Moja kazivanja o zbivanjima u Sandžaku zasni- vaju se u mnogome na predanju. Moja volja i sudbina po ocu i majci dovoljna mi je bila da poznajem ovu materiju. Rožajsku teritoriju i plemena koja žive u njoj dobro poznajem, jer su moji preci ovdje doselili krajem XVII –vijeka. Peštersku visoravan poznajem po tome što je rod moje majke. Lukači, doselili poslije Berlinskog kongresa iz sela Podbišće kod Mojkovca. Naselili su se u selu Naboje na Pešteri i to silom, na utrini tadašnjih Albanaca: Zukoj(Zukovića), Preljaja i Pepića, svi Albanci. U Naboju su se naselile i dvije porodice Kolašinaca, i to: Gano Lukač zva- ni Stupa, jer je na desnoj nozi imao drvenu protezu. Gano sa svoja dva brata, i jedna kuća Hasovića, takođe Kolašinaca. Ti doseljenici (izbjeglice), nikada nijesu kod Albanaca primljeni kao komšije, zato što su tu silom ostali. Lukači, Đule i Bajro, braća Ganova, padaju u krv u jednoj svađi, koje su bile česte. Đule ubija tri čovjeka i zato obojica bježe za Tursku. Njihovi potomci danas žive u Amasiji- Sivački vilajet, na granici Sirije i Turske. Gano, njihov otac, ostaje u Naboju sa četvoro djece: dva sina i dvije kćeri. Nakon izvjesnog vremena, Zukovići (Albanci), ubijaju oba Ganova sina . Gano ostaje sa svoje dvi- je kćeri Eminom i Hankušom, i dvoje Eminove siročadi. Emina se udaje za turskog oficira Bahtijara Darmana, i sa njim ima dvoje djece, moju majku Mejremu i mog daidžu Huse- ina. Pošto je Bahtijar nestao u Prvom svjetskom ratu, Gano preuzima još dvoje djece Eminine, te i njih podiže. Mlađu kćer Ganovu komita uzima iza stoke i njoj se gubi svaki trag.
Otac moje majke, Bahtijar Darman, od oca Tahira i majke Dare (Fatime), koja je oteta silom iza ovaca kao čobanica. Dara silom oteta neće da primi islam, već postavlja uslov, da se njen porod preziva Darmani. Dara je bila iz roda Dar- manovića a udala se za Tahira Alihodžića. Pošto su Alihod- žići prihvatili uslov, Dara navodno prima islam i ime Fatima. Dara je sa Tahirom rodila troje djece: Bahtijara, Zuhru i Murata. Murat, njihov mlađi sin gine u jednom obračunu sa Moračanima. Bahtijar, stariji sin Tahirov i Darin, završava mejtep u Kolašinu, zatim se upisuje kao trinaestogodišnjak na Vojnu akademiju u Istanbulu. Po njegovom kazivanju rođen je 1856. godine. Po završenoj vojnoj školi vraća se u Mitrovicu kao kapetan, iz Mitrovice prelazi na Pešter sa tur- skom vojskom da stvori red nad Arnautima 1896. godine. Na Pešteri se ženi Eminom, kćerkom Gana Lukača iz Naboja, mojom bijačom. Nakon izvjesnog vremena vraća se u Mi- trovicu, tamo mu se rađa sin Husein 1898. godine, a kćerka Mejrema 1900. godine. Neko vrijeme službuje u Mitrovici, a zatim dobija premještaj u Prizren. Opet se obračunava sa Arnautima, koji cijelo vrijeme turske vladavine nijesu bili lojalni vlastima. Neko vrijeme ostaje u Prizrenu, a njegova porodica u Mitrovici.
Pošto se primicao Prvi svjetski rat, carevini je gorelo pod nogama . Bahtijar dobija premještaj u Tursku. Porodica, žena sa dvoje djece ostaje u Mitrovici. Žena Bahtijarova, Emina, utopila se u Ibar, pouzdano se ne zna zašto, priča je bila da je ostala bez uslova za život. Gano uzima i tu djecu od njegove kćeri da i njih odgaja.
