Narode moj, zar nam dosta ne bi svega?
U Sarajevu prije nekoliko dana se digla buna i protesti zbog neizabranog novog gradonačelnika, srpske nacionalnosti, koji je dužnost trebao preuzeti. Koliko god je ta osoba suprotne nacionalnosti i provinijencije „dobra“, „poštena i „neopterećena“ pitanjima koja izjedaju vijekovima Balkansko poluostrvo, dopustiti takvom, čiji sunarodnjaci pobiše 11.541 civila na području Sarajeva, od toga 1.601 dijete je suludo. Ne samo dopustiti, nego dizati bunu u njegovo ime, mi takav ispad ne smijemo sebi dozvoliti, bolje rečeno ne bi trebali, a vidimo iz dana u dan da sve više i više tonemo dublje u blato poniženja i beznađa iz kojeg se teško izvući, jer ovo u kojem se zadesismo je čini mi se živo koje povlači sa sobom svoju žrtvu ne izbacivši je nazad na pučinu.
Bošnjaci su definitvno matirani.
Krenimo sistematski jednostavno na bazi dvije osobe, postoji li čovjek na kugli zemaljskoj da bi 11 puta prevaru brata, druga, poznanika, olahko oprostio, zaboravio nadajući se budućem boljitku i sretnom završetku u pomenutim odnosima? Moj odgovor, kao materije, jedinke ove planete koja može iskazati svoje mišljenje, uzgred tačno ili netačno je da takva osoba po svim društvenim, socijalnim prilikama ne postoji. Ali zato, suprotno analizi ljudske jedinke, narodna cjelina postoji, riječ je naravno o nama – Bošnjacima, naivčinama, ne svjetskih, nego galaktičkih razmjera. Gurati sebe u jaz iz kojeg izlaza nema, začarani krug i vrtlog koji će koštati kako tebe, tako sutra tvoje potomstvo je neobjašnjiv fenomen i jedino što kao rješenje se nameće je svakodnevno opominjanje, prisjećanje, ne nedavne prošlosti, nego ponavljanja organizovano iste već preko deset puta! Samo ko toliko ima strpljenja? Ko može iznijeti takav naum na svojim leđima koliko god izdržljiva ona bila? Izgubljena Srebrenica, Mostar, pola sarajevskih opština, udjeljivanje milostinje onog ko je govorio „100 za 1“ i padanje njemu na koljena, a zatim ovo vodi samo u smjeru definitivnog zapečaćivanja ljudske sudbine jednog prije svega evropskog, plemenitog i širokogrudnog naroda, ali suprotno tome, najvećeg dušmanina, neprijatelja ima taj isti u samom sebi očigledno.
Gledamo li sudbinu Španije 1492. godine?
Nezavisno od bilo koga, proučavajući literaturu historije muslimana, spazio sam paralelu između muslimana današnje Španije (El-Endelusa) i Bošnjaka. Jedni (El-Endelus) su 1492. sve teritorije izgubili i u nepunih sto godina nestali zauvijek, pretočivši svoju egzistenciju jedino u historijske knjige i spise. Bošnjaci tada, kao i Albanci, počeše primati islam i ozbiljne rezultate davati za Osmansku imperiju. Vrijeme kako prolazilo, govoreći o našoj tragediji, smanjivao se je naš egzistencijalni krug mnogostruko da bi danas pao na tri veća grada, odvojenu Krajinu i državama podijeljen i daleko udaljen Novi Pazar. Mnogo nam je slična sudbina sa ljudima o kojima na današnjem Pirinejskom poluotoku osta arhitektura, mnoštvo materijalne zaostavštine, ali narod je zatran i ovjekovječen u današnjem vremenu provlačenjem kroz štiva autora historijske branše. Da li sličnu sudbinu doživljavamo? Procjenite sami, samo znajte da su i oni zadnje godine povodili se za krvnicima, oponašajući ih u svakoj društvenoj sferi, težeći njihovoj blagonaklonosti, iako su bili još uvijek sinonim za nauku, napredak i čistoću. Razmislimo.
Razgovor o ovom članaku