Prema opisu koji daje Ilija M. Jelić, pleme Vasojevići predstavlja „pleme najveće crnogorsko-brdsko“, naseljeno u istočnom dijelu Crne Gore – u Lijevoj Rijeci, na obje strane rijeke Lim, sve do potoka Lješnica¹. Ovaj prostor obuhvata područja današnjih općina Andrijevica, Berane i dijelova Bihora i Peštera.

O porijeklu ovog plemena postoje dvije verzije narodnog predanja, koje – iako se razlikuju u formi – sadrže elemente što svjedoče o albanskom korijenu ovog plemena.

Prva tradicija: Vasojevići kao potomci Musić Stevana
Prema prvoj verziji, Vasojevići potiču od Vasa, rođaka Vukana Nemanjića, koji je bio rođen u Prizrenu i služio kao vojvoda „u doba cara Dušana“. Njegov sin, Vasojević Stevo, spominje se u narodnim pjesmama o Kosovskoj bici pod imenom Musić Stevan, a „bio je vojvoda u Sjenici, u Novopazarskom Sandžaku“.
Nakon Kosovske bitke (1389) i smrti Vasojević-Stevana, njegovo pleme se, kao uskoci, pomjerilo prema Hercegovini, potom došlo do Foče, a zatim, preko Crne Gore, naselilo se na Nožici u Lijevoj Rijeci, gdje se formirala jezgra današnjih Vasojevića².

Ovo predanje ima posebnu važnost iz dva razloga:
– Povezuje porijeklo plemena s Prizrenom, starim središtem albanskog i dardanskog etničkog prostora;
– Spominjanje Sjenice kao mjesta gdje je djelovao „vojvoda Vasojević Stevan“ pokazuje da je njihovo ishodište bilo u samom jezgru istočnosandžačkog prostora, između Novog Pazara i Peći.

Dakle, iako je tradicija naknadno „srbizirana“ povezivanjem s carem Dušanom, ona ipak čuva jasne tragove o albanskom porijeklu i ranom prisustvu u Sandžaku.

Druga tradicija: Vasojevići kao potomci „hercegovačkog kralja“
Druga verzija kazuje da Vasojevići potiču od Vasa, sina jednog hercegovačkog kralja, koji se, također, preko Crne Gore doselio iz Hercegovine i naselio na Nožici. Iako mlađa i mitološkija, i ova tradicija sadrži stvarnu migracionu rutu – Hercegovina – Crna Gora – Lijeva Rijeka – koja odgovara pravcu kretanja albanskih sjevernih plemena u XV–XVI stoljeću, nakon pada područja Dukagjina i Skadra pod osmansku vlast³.
Stoga i ova verzija posredno potvrđuje arbanaško-arbënsko porijeklo Vasojevića.

Bratstvo i zajednički korijen sa sjevernoalbanskim plemenima
Obje tradicije se slažu u jednoj tački: „Vaso je imao još četiri brata – Ozra, Pipa, Krasa i Ota – od kojih potiču plemena Ozrinići i Piperi u Crnoj Gori, te Krasnići i Hoti u sjevernoj Albaniji.“
Ovo jasno pokazuje da Vasojevići, Hoti, Krasnići i Piperi dijele zajedničko etno-istorijsko porijeklo⁴.

Takvo bratstvo i danas se spominje u oba naroda: u crnogorskoj tradiciji se naziva rođaštvo, dok u albanskim predanjima iz Plava, Gusinja i Tropoje postoji uvriježeno mišljenje da su „s njima jednog korijena, ali su oni pokrštani i posrbljeni“.

Ekspanzija i asimilacija u dolini Lima
Nakon što su se nastanili na Nožici, Vasojevići su se počeli širiti prema istoku, zauzimajući „čitavu dolinu Lima sve do rijeke Lješnice“. Tokom tog širenja, oni su „starosjedioce – Lužane, Bukumire, Macure, Španje i Latine – dijelom asimilirali, dijelom potisnuli, a dijelom podčinili“, te su ih sve zajedno nazvali „Srbljaci“⁵.