U Prvom svjetskom ratu Bahtijar, moj djed, našao se na jednom turskom brodu na Crnom moru. Kad jeTurska pro- pala on sa jednim svojim drugom po imenu Alija Mulazović, prelazi na egipatski brod i tako se iskrcaju u Egipat. Tamo su ostali nekoliko godina, Bahtijar se ženi sa nekom udovicom i sa njom ima sina. Ta žena je bila imućna i kod nje je radio njegov drug Alija.Vremenom dođe do razmirica među su- pružnicima i Bahtijar se raziđe od nje, tako obojica napušta- ju Egipat. Bahtijar sa drugom vraća se iz Egipta i idu za Bo- snu, tačnije Višegrad. Tamo se Bahtijar zaposli u jednoj dža- miji kao imam, a Alija se ženi ženom udovicom koja je imala svoje dućane. Poslije izvjesnog vremena ženi se i Bahtijar i tako ostaju da žive u Višegradu. Kad je moj daidža Husein odrastao, napušta Naboje i dolazi trbuhom za kruhom u Ro- žaje. Zaposlio se kod moga oca u pilani, to su bile potočare u Ibrovom vrelu. Vlasnik pilane bio je Husein Šabović iz Ibarca kod Rožaja. Na toj pilani Redža, tj. moj otac, bio je majstor i poslovođa. Kad je Husein Lukač, moj daidža, upoznao moga oca Redžu kao dobrog čovjeka, ponudi mu da ga oženi sa svojom sestrom, mojom majkom, koja je još bila u Naboju. Tako se moj otac oženi kćerkom bivšeg turskog oficira Bahti- jara Darmana, za koga se smatralo da je nestao u ratu bez traga i glasa.
Kada se gradio put Rožaje-Pazar 1935. godine, na tom putu radila je jedna grupa minera iz Višegrada, sa njima Hu- sein Lukač, Bahtijarov sin, (Lukač po djedu Ganu koji ga je odgajao). U razgovoru sa njima, jedan od njih upita Huseina, koga ima od roda. Husein mu ispriča da ima samo sestru, da mu se otac izgubio u ratu, a majka udavila u rijeci Ibar. Bosanac ispriča da ima u Višegradu komšiju koji jadikuje za djecom koju je izgubio tokom rata, te da su se zvali Husein i Mejrema, čudilo ih je kako su djeca Lukači, a on Darman. Husein im je objasnio da su ga odgajali kod djeda po majci i dali im svoje prezime. Husein kreće sa ljudima iz Višegrada i polazi da traži oca Bahtijara. Našli su se. Bahtijar je poslije toga dolazio u Rožaje kod svoje djece, redovno ih posjeći- vao i tu gostovao.
U prvom razgovoru oca i sina, Bahtijar upita Huseina šta mu je sa sestrom. Husein mu ispriča da je udata u selu kod Rožaja za Arnauta, da ima djecu i da dobro živi. Bahtijar mu reče: „ Daj Bože, a ja bih volio da je uzela drugu vjeru nego Arnauta.“ To je Bahtijar pričao mom ocu kada bi dolazio kod nas, pošto je upoznao moga oca, otac se na to smijao, a ovaj bi mu rekao: „Nijesi ti kao oni Arnauti koje sam ja znao“. Ovdje se vidi koliko su ga namučili Arnauti na Pešteri i Ko- sovu. Dolazeći kod nas pričao nam je događaje sa Pešteri i Kosova, bio je živa istorija kad se tiče XIX i XX – vijeka. Kupili su se seljani kod nas kada bi čuli da on dolazi da slušaju ono što nijesu čuli ni znali. Pričao je da se manje jedinice tur- ske vojske nijesu smjele kretat kroz Pešter i Kosovo. Mnogo su teže Albanci prelazili u islam od Srba, mnogo je krvavih obračuna među njima bilo (oni koji su primilii islam i oni koji to nijesu htjeli). Mnogo je bilo onih koji su navodno primili islam, a obavljali potajno obrede katoličke vjere. Kopali se u muslimanskim grobljima, a palili svijeće svojim umrlima. Bilo je onih koji su napuštali Sandžak i odlazili u nepoznatom pravcu. Plemena u Sandžaku bavila su se isključivo stočarstvom, posebno sela. Arnauti su živjeli u velikim porodičnim zajednicama od preko trideset članova. Mnogi su živjeli u busarama na goloj zemlji, rijetko zastrtim ovčijim kožama.
Dolaskom izbjeglica iz Nikšića i Kolašina, Arnauti nijesu davali djevojke njima, a od njih su se ženili. U većini sluča- jeva i otimali njihove djevojke. Do dolaska izbjeglica 1878. godine, govorilo se arnautskim jezikom na čitavoj teritoriji. Veći broj tih izbjeglica nije se zadržavao u Sandžaku, pro- dužavali su za Tursku. Oni koji su se zadržali, bili su još ljući i osorniji od Arnauta. Gdje su osjetili slabost, silom su se naseljavali na arnautske utrine, pašnjake i imanja.
