke organizacije i stranke, kulturne i privredne ustanove, sportska društva, čitaonice i ostala pregnuća i poduzeća koja se osnivaju i nastaju među bosanskim muslimanima imaju u svom nazivu isklučivo atribut muslimanski.” (M. Imamović) U isto vrijeme odlučno su odbačeni oblici imena za bošnjački narod – u osnovi neprimjereni i uvredljvi – koje je bila počela koristiti austrougarska vlast i njezina publicistika: Muhamedovac i Muhamedanac, u kojima je sadržano pogrešno poimanje temeljnih zasada islama.
Poistovjećujući Bošnjake po vjerskoj i državnopravnoj osnovi sa Turcima, tokom osmanskog razdoblja i kasnije, među samim narodom i u usmenoj epici, u srpskoj i hrvatskoj literaturi, u pučkim govorima te u stranoj literaturi korišten je za bošnjački narod također neprimjeren naziv Turci. Za sve vrijeme narodno ime Bošnjak zadržalo se u bosanskim govorima i u usmenoj književnosti, među bošnjačkim stanovništvom Sandžaka i dijelova Crne Gore, te posebno među iseljenicima u Turskoj, koji su za sebe bez izuzetka tvrdili da su Bošnjaci te da govore bosanski.
Nepriznati kao narod u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, te kasnijoj Kraljevini Jugoslaviji, Bošnjaci su u razdoblju između dva svjetska rata nosili vjersko ime (musliman), kao “nacionalno-političko ime” u potpunosti afirmirano odlukama iza kojih je stajala Komunistička partija Jugoslavije tokom antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu (odluke AVNOJ-a, zemaljskih antifašističkih vijeća Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Crna Gore i Boke kotorske, te Velike antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije). Međutim, već prilikom prvoga poslijeratnog popisa stanovništva 1948. komunistička vlast se okrenula praksi nacionalnoga opredjeljivanja Bošnjaka, što je zapravo značilo vraćanje korištenju vjerskog imena, pisanog malim početnim slovom (musliman). Ova je praksa trajala do konca šezdesetih godina, kada se bošnjačkom narodu, uz službeno “priznavanje nacionalnosti”, vraća oblik vjerskog imena kao etničkog, pisanog velikim početnim slovom (Musliman). U međuvremenu bilo je pokušaja da se bošnjački narod označi dvočlanim nazivom Bosanski Muslimani, da bi se postiglo razlikovanje u odnosu na ostale islamske narode diljem svijeta, za što su se posebno zalagali pojedini zaslužni kulturni i književni historičari (M. Hadžijahić, M. Rizvić). Konačno, krajem osamdesetih godina sve je jači bio glas onih koji su smatrali da je došao čas za povratak historijskog imena Bošnjak, što je napokom učinjeno na Prvom bošnjačkom saboru u Sarajevu, s jeseni 1993, a službeno ozvaničeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine u proljeće 1994. godine.
LIT.: O. N. Hadžić, Muslimani, a ne muhamedanci, Poslanik, a ne prorok i propheta, Behar, br. 11, Sarajevo 1900; M. Šipka, O pisanju imenice Musliman, Prosvjetni list, br. 254, Sarajevo 1965; M. Imamović, O uvođenju naziva Musliman, Odjek, br. 7, Sarajevo 1969; Dž. Juzbašić, Jezičko pitanje u austrougarskoj politici u BiH pred prvi svjetski rat, Sarajevo 1973; W. G. Lockwood, Bosnian Moslems, Harvard Encyclopedia of American Ethnic Groups, Cambridge (Mass.) 1980; A. Isaković, O “nacionaliziranju” Bošnjaka, Zagreb 1990; A. Purivatra – M. Imamović – R. Mahmutćehajić, Muslimani i bošnjaštvo, Sarajevo 1991; S. Halilović, Bosanski jezik, Sarajevo 1991; M. Rizvić, Bosna i Bošnjaci. Jezik i pismo, Sarajevo 1995; M. Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1996.
/prof. dr. Munib Maglajlić/
Discussion about this post