Gradovi Sandžaka počinju da se naseljavaju od G druge polovine XVII-og vijeka. 1683. godine, Novi Pazar je spaljen do temelja, to su učinili Austrijanci, Mađari i Albanci sa Pešteri. Dotadašnje stanovništvo N. Pazara, pobjeglo je ka istoku sa Turskom vojskom.
Novi Pazar se tada masovno naselio albanskim stanovništvom sa Pešteri i cijelog Sandžaka. Gradovi Sandžaka su više puta ostajali prazni, ili poluprazni zbog raznih zaraznih bolesti koje su harale u to doba. Najviše su stradali stanovnici gusto naseljenih mjesta, kao što su bili gradovi. 1863. godine, kolijera je opustošila pogotovu gradsko stanovništvo. U to doba naišao je kroz Sandžak jedan Turski putopisac, čije ime nije poznato. Ostavio je zapis u kom stoji da je vidio: „Domaćinstvo čitavo pomrlo, sokaci puni leševa koje nema ko da pokopa”. Tada su mnoge porodice nestale, a gradovi prepolovljeni.
U tim kućama i gradovima, dolazi stanovništvo sa sela i tu se naseljava, tako da se etnička struktura stanovnišva mi- jenja. Stanovništvu dosadilo da živi na aganskim imanjima kao čifčije, pa su pohrlili u prazne gradove, a u to doba Pazar je bio najprivlačniji za njih.
Pazar je bio najprometniji, a i zemlja oko Pazara bila je naj- plodnija. Nijesu stradali samo gradovi od bolesti, stradala su i sela, ali manje, jer su bila rijetko naseljena. Tada su i vojske bježale iz gradova i živjele pod šatorima po šumama i selima. Kod Rožaja postoji mjesto koje se i sada zove Čadorište, gdje su turski garnizoni boravili pod šatorima, dok su razne epidemije harale gradovima.
Sjenica je 1809. godine, stradala od strane srpskih ustanika, pod vođstvom Karađorđa Petrovića, i to na prevaru, jer je Sjenicu predao neki beg – Čavić, bez ikakvog otpora, jer će navodno, ako se predaju biti sačuvani. To nije pomoglo, Srpski ustanici su Sjenicu genocidno uništili. Srpski istoriča- ri pišu da je na svakom kolcu u Sjenici i oko nje, bila ljudska glava, malo je stanovništva preživjelo, samo oni koji su uspjeli da se sklone u šumama. Tako su i Sjenicu poslije ovog masakra, masovno naseljavali sa sela. Jedan istoričar piše da su u to doba u Sjenici bile samo tri pravoslavne porodice, koje su se kasnije tu doselile iz Crne Gore. Srpsko stanovniš- tvo poslije toga nije smjelo čekati povratak Turske vojske, pa je pobjeglo sa ustanicima za Srbiju.
Novi Pazar je dugo odolijevao jurišima srpskih ustanika, te je tako junački otpor Pazaraca omogućio velikom dijelu stanovništva da izbjegne u šume Rožaja i Kosova. U borba- ma za odbranu Pazara pale su velike žrtve. Srpsko stanovništvo Pazara bježi prema sjeveru, tako da grad ponovo ostaje razrijeđen za nova naseljavanja seoskoga stanovništa.
Opet su tu najviše bila zastupljena albanska plemena: Pešteri, Rožaja, Bihora i Kosova. Odatle plemena u Pazaru: Dukadinci, Beriše, Gaši i druga, kao što su Hoti, Keljmendi, Skrelji, Gege, Šalje, Košute, ali ne pod ovim prezimenima, već po mjestima odakle su došli.
Ejup Mušović navodi podatke koje je ostavio Aleksandar Gijferding, navodi da je prije 1809. godine, u gradovima Sandžaka bilo Srba, ali su se oni naselili po Srbiji. Navodi da u Sjenici od tri stotine domova samo su četiri hrišćanska, dok za Rožaje i Bihor piše da je većinsko muslimansko sta- novništvo.