Kod vlasti i begova izbjeglice su imale podršku više od ostalih, zato što su carskom odlukom postali beskućnici i skitnice. Utrine su pretvarali u obradivo zemljište gdje su postajali čifčije Aga koji je držao jedno selo kao svojinu, računao je utrine i pašnjake svojima.
Takozvani starosjedioci nijesu podnosili izbjeglice, često je dolazilo do krvavih obračuna među njima. Po kazivanju moga djeda, Arnauti na Pešteri su u više navrata pokuša- vali da ne poštuju i ne priznaju tursku vlast, gdje je često dolazilo do krvavih pobuna na čijem se čelu nalazio neki po imenu Hasan Hot. On je u Suvom Dolu postavio vješala gdje je vješao neposlušnike, koji nijesu htjeli, ili nijesu smjeli da mu se pridruže.
Hasan Hot je jedno vrijeme vladao Pešterom, odbio je da plaća danak državi i begovima. Njegova vladavina nije dugo trajala, umro je od srčane kapi (infarkta).
U narodu postoji jedna priča o Hasanu Hotu: Neki starje- šina nekog sela, priča se da je bio iz Raškovića, rođak Hasa- na Hota, koji je odbio da sluša Hasana, a Hasan ga je pozvao da dođe kod njega. Ovaj je znao da ga čeka vješalo, pa po- jaha sedlenika konja, pušku na rame, a pištolj sakri u čizmu od ovčije kože, sa namjerom da pušku preda kad dođe kod Hasana, a da pištoljem ubije Hasana u njegovoj „rezidenci- ji“. Uz put ga srete starac koji ga je poznavao, i pita ga kuda je pošao, ovaj mu ispriča. Starac mu reče „znaš li zašto te Hasan zove?“ „Znam, da me objesi“. „Pa zašto tako žuriš, konj ti ispod kopita busenje baca, kao da si pošao u svato- ve?“ Pošto su albanski razgovarali ovaj odgovori starcu: „ska me kan si ska san Hasan Hoti“, u prevodu ovako:“Neće bit kako kaže Hasan Hoti, biće kako je Bog rekao“.
Kad je ovaj stigao u Suvi Do ispred kuće Hasana Hota, vi- dio je masu naroda, te, koga je prvoga sreo pitao je: „Što je ta masa naroda ispred Hasanove kuće“? Ovaj reče, „Umro je Hasan Hot“. Kad se ovaj vrati živ i zdrav, reče onom starcu:“ Vidiš li da nije kako je Hasan rekao,već kako je Bog rekao, ja se vratih živ i zdrav“. Postoji druga verzija o Hasanu Hotu: Hasan je imao ovlašćenje za svoj rad i ponašanje od Skadar- skog vezira, koji mu je dao svu ovlast da upravlja Arnautima na Pešteri.
Moj djed Bahtijar Darman, pričao nam je kako njegova majka Fatima (Dara), od kad je primila islam i ime, nije u potpunosti poštovala islam, odnosno, poštovala je vjeru svoga muža, klanjala je i postila Ramazan, ali je ispovijedala i svoju vjeru i običaje koje je obavljala kao djevojka. Postila je pravoslavne posti i palila svijeće svojim svecima.
Za vrijeme boravka moga djeda na Pešteri, govorilo se isključivo albanskim jezikom. Izuzetak su bila tri sela, i to: Šaronje, koje je bilo pravoslavno selo, Đerekari, u kom su živjeli muslimani Kuči i Suvi Do, gdje je živjelo mješovito sta- novništvo. Poslije 1878. godine, kada su se na neka mjesta naselile izbjeglice iz Kolašina i Nikšića, govorili su srpski. Tih izbjeglica na Pešteri je ostalo malo, jer je većina odselila za Tursku. Od Dolova, koje graniči sa rožajskom teritorijom, ta tri sela nijesu govorila albanskim jezikom, dok je kompletna Pešterska visoravan od Dolova do Sjenice, naseljavana al- banskim plemenima. Po kazivanju moga djeda, Albanci ni- jesu mogli da se sele u Tursku do dolaska na vlast Kemala Ataturka. Za vrijeme imperije bilo im je zabranjeno, zato su se zadržali u tolikom broju u Sandžaku: N.Pazaru, Pešteri, Sjenici, Rožaju i Bihoru.
