POSJETA OSNOVNOJ ŠKOLI ,,DACIĆE“

“Poneđeljak, 16. decembra, bio je dan koji će ostati duboko urezan u mom sjećanju. Tog jutra, u 10 časova, organizovana je posjeta Osnovnoj školi u Dacićima, školi u kojoj đeca nastavu pohađaju na svom maternjem albanskom jeziku. Posjetu su činili laureat nagrade „Zaim Azemović“, pisac Safet Hadrović-Vrbički, profesor književnosti Veljko Đukanović, moja malenkost i član školskog odbora Mirsad-Miko Nurković. Za ovu školu, dok je još bila u starom objektu, vezuju me brojne lijepe uspomene na ranije posjete, kada sam imao čast da profesori dočekaju i ugoste diplomatske predstavnike Azerbejdžana i Ukrajine. Dočekali su nas sa toplinom i ljubaznošću a posebno nas je srdačno dočekao Ali Daci, predsjednik školskog odbora, dugogodišnji prosvjetni radnik, zajedno sa Hadži Ljajči. Ovaj trenutak, kada smo kročili u školu, bio je ne samo susret sa učenicima, već i sa samim duhom zajedništva koji čini da se osjećamo povezano. Ulazak u novu školu, sa njenim svijetlim hodnicima i veseljem koje zrači iz svakog kutka, bio je iskustvo puno topline. Brojna đeca iz obližnjih sela, rumenih lica i sa čvrstim vaspitanjem, sa uzvikom „mirmenđesi“ i „dobro jutro“, poželjeli su nam najlepši doček. Njihove vesele oči, razigrane duše i čist entuzijazam, činili su da se svi osjećamo dobrodošlo. Bilo je zadovoljstvo gledati ih i slušati zajedno sa svim članovima ove prosvjetne zajednice – dragim profesorima i učiteljima, koji su svojim prisustvom i pažnjom stvorili zaista posebnu atmosferu.

Posjeta onsovnoj školi u Dacićima s desna profesor Hadži Ljajči, književnik Božidar Proročić, profesor Veljko Đukanović, književnik Safet Hadrović Vrbički, Ali Daci profesor i predsjednik školskog odmora

U svom uvodnom obraćanju, podsjetio sam ih na značaj sjećanja na književnika Zaima Azemovića, pozvavši ih da čuvaju i njeguju svoj albanski jezik, svoju kulturu i svoj identitet. Rekao sam im da je knjiga najveći i najlepši dar, koji nas povezuje sa prošlim vremenima, sa mudrošću, sa nasljeđem. Na kraju mog obraćanja, pročitao sam pjesmu „Besa“, posvećenu Albancima u kojoj se odražava duboko poštovanje prema njihovoj tradiciji i vrijednostima.

Profesor Veljko Đukanović podijelio je sa prisutnima sjećanja na svoju rodnu školu u Lastvi Čevskoj, koja je, poput ove, bila mala, ali puna topline i đečije graje. Podstakao je đecu da budu dobri učenici, koji će poštovati svoje profesore i da baš kao i u njegovoj školi, svako dijete može ostvariti svoje snove. Pisac, Safet Hadrović-Vrbički je istakao značaj obrazovanja i znanja, naglašavajući da je to temelj svakog uspjeha, jer jedino obrazovanje pruža pravi put napredovanja.

Nakon ovih dirljivih riječi, obratili su nam se i domaćini. Ali Daci, na albanskom jeziku, objasnio je đeci značaj multikulturalizma, poštovanja među narodima, i prijateljstva koje je osnova svakog društva. Hadži Ljajči je sa posebnim emocijama, obratio se prisutnima, govoreći o važnosti međusobnog poštovanja, ljubavi prema svom narodu i svojoj kulturi, ali i o tome kako nas razumijevanje i podrška drugih čine snažnijim. Ovaj dan, proveden u školi u Dacićima, bio je jedno od najljepših i najnezaboravnijih iskustava. Oduvijek je to bila škola u kojoj je bilo puno ljubavi, posvećenosti i vaspitanja, ali sada je još ljepša, nova, svijetla, spremna da odškoluju nove generacije. Obavezao sam se da ćemo i naredni put doći sa posebnim poklonima za sve učenike, kako bi im pokazali da njihova posvećenost učenju i njihov albanski identitet nisu samo važni za njih, već i za sve nas.

Na kraju posjete, domaćini su nas počastili tradicionalnim albanskim specijalitetima – flijom, kiselim mlijekom, sušenim goveđim pršutom, kafom i lokumom. Da bi nas ugostili kao prave goste-musafire. Supruga Ali Dacija je ustala u 03:00 da bi pripremila tradicionalnu albansku pitu fliju koja se sprema ispod sača minimum tri sata i predstavlja kulinarski specijalitet Albanaca. Bili smo ispunjeni divnim osjećajem zahvalnosti prema dragoj maloj albanskoj zajednici u Rožajama, koja svojom skromnošću, toplinom i ljubaznošću blista među bjelinom snega koji je okružuje. Taj planinski vazduh, visoke planine i tiha, ali snažna hrabrost tih ljudi čine ih posebno dragim i dostojnim svakog poštovanja i podrške.

Književnici i profesori zajedno u osnovnoj školi u Dacićima Safet Hadrović-Vrbički, Mirsad-Miko Nurković, Veljko Đukanović, Hadži Ljajči, Božidar Proročić i Ali Daci

Tog dana, više nego ikad, osvježena mi je spoznaja da kultura, obrazovanje i međunacionalno prijateljstvo nisu samo apstraktni pojmovi, već su živa stvarnost koja nas povezuje i daje smisao svim našim naporima. Pogledao sam sve te ljude, profesore i nastavnike i shvatio da nije slučajno što u ovoj maloj školi u Dacićima vlada atmosfera posvećenosti i ljubavi prema učenju, koja je uz sve izazove koje donosi svakodnevni život, nezamjenjiva. I dok smo napuštali školu, sa pogledima uprtim u budućnost, ponovo sam shvatio duboku istinu koju su nam tog dana svi učitelji prenijeli: da prava snaga zajednice ne leži samo u međunacionalnoj bliskosti, već u međusobnom poštovanju i solidarnosti u tome da svi djelujemo za dobrobit onih koji dolaze nakon nas. Taj osjećaj zajedništva, ljubavi i međusobnog povjerenja ostaće sa mnom, i siguran sam da će se preliti u mnogo ljepše i svjetlije sjutra za sve nas, bez obzira na porijeklo, vjeru ili jezik.”