Mušović se ne slaže sa podacima koje je ostavio Giljfer- ding, jer nije odvojio Turke i Rome od muslimana. Ne slaže se Mušović ni u dijelu gdje je A.G. rekao da svo stanovništvo nosi albansku nošnju, on tvrdi da tu nošnju nosi svo stanov- ništvo, pa i Srbi. Apsolutno nijesu tačna kazivanja Mušovića. Tu nošnju nosili su samo Albanci, bili muslimani ili katolici. I to: bijele čakšire sa crnim gajtanima, bijele fermene i talagane, takođe sa crnim gajtanima, bijele čulafe i bijele šalove. Mušović tvrdi da se ta nošnja proizvodila u domaćoj radi- nosti, pa je bila jeftina i zbog toga su je nosili i Srbi, pored Albanaca i muslimana.
Tu nošnju nosili su Albanci i muslimani kao nacionalnu nošnju sve do poslije Drugog svjetskog rata, a ne zato što je bila jeftina. Moguće da su je nosili muslimani nealbanskog porijekla u mjestima gdje su bili u manjini u odnosu na al- bansko stanovništvo.
Od vajkada na Kosovu žive Srbi i Albanci zajedno, boravio sam mnogo puta na Kosovu, ali nikada nijesam vidio Srbina u toj nošnji. Tu su nošnju nosili muslimani na Sandžaku kao nacionalno obilježje, bilo da su katoličkog ili muslimanskog porijekla.
Svi Srbi na Kosovu i Sandžaku, nosili su suknene pantalone i prsluke, te sakoe od istog sukna, opanke i šajkače sive boje. Ova nošnja na Sandžaku, nošena je sve do druge polovine XX-og-vijeka. U N.Pazaru Sjenici, Tutinu, Rožaju, Plavu, dok u gradovima Limske doline manje. Pazarnim danom na čaršiji bijeleli su se bijeli šalovi, talagani, ćulafi i dr.
U gradovima je bilo starosjedioca koji su naslijedili tursku nošnju. Crvene šalvare i fermene od crvene čohe, te crvene fesove na glavi. Svi novi doseljenici sa sela u grad poznavali su se po nošnji.
Ove podatke ostavio je A.Giljferding 1857. godine, kada je ova nošnja bila nacionalno obilježje albanskoga naroda.
Ivanfra Jukić, zapisao je pored ostalog: U Novom Pa- zaru živi dosta Arnauta. Jukić smatra doseljene pešterske Albance kao Arnaute. 1530. godine, Dubrovačka vlada žali se na Arnaute u N. Pazaru, da zadaju muke dubrovačkim tr- govcima, što znači da ih je u gradovima bilo krajem XV-og vijeka.
Po Ž. Petroviću, odjednom je iz sjeverne Albanije i sa Kosova u selima kod N. Pazara, doseljeno 80. porodica za kratko vrijeme, a zatim su prešli u sami grad N. Pazar.
Neposredno poslije doseljavanja ovih porodica, dose- ljavaju se u sandačke gradove plemena: Hoti, Šalje, Škrelji i druga plemena, koja zanemaruju stara prezimena i proziva- ju se po mjestima odakle su došli. U gradovima Limske doline, manje se naselilo ovih plemena, najvjerovatnije zbog jezika i običaja, jer se tamo govorilo srpskim jezikom.