S Djedom sam imao kontakt sve do njegove smrti 1952. godine. Majka i moj daidža koji su odrasli na Pešteri, a ži- vjeli su po 90 godina , s kojima sam bio do kraja njihovog života, znali su mnogo toga . Takođe, sudbina je htjela da se ja oženim sa Pešteri iz jedne otmjene porodice. Oženio sam se 1954. godine, iz sela Devreče sa Pešteri, iz plemena Bakića, Albanaca. Oženio sam se kćerkom Mehmeda Bakića, koja nije znala dobro da govori srpski kad se udala za mene. Njen djed Aljo, čuveni domaćin, poznat kao muslihun koji je izmirio mnoge krvi na Pešteri i cijelom Sandžaku. Imao je osam sinova, od kojih je jedan otišao u đurumlije i nikada se nije vratio. Kada sam se ja oženio Bakićkom, u cijelom selu govorilo se albanski. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Suvi Do je bio opština, blagajnu te opštine niko nije smeo da primi od tadašnje komite, primio ju je Aljo Bakić, a nije znao ni jedno slovo, niti broj. Bio je imućan i saradnik komite koju je hranio i pojio, pa se nije bojao da će bit opljačkan. Bez obzira na to, njegova dva sina su svake noći sa puškama čekali na tavanu od kuće, ali se nije desilo da neko pokuša da opljačka, nikada nije imao manjak, nepismen čovjek. Po njegovom kazivanju živio je 112. godina. Jedan dan je bolo- vao i umro. Moja tazbina je odselila u Tursku, a ostali Bakići žive u raznim gradovima, na selu je par staraca ostalo. Bakići su završili visoke škole, većina njih, a imaju i doktore nauka.
Bakići su Ugljani iz albanskog plemena Bibe (Bibići), u De- vreč su došli prije 200 godina. Kada im je dosadilo da budu čifčije na aganskoj zemlji u Uglu, tu su raskrčili i dobili obra- divu zemlju, na kojoj neće biti čifčije.
Tu su se doselili dva brata, jedan od njih bio je Baka, otud prezime koje nose Bakići. U današnjem Reževiću žive: Manići (Manoje), Gegići (Gege), Čekići i Čekovići i td. Kada bih pojedinačno o selima pisao otišao bih previše daleko. Ovo sam uradio radi podataka kojima ću se nadalje služit, a i zato da ne bih opisivao sudbinu svih plemena, jer je slična, ako ne i ista.
Ako ćemo da pričamo i pišemo istinu, dovoljno je da uz- memo jedno selo na granici opštine Tutina i rožajske terito- rije u kojem su živjeli: Hoti, Škrelje, Dace i dr., pa jedno selo kod Sjenice u kojem ćemo opet naći ista plemena: Ljaići, Bi- bići, Šalje i td., sve su to plemena Keljmendi. Da uzmemo sela od Pešteri do Novoga Pazara, naći ćemo sela koja nose ime plemena: selo Škrijelje, selo Gurdijelje ( sunčani kamen, krš), ili selo Lipica, gdje i danas žive Klimente (Keljmendi). Mnogo je plemena promijenilo prezime, uzimajući prezime svojih predaka. Tako su jedni Škrijelji, a drugi Muratovići, po Muratu, zatim Sadikovići po Sadiku , tako je i sa LJaićima koji su odselili, nijesu više LJaići već Plunci, po selu iz koga poti- ču, ima LJajovića, Pluncevića, a sve jedno pleme. Ako uzme- mo Novi Pazar, tamo ćemo neći prezimena koja su uzeta po mjestu gdje je neko živio prije, i to ovako: Rožajac, Biševac, Đerekarac, Boroštičanin, Dolovac, Nabojac Ugljanin i td.
U Turskoj su takođe nadjeli ime mahalama po mjestu iz koga su došli: Balotska, Boroštičanska, Dacanska i td. Isto- ričari, nebitno ko su, oni ne negiraju da su tu u Sandžaku Albanska plemena, ali ih nazivaju : Malisorima, Arnautima, Šiptarima itd.,a u pitanju je isti narod. Albanci o sebi ništa nijesu pisali, osim šta se moglo prenijet po predanju sa ko- ljena na koljeno. Zbog toga ima mnogo istine o albanskom narodu Sandžaka. Istoričari nealbanci pisali su prema potre- bi o njima, kako je kad trebalo, iz političkih, nacionalistiških i dr.poriva. Zato ćete naći da se na mnogo mjesta različito piše, s druge strane, naći ćete da istoričar, putopisac niti je bio živ, niti je to napisao, dok se na njega neko poziva dok o tome piše.
Nastavlja se
Isljam Ljaić: Korijeni, Stotina ropstva u Sandžaku i na Kosovu (deo I)
Razgovor o ovom članaku