Ferhad-beg Draga
Mnogi od nas slabo smo upoznati sa likom i djelom čovjeka o kojem je u narednom tekstu riječ. Kao jedinka, istraživač i dugogodišnji tragalac za historijskim podatcima „iz petnih žila“ sjetih se jedne interesantne, a nama od ozbiljne i nenadoknadive važnosti ličnosti, jer kako nas učiše stari profesori historije da je ona učiteljica života, što više o njoj znamo, bogatiji i oplemenjeniji smo kroz buduće vrijeme. Ferhad-beg rođen je 1873. od oca Alije u istoimenom selu – selu Draga na teritoriji današnje Opštine Tutin u Sandžaku. Njegovo bratstvo, čuveno i među Albancima i među Bošnjacima – bratstvo Pepić od plemena Kelmendi/Klimenti u tom kraju bijahu iznimno ugledna i bogata familija koja se rasula u današnje vrijeme širom svijeta i svakog dostupnog kontinenta.
Ulazak u političku trku od mladosti do Džemijeta – ukratko.
Kao iznimno mlada, formirana ličnost počinje sa političkim angažmanom po pitanjima jezičkih i vjerskih pitanja, pa je tako jedan od njegovih prvih koraka u politici bilo zalaganje za ostvarivanje prava muslimana prostora zahvaćenim zemljama ortodoksne konfesije za ostvarivanje prava na latinično pismo i slične djelatnosti poput ove. Međutim, po završetku Prvog svjetskog rata i formiranja Kraljevine SHS ozbiljniji pristup politici čini formiranjem sa bratom Nedžib-begom partiju Džemijet 17. decembra 1919. godine u Skoplju, današnja Sjeverna Makedonija. Ferhad-beg dolazi na kormilo, vođstvo partije/stranke nakon smrti njegovog brata Nedžib-bega 1921. godine. Džemijet je do današnjeg dana u historijskim arhivama zabilježen kao jedna od najuspješnijih i najutjecajnijih stranaka tog perioda. Skoro pa nevjerovatna je bila učinkovitost i uspjeh izbornih rezultata 1920. i 1923. osvojivši 8, odnosno kasnije u to vrijeme vrtoglavih 14 mandata. Ferhad-beg zajedno sa svojom partijom i utjecajem koji je imao obećao je i nastojao najviše se zalagati u borbi na dva polja po pitanju djelovanja Džemijeta kao organizovane i ozbiljne stranke. Prva je bila pitanje prosvjete, a druga agrarna pitanja koja su tada zadesila muslimansko stanovništvo. Borba za prosvjetna prava življa islamske konfesije u tim krajevima bila je nužna, što su dotični i činili davajući maksimalni doprinos u potenciranju obrazovanja i nesebičnog zalaganja za podizanje mladih naraštaja na maternjem jeziku i latiničnom pismu. Nesretnih godina u bivšim vilajetima zahvaćenim Kraljevinom SHS masovno su se vršile egzekucije civila na šta Ferhad-beg sa svojom partijom nije mogao da gleda skrštenih ruku i na šta su nekoliko puta upozoravali i reagovali, nazivajući to u sadašnjem vremenu, povratkom religioznosti na ove prostore raspadom SFRJ dobro poznatom riječju – zulumom. 1925. godine poslije neprekidne i ustaljene borbe naređeno je hapšenje heroja našeg teksta, kao i zatvaranje partije koja je imala i nakon prisilnog gašenja ogromnu podršku i simpatije stanovništva. Osuđen je na stogodišnju robiju, preinačenu kasnije na 25 godina, a na Ahiret je preselio u Đakovici 2. decembra 1944. Jedan od najistaknutijih i nauglednijih njegovih saradnika bio je naš poznati Aćif. ef Hadžiahmetović Bljuta čije herojstvo i žrtvu do danas pamte naraštaji, a svi oni jednako su vrijedni pamćenja!
Imamo se čime ponositi i dužni smo prenositi znanje dalje.
Bošnjački nacionalni korpus ponajviše je ideološki propatio u vakat/vrijeme SFRJ. Nije se smjelo kazati ništa umno i izustiti ime nekog od naših poznatih, impozantnih i nadasve iskrenih boraca za prava svjetine (bošnjačke i albanske) koju su predstavljali, ali zato smo svi znali za Obiliće, Brankoviće, „Na Drini ćupriju“ i mnogobrojne falsifikovane, lažne i svjesno fabrikovane besjede potopomognute akademskom zajednicom Beograda o „nabijanju na kolac“ i slične besmislene pripovjetke pretvorene u historijske fakte. Vrijeme je došlo, sloboda govora kakva god da je postoji da i bošnjačka mladost, ali i starina uči o svojoj vrijednoj, slavnoj i ponosnoj historiji bez ustručavanja da ih neko uhapsi zbog umnog buđenja. Čuli smo mnogo puta od starijih: „Mog’o si na klupi zaspat!“ Tačno! Mogao si mnogo životinjskih potreba upražnjavati, kao i materijalnih dobara koristiti, ali umno pokušati progovoriti i ustaliti praksu istog, svaki koji bi se usudio, osuđen bi bio na robiju! Ako nije sada vakat, kada će doći?
Dino Shala
Razgovor o ovom članaku