Iseljavanje srpskog stanovništva iz gradova San u velikom broju za Srbiju, dogodilo se od 1901. do 1912. godine. Ovo stanovništvo je bježalo od raznih bolesti koje su u to doba ovdje harale. Goston Grafije piše da je samo u N. Pazaru tada umrlo 1.100 ljudi. Bježeći od opakih bolesti Niko stanovništvo se masovno iseljava, tako je 1900- dine preko Javora, Sandžak napustilo 240 Srba, a 1901. godine 1.402. lica. Na drugim prelazima migriralo je 1.250 Srba Salipurović). Samo u ovo vrijeme na tim praznim mjesti- ma, doselilo se 40. porodica Albanaca sa Kosova: iz Peći i Đakovice. Trgovaca, pekara, slastičara i drugih zanatlija. Pre- zimena su uzeli po mjestima odakle su doselili. Pećanci, Đakove i dr. Samo neki su zadržali stara prezimena, npr. Zatrići. Seosko stanovništvo Sandžaka napušta aganske zemlje po selima i popunjava prazna mjesta po gradovima, a na agan- eskim zemljama se naseljavaju izbjeglice iz Nikšića i Kolašina. Sva ova plemena koja naseljavaju gradove, a posebno N. Pazar, zanemaruju svoja prezimena pa se kako sam već rekao prezivaju po mjestima odakle su došli. I sada se u gradovima javljaju prezimena: Aliverovići, Arapovići, Balote, Bačevci, Balinci, Baćićani, Belovođani, Besničani, Biševci, Bogućani, Crnišani, Čarovci, Čokrlije, Delimeđci, Detanci, Dolićani, Dolovci, Dražani, Dugopoljci, Derekarci, Fiuljani, Gluhavičani, Gašani, Gračani, Gurdijeljci, Hrvaćani, Jablaničani, Javorov- ci, Jarebičani, Konatari, Kaličani, Kijevčani, Kladničani, Krlići, Maljevci, Ličine, Lukarčani, Mašovići, Međugorci, Melajci, Mehović, Nurkovići, Paljevci, Ružljani, Radetinci, Rakonjci, Ramoševci, Rasovci, Rašljani, Reževičani, Sašani, Starčani, Stupljani, Suvodolci, Šaronjci, Šipčani, Tuzinjci, Ugljani, Va- pljani, Veličani i Žirčani.
Sva ova prezimena uzeta su po mjestu odakle su se doseljavali. Vidi se po prezimenu da su došli sa sela u gradov Sandžaka, a najviše u N.Pazar. Stari više nijesu živi, a mla ne znaju svoje porijeklo, samo znaju iz kojega su sela dose ljeni, zato što nose prezime po selu.
Skoro sva ova plemena su Albanci. Uzeću neka radi pri mjera: Boroštičani su veliko albansko pleme, Škrelji i Ugljan koji još govore albanskim jezikom. Dolovci, Gege, Hoti, Gu sinci, sve su albanska plemena. Murići su doselili iz Skadra Balote iz Balotića, iz albanskog plemena Vuklji, Dragolovča ni iz albanskog plemena iz Ibarca kod Rožaja. Kamešničan albansko pleme Keljmendi, koji su tu doselili iz Murije kom Skadra, još 1700-te godine, kao Katolici na Pešter primili su islam. Krljići, iz sela Krlje kod Rožaja, koji još govore Alban skim jezikom. Rašljani, albansko pleme, Hoti iz Rasna i Raš kovića. Radetinci, albansko pleme Bibe. Biševci, iz Biševa (ima više plemena), a najviše Kuča, koji nijesu Albanci.
Derekarci su takođe Kuči, u Pazaru i na Pešteri. Ima kola šinskih prezimena koji nijesu Albanci, ali toga stanovništva u Sandžaku i gradovima Sandžaka je vrlo malo, u odnosu na albansko stanovništvo, koje naseljava Sandžak.
Kada su Pešter i Sjenicu naseljavala albanska plemena, oni ne mogu biti Bosanci, zato što su prešli na islam. Samo 1809. godine, tadašnje stanovništvo je potpuno uništeno.
U jednom selu kod Sjenice, kopajući vodovod seljani 1956. godine, naišli su na jedan rov Karađorđeve vojske, u kojem su našli pedest ljudskih lobanja, bez drugog ostatka kostura. Te su glave odsječene i u šanac (rov), bačene za vrijeme Suvodolske bitke. Tada je Sjenica ostala prazna. Dalje stoji, kao što sam negdje rekao, da je u Sjenici i okolini na svakom kolcu bila nabijena po jedna ljudska glava. Karadžić, A.Protić, E. Mušović, (Suvodolska bitka).
