Na osnovu arhivske građe (italijanske, njemačke i ustaške dokumentacije), Živković rekonstruira političke inicijative jednog dijela muslimanske elite u prvim mjesecima nakon sloma Kraljevine Jugoslavije.
Diplomatska ofanziva prema NDH
Prema Živkoviću, već tokom aprila 1941. godine muslimanski prvaci iz Pljevalja, Prijepolja, Priboja, Sjenice i Nove Varoši upućuju pisma i telegrame vlastima Nezavisna Država Hrvatska, tražeći da se Sandžak priključi Bosni i Hercegovini u okviru te države.
Upućivane su predstavke potpredsjedniku vlade NDH, kao i samom Ante Pavelić. U njima se izražava lojalnost i traži dolazak hrvatskih trupa na teren.
Živković navodi i javne manifestacije u Prijepolju i Sjenici, gdje su isticane zastave NDH, Njemačke i Italije, te slane pozdravne poruke Paveliću, ali i Adolf Hitler i Benito Mussolini.
Ali – i ovo je važno naglasiti – dokumenti govore o aktivizmu „uglednih muslimana“ i „dijela varoškog stanovništva“, dakle o političkoj eliti, a ne o plebiscitarnoj odluci čitavog naroda.
Igra identiteta
Živković pokazuje kako su u tim dokumentima korišteni argumenti da su muslimani Sandžaka „Hrvati islamske vjere“ te da čine apsolutnu većinu stanovništva.
Međutim, isti autor, koristeći italijanske popise iz 1942. godine, pokazuje da takve tvrdnje nisu odgovarale realnom stanju na terenu. Brojčani odnos između Srba i muslimana bio je znatno uravnoteženiji.
To znači da je identitet u tom trenutku bio politički instrument – sredstvo pregovora i legitimacije, a ne stabilna etnička činjenica.
Kontekst straha i nesigurnosti
Živkovićev rad, iako pisan iz srbijanske historiografske perspektive, indirektno potvrđuje da je sandžački prostor bio izuzetno nestabilan.
U proljeće i ljeto 1941. jačaju četničke formacije u Crnoj Gori i zapadnoj Srbiji. Retorika i prvi sukobi jasno pokazuju da muslimansko stanovništvo strahuje od povratka srpske državne dominacije.
U tom kontekstu, dio elite vidi NDH kao:
• političku protivtežu Beogradu,
• potencijalnu vojnu zaštitu,
• vezu sa Bosnom i Hercegovinom.
Dakle, ne nužno kao ideološki izbor, nego kao pokušaj osiguranja kolektivne sigurnosti.
Talijanski faktor i kraj projekta
Živković detaljno opisuje kako je Italija odbila proširenje NDH na Sandžak. Time je projekat priključenja faktički propao.
Nakon toga dolazi do preorijentacije muslimanske elite prema talijanskim vlastima, što će kasnije rezultirati formiranjem lokalnih milicija.
Ova faza je ključna za razumijevanje kasnijih sukoba i tragedija, uključujući događaje u Bihoru 1943. godine.
Zaključak
Analiza M. Živkovića pokazuje da 1941. godina u Sandžaku nije bila jednostavna priča o „saradnji“ ili „izdaji“.
Radilo se o pokušaju jednog dijela političke elite da u haosu raspada države pronađe institucionalno rješenje i sigurnosni okvir.
Da li je ta procjena bila politički mudra?
Istorija pokazuje da nije donijela stabilnost.
Ali bez razumijevanja tog trenutka – ne možemo razumjeti ni dramatične događaje koji su uslijedili 1942–1943.











Discussion about this post