Nekoliko uvodnih riječi i činjenica.
Kada je u pitanju period uprave Osmanskog carstva ili kako ga neki vole nazvati halifata/hilafeta (iako ga neki smatraju samo sultanatom, što nije današnja tema), potkralo se nekoliko nedoumica koje se serviraju narodu i koje čovjek kao jedinka nesvjesno usvaja ne razmišljajući o tome. Kada je riječ o pomenutom periodu, većina zna i u tome nema nikakvih nedoumica da je Novopazarski sandžak bio sastavni dio Bosanskog ejaleta (kasnije preimenovan u vilajet) sve do 1877. godine kada prelazi pod upravu Kosovskog vilajeta i takav statut ostaje do izbijanja Balkanskih ratova.
Zašto obrada ove teme?
Upravo zbog navedenih riječi i nedoumica iznad, ljudi su zbunjeni po nekim pitanjima i dužnost je onih koji podrobnije znaju, ako ne uspiju, bar da pokušaju neke stvari detaljno raščlaniti i ako olakšamo jednoj osobi mnogo nam znači.
Sandžak, razlika između uprave i etnosa
Naglasili smo i ponavljamo nedvojbenu činjenicu o pripadnosti Novopazarskog sandžaka Bosanskom ejaletu, a od 1865. vilajetu. No, da li nužno znači da upravna teritorija, uređenja sličnog onom u Osmanskom carstvu, koje je sebe smatralo halifatom/hilafetom (državom svih muslimana) striktno sadrži jednu narodnost i etnos i da li je moguće da su na tom prostoru živjeli Bošnjaci po pretendovanju na kršćanski, jednonacionalni model, isključujući sve druge potencijalne etnose i faktore? Niko ne osporava da u Pljevaljskom kraju (Taslica na turskom), Priboju, Prijepolju, Novoj Varoši, (pa čak postoje obilježja i u mjestu Paljevo kod Tutina), nije bilo bošnjačkog etničkog elementa nastanjenog tu još od vremena Kotromanića, a i ranije, čak naprotiv to je nepobitna činjenica. Međutim, cijela jedna fama, ogromna medijska prašina popraćena i na društvenim mrežama dodatnim svađama ne samo između Albanaca Kosova i Bošnjaka Sandžaka, nego i između samih Sandžaklija se u proteklih godinu dana podigla oko ove teze koja umara i iscrpljue kako debatante, tako i čitaoce stvarajući mnogima još veću konfuziju od one koju su imali prethodno. Prvenstveno pljačke i razbojništva, oštra i neprekidna opiranja, ubijanje oficira Osmanskog carstva, natjeraše skadarskog pašu na samom početku 18. vijeka da deportuje prevashodno pleme Kelmendi (na albanskom se čita Keljmendi, u domaćoj literaturi znani kao Klimente) u novu životnu sredinu, upravo na teritoriju tada još uvijek Bosanskog ejaleta, uključujući par godina poslije njihove rođake i saplemenike deportovane u Rugovu koji su počeli masovno naseljavati Peštersku visoravan. Također u ove krajeve: peštersko-sjenički, tutinski, rožajski, plavsko-gusinjski i kasnije sam grad Novi Pazar počinju dolaziti sve učestalije mnogobrojna malisorska (malesor alb. gorštak) plemena sjevera Albanije i juga (jugoistoka) današnje Crne Gore. Zaključno tome, tadašnja administrativna, upravna jedinica (Bosanski vilajet) jeste pomenuto ime nosila i uključivala Novopazarski sandžak kao svoj dio sve do 1877. godine. Posmatrajući sa druge strane samo ohol i bezobrazan čovjek svjesno, ali bez trunke savjesti može negirati naseljavanje arnautskog življa na ove porostore koje je ekstremno velikim natalitetom ubrzo „preuzelo vođstvo“ u brojnosti na prethodno pobrojanim teritorijama. Sklapanje brakova, boravak djece sa majkama, dolazak nekih novih državnih vlasti, dovode do zaborava, zatiranja svega što je asociralo i bilo albansko, ostaje predominantno bošnjačko narodno osjećanje koje među nama traje do današnjeg dana. Kao primjer uzmimo Mađara u Vojvodini koja danas administrativno pripada Srbiji, da li će sutra isti reći da je Srbin zato što živi pod upravom Srbije? Sudeći po skromnom mišljenju, ne neće.
Zaključak.
Današnji nacionalni i duhovni osjećaji većine u Sandžaku su bez imalo sumnje primarno i stameno bošnjački. Da li je to u redu? Naravno, sa tim što bih dodao da nema potrebe za izmišljanjem historije u današnje vrijeme, negirajući nešto što je u narodu toliko vijekova se usmenim predajama, čuvanjem jezika u pojedinim mjestima do danas i relevantnim historijskim zbirkama bilježilo kada je riječ o jednom dijelu sandžačke populacije. Čemu sramota ili arogantno negiranje porodičnog porijekla? Ima li za tim potrebe? Naravno da nema, ako je čovjek ubijeđen čvrsto u ono što je sada, jedino tamo gdje u dubini duše sumnja, javlja se nedolično ponašanje. Najviše od svega bih volio da se ova hajka završi, do kada će trajati i kakve će posljedice prouzrokovati, ne znam, a to je ono što me brine najviše.
/D.S/
Ovaj članak ne odražava editorialni stav uredništva!
Razgovor o ovom članaku