Iz ovih, kao i mnogih drugih izvora, vidi se da je i Sjenica naseljena sa sela Pešteri, tako da je i Sjenica promijenila et- ničku strukturu stanovništva. Kao i u drugim krajevima San- džaka i u Sjenici su se naselile izbjeglice iz Nikšića, Kolašina i Mojkovca. Dosta stanovništva Sjenice je odselilo za Tursku.
Rožaje se do poslije Drugog svjetskog rata manje naseljavalo, jer se u pomenutim ratovima nije stradalo. Poslije Drugog svjetskog rata utrostručilo se stanovništvo Rožaja.
1945. godine, Rožaje je imalo jedanaest kuća na desnoj obali Ibra, grad je bio na lijevoj obali.To stanovništvo je pre- težno bilo starogradsko, što govore prezimena: Kurtagići, Feleći, Ademagići, Ganići, Zejnelagići, Bećiragići, Hadijalijagići Fetahovići, Kardovići, Agići, Hadžići, Ćatovići, Sutovići i Ganići. Rijetko ko se tada doseljavao, iseljavanje je bilo, pretežno za Tursku. Nešto izbjeglica iz Bihora i B.Polja tu je ostalo kada su izbjegli od četnika 1943. godine. Tu je bilo i porodica kao što su: Lukači, Hajdarpašići, Ćorovići, Bučani, Hadžimuhovići, Đečevići, ali po porodica dvije, ne više.
Od vajkada su tu bili ljudi koji su kovali gvožđe, pa su nazivani kovačima. Porijeklo se tačno ne zna, neki su tamne, a neki svijetle puti. Ne bi trebalo da su Romi. Po vjeri i ime- nima, bili su muslimani. Klanjali su i postili Ramazan. Ni po čemu se nijesu razlikovali od muslimana, čak su se ženili muslimankama, a i njihove djevojke su se udavale za muslimane, mada rijetko. Mnogi od njih živjeli su dosta siromašno, radili su kod muslimana kao najamnici. Danas međutim, ima među njima: doktora, profesora i drugih profesija. Njihov standard se danas ne razlikuje od standarda ostalih grada- na. Među njima je bio jedan Abaz, sin Elmazov. Otac i sin su bili bubnjari u svatovima. Za vrijeme Ramazana, budili su grad na sufur. Abaz se ženio 12 puta, i to sa ženama od kojih je bilo 9. po imenu Naza. Imali su svoje groblje, nijesu se kopali u drugim grobljima.
Rožaje je nekada bilo smješteno na lijevoj obali Ibra i imalo je oko 170 kuća, danas je glavni dio grada smješten na desnoj obali Ibra. Do poslije Drugog svjetskog rata, ni jedna kuća nije bila pokrivena ceramidom niti crepom, već šindrom i okrajcima iz Pilane G.Ibra. Danas su u Rožaju sve kuće planske i od tvrdog materijala. Bandžovo brdo do kasno je bilo pod njivama i livadama. Kada bi žita zrela, a li- vade zelenele, ličilo je na ćilim. Danas je to veliko naselje do preko brda. Prema zapadu Rožaje se spojilo sa Ibarcem, selom koje je bilo rijetko naseljeno. Prema istoku grad se stapa sa fabrikama, koje su nekada građene van grada. Prema sjeverozapadu, spojio se grad sa mjestom Hurije, koje je nekada bilo daleko od grada. Sve se to naselilo sa sela i svako je zadržao svoje prezime, niko se više ne preziva po mjestu odakle se doselio. Sada su tu prezimena: Kalači, Nurkovići, Dacići, Ljaići, Škrijelji, Murići, Keljmendi, Hoti, Šaljići, pretežno albanska plemena.
Ima mnogo plemena koja su zanemarila svoja plemen- ska prezimena i prozvali se po djedovima i pradjedovima, primjera radi: Balote su Vuklji, ali su se podijelili po trbusima, pa se sada prezivaju: Dautovići, Salihovići, Kujevići, Fejzići, Mujevići i dr. Tutin, od Drugog svjetskog rata se takođe naseljava.