Ovi „Srbljaci“, prema Jeliću, nisu činili etničku cjelinu, već su bili mješavina starog ilirsko-albanskog stanovništva koje je izgubilo prvobitni identitet. Oni „nisu imali zajedničkog pretka, niti zajedničku tradiciju“, što znači da je pojam „Srbin“ u ovom kontekstu označavao vjersku, a ne etničku pripadnost – tj. pravoslavnog, a ne etničkog Srbina.

Ovaj proces asimilacije poklapa se s vremenom iseljavanja albanskih plemena prema Plavu, Gusinju i Pešteru, kao i s formiranjem novog slavensko-pravoslavnog identiteta, koji će se u potpunosti konsolidovati tokom XVIII–XIX stoljeća.

Nova hijerarhija i odnos prema „Srbljacima“
Zauzevši dolinu Lima, Vasojevići su izgradili unutrašnju strukturu sličnu onoj u albanskim plemenima: imali su bratstva, plemenske starješine (kmetove) i vojvodu koji je donosio odluke u ime cijelog plemena.
„Srbljaci“ su, naprotiv, bili podložni sloj, bez prava da učestvuju na saborima i zborovima. Tek kasnije su stekli ograničena prava, ali nikada nisu bili prihvaćeni kao ravnopravni. Jelić ističe da su „Vasojevići i Srbljaci bili kao dva različita naroda“, razdvojeni „po duhu, karakteru i osjećanju“.

Takva podjela jasno odražava kolonijalni oblik asimilacije: grupa doseljenika (Vasojevići) nameće političku i kulturnu dominaciju nad starosjedilačkim stanovništvom (Srbljacima, tj. pokrštenim Albancima), nazivajući sebe „plemenitijima po krvi i porijeklu“.

Simbolika „povratka vjeri predaka“
U njihovom običajnom pravu jedno od temeljnih načela glasilo je: „Ko se ne bude oldžija, da bude nagondžija“ – onaj ko ne želi dragovoljno, neka bude prisiljen. Ova izreka, koja se prvobitno odnosila na pomirenje krvnih osveta, u XVIII–XIX stoljeću je dobila novo značenje: prisilno vraćanje muslimana u pravoslavlje.
Na taj način, Vasojevići su postali prvi nosioci ideologije vjerskog isključivanja, koja će kasnije postati sastavni dio politike crnogorske i srpske države prema Albancima.

Na osnovu Jelićevih svjedočanstava može se zaključiti da Vasojevići predstavljaju tranziciju od albanskog plemenskog identiteta ka slavensko-pravoslavnom. Oni su sačuvali strukturu i pravnu tradiciju albanskog običajnog prava, ali su, kroz asimilaciju jezika i vjere, postali jedan od temelja novog crnogorskog nacionalnog identiteta.
Zbog toga njihova istorija nije samo etnografsko pitanje, već ključ za razumijevanje procesa pretvaranja albanskih plemenskih zajednica u nosioce slavenskog političkog identiteta – procesa koji je kasnije imao presudan uticaj na odnose u Sandžaku i na formiranje ideološkog okvira u kojem su Albanci i Bošnjaci bili označeni kao „drugi“.

¹ Ilija M. Jelić, Ko ne bude oldžija, da bude nadondžija (Vasojevićki zakon u dvanaest točaka), u: Srpsko Nasleđe, Beograd, 1916, digitalno izdanje.
² Isto, str. 3–4.
³ Isto, str. 5–6.
⁴ Isto: „Vaso je imao još i četiri brata, Ozra, Pipa, Krasa i Ota, od kojih vode porijeklo Ozrinići i Piperi, crnogorska plemena, i Krasnići i Hoti, sjevernoalbanska plemena.“
⁵ Isto: „Prilikom toga prodiranja oni su starosjedioce… asimilirali, potisnuli i podčinili, i svima nadenuli ime Srbljaci.“