Tutinu su bile dvije ulice i to: Glavni put, Rožaje – N. Pazar, ije prolazio kroz grad i još jedna kratka ulica u kojoj su etri prodavnice preduzeća, „Deževa” iz N. Pazara: gvožđa jedna prodavnica prehrane i jedna tekstila. Rakovo polje, le su njive i livade. Prema Rožaju Kleče, koje je bilo daleko dgrada. Preko rijeke Vidrenjak, pored puta Rožaje – N. Pazar, bilo je oko devet kuća. Bolnica je bila van grada, jer je ako bilo predviđeno, da su bolnice van naselja. Prema M. Kršu, gdje je danas Autobuska stanica, bile su njive i livade. Danas je to sve grad. Tutin se uvećao deset i više puta, stanovništvom sa Pešteri i drugih krajeva Sandžaka.
To stanovništvo nije više krilo svoje porijeklo, kao što je to nekada činilo jer je moralo. Sada u Tutinu Devrečani ni- jesu Bake, već Bakići; Lipičani nijesu Lipičani, već Kliment (Keljmendi); Iz Boroštice nijesu više Boroštičani, već Škrijelji; Nabojci više nijesu Nabojci, već Pepići, Zukovići, Hadžići, Preljići; Iz Dolova više nijesu Dolovci, već Gegići, Pepići, Ugljani, Gusinjci; Iz Vrbe nijesu više Vrbljani, već Džudževići; Iz Drage nijesu više Dražani, već Pepići, Đerleci, Demići, Ahmatovići i dr.
Novi Pazar se stalno naseljavao i raseljavao. Poslije Drugog svjetskog rata Pazar se naselio najviše od svih gradova Sandžaka. Do druge polovine XX-og vijeka, Novi Pazar je bio kasaba koja je zadržala oblik turskih kasaba.
Zgrade male, prizemne, izgrađene od slabog materijala većinom, a koje su bile na spratu, prizemlje je bilo od kame- na, a spratovi od čatme pokriveni ceremidom. Sokaci od kaldrme, ili bez kaldrme. Od Harapova groba prema Salakovcu bile su njive i livade, rijetke seljačke kuće.
Prema selu Mur, od mosta prema Gazilaru, a i današnji Mur, takođe njive i livade, rijetke seljačke kuće i imanja. Prema Hadžetu, bolnice su bile podaleko od grada.
Bolnice su bile daleko od grada smještene, namjerno, jer tu je bio dispanzer za plućne bolesti, za cio Sandžak. Ostali dio Hadžeta bile su gradske njive i livade, kuća tu nije bilo.
Prema Raški, gdje su se ispod grada sastajali putevi, glav- na ulica kroz grad koja je vodila prema Raški i put pored vojnih kasarni, sastajali su se ispod grada. Ravnicom pored puta Pazar-Raška, podaleko od grada nije bilo kuća. Danas, početkom XXI-og vijeka, Pazar je postao veliki grad za poslednjih pedeset godina.
Mur je dio grada i to gusto naseljen. Salakovac do izvora rijeke Raška, gradsko naselje, Hadžet takođe postao dio grada gusto naseljen, dok se prema gradu Raška od N.Pazara proteže daleko, gradsko naselje. To stanovništvo je tu doseljeno sa sela. To je stanovništvo albanskog porijekla, pretežno. Naseljavanje sa pešterskih sela i ostalih djelova Sandžaka, ostavilo je traga i danas u govoru pazarskog stanovništva.
Pored iseljavanja za Tursku, Bosnu i druga mjesta, Pazar je ostao velik grad i to moderan grad, prosperitetan sa univerzitetom i dr. Poslije Drugog svjetskog rata imao je gimnaziju. lako prije Drugog svjetskog rata nije imao nijednu fabriku, pred zadnji rat se već ubrajao u industrijski razvijen grad. Poslije zadnjeg rata, desilo se i sa pazarskom industri- jom isto što i sa drugim gradovima Sandžaka i šire.
Razgovor o ovom članaku