Prema podacima posleratnog DB-a borci pribojske grupe JVuO pod komandom kapetana Vuka Kalaitovica, Nikole Kijanovicai Mijodraga Prijovića ubili su 5. februara u selu Kasidolima kod Priboja 227 muslimana meštana. Većina ih je zaklana hladnim oružjem ili živa zapalkiя u njihovim domovima, Iako za ovakve zločine nema nikakvih opravdana, radi istorijske istine bi trebalo pomenuti da su Kasidoli ranite bili baza ustaškog pokreta u Pribojskom srezu, te da je iz nega prema podaci ma iz istih izvora, među ustaše stupilo 11 muslimana meštana. Oni su u njihovim redovima ostali i posle povlačena organa NDH iz Stare Raške(Sandžaka),
Po brutalnosti se izdvajaju ubistva muslimana u Bukovici. Tamo su ludi živi bacani u Ćehotinu, bez obzira na uzrast. Posle rata je, na pri mer, izvesni Radoje Radojević optužen da je sam nagizo 40 žena i dece u reku, gde su se navodno, utopili, Latif Močević se povodom ovoga žalno komandi divizije „Taurinense” 1. marta 1943. godine. On je pisao da je u celoj opštini stradalo oko 500 muslimana, odnosno da je samo u selu Močevićima ubijeno 81 dete. Prema njegovom svedočanstvu četnici su, dale, u Bukovici od leševa napravili nužnik i na nega stavili natpis “Muslimanska džamija”. Pronađeni su i ostaci silovanih devojaka, umorenih zabadanjem kočeva u „stidna mesta”. Hadžiju Tahirovića pripadnici JVuO su “derali od ispod kolena pa uz leđa koža vraćena niz prsa”, ovaj svirepi čin je zaokružen natpisom „Muslimanka sa feredzom” U Bolanićima su dalje, četnici decu bacali u plamene zapalenih kuća pred očima njihovih roditela, silovali žene i zatim ih ubijali, itd
U selu Požegrmac kod Priboja, u kući Vejsela Saračevića strpano je i zapaleno preko 20 osoba zajedno sa vlasnikom kuće”. Isto se dogodilo i sa domovima Murata Hodžića i Emina Mujezinovića u obližnem zaseoku Ravni, a u naselu „Criugovićima 17 a u Stricu 25 izd”. Očevici su zab ležili da su Veziru Ibragić iz Požegrica zatekli umorenu na zverski način (ispred kuće između dve šljive na srgu/dugačka motka za sušene veša/ visi žena Vezira zaklata, a potom srg provučen kroz dojke i tako visi obeщena, a ispod ne u krvavom snegu dubokom preko 20 santimetara. leži mrtvo muško dete staro oko dva mjeseca”). Mnogi od ubijenih civi na završili su u masovnim grobnicama i nikada nisu ekshumirani, već Ne mesto njihovog ukopa obeležavano spomen pločama (Vučje, Zabrnjica). Tela ubijenih muslimana danima su ležala po putevima u Pribojskom sredu, gde su ih skriavile divlje zveri i vrane.
*Dodatak: Četnici zapalili bebu staru tri dana – svjedočanstvo iz knjige Šemso Tucaković, Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941-1945, El-Kalem, Sarajevo, 1995, str. 302.
“Potresno svjedočenje o stradanju muslimanske djece, kao i o fočanskim krvnicima poput Dušana Stanojevića iz sela Slatina ispričala je Ziba Mujanović iz Humskog kod Slatine, čiju ispovijest bilježi prof. dr. Šemso Tucaković u djelu Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941-1945: “Tog kobnog dana otišla sam iz kuće potražiti ovcu. U kući nije ostao nitko, jer je i Srbijanka bila izašla negdje u bašču. Tragajući za ovcama, pala sam u neku stublinu i slomila ruku u šaci. Povratim se u kuću, kad na krevetu zatekoh Dušana da leži. I sada mi je u očima na njemu bijela košulja od tankog uzvodnog ćerećeta sa prugama, a to je naša muslimanska košulja zvana ‘tanka Talijanka’. Smognem snage i nazovem mu: ‘Dobar dan, Dušane!’ On mi primi pozdrav i reče mi da sjedem. Ja sjedoh i još više skupim snage i kuraži pa upitah Dušana tko i kako je zaklao moga oca i ostatak Mujanovića. Upitah ga jasno i glasno, pa što god bude, neka radi i od mene, jer jednom se umire. Dušan se ne pomiče sa kreveta, stavi svoje ruke na oči, pa iz svojih usta ispriča mi kako je poklao Mujanoviće i evo njegove priče:
Tačno je da sam ih sviju poklo. Oni su se bili sakupili i sakrili u obližnjoj šumi, ali ih je pronašla Srbijanka, Ljubica. Okuražila ih je i oslobodila, da ih neće niko dirati. Oni su se na njenu riječ i vjeru svi skupili ovdje u Bećirevu kuću. Za dva dana sam znao za njih, ali ti neću reći ko mi je kazao. Onda sam došao s namjerom da ih pokoljem, i poklao sam ih. Ovdje u maloj sobi zaklao sam Bećirova sina Hamida (bio je star 11 godina) i Klinac Ismeta, sina Muradifovog. Ondje u velikoj sobi, tvoj otac Hadžo sjedio je više odžaka, jer je bio stariji, a pred odžakom je sjedio tvoj amidža Osman. Obojicu sam ih zaklao na tim mjestima, prvo Hadža pa Osmana. Onda sam otvorio sobna vrata i obadvojicu izbacio u kuću, stavio im tijela jedno po drugom i rekao sam im: ‘Ljubite se, braćo.’ Tada sam se povratio u tu veliku sobu, i nožem sam preklo tvoju strinu, ženu Bećirovu, koja je uz svoje grudi držala malo dijete, koje je bila tek rodila. Dijete sam joj istrgnuo iz ruku i bacio na sredinu sobe. Zatim sam zaklao Eminine sinove Derviša (10 godina), Halima (6 godina) i kćerku Dervišu (9 godina), a još je ostalo ono malo Eminino dijete, koje je bilo staro svega tri dana. Ne znam da li je bilo muško ili žensko, a vjerujem da mu to ni majka nije znala.
Nisam ga klao, jer nisam imao šta ni zaklati. U kući su bile drvene naćve gdje stoji brašno i gdje se kuha hljeb. Uzeo sam to dijete, iznio ga u kuću i stavio ga u naćve. Zatim sam po njemu natrpao dosta slame, zapalio slamu, zatvorio poklopac na naćve, pa je tako ovo dijete ugušeno u dimu i nešto sagorjelo od zapaljene slame. Tako je, na taj način ovdje bio likvidiran i posljednji i tvoj Mujanović.’
Ovo mi sve iz svojih usta ispriča Dušan Stanojević a da se ne pomače sa mjesta, niti ruke sa svojih očiju. Ja ga pomno slušam i ćutim. Na samom kraju priče u kuću upade Srbijanka – Ljubica. Kad me viđe pred Dušanom, iznenadi se. Odmah me izvede iz kuće i strpa u magazu u jasle. Tek kada sam čula da je Ljubica otpratila Dušana iz kuće vratila sam se u kuću. Da bi oslobodili kuću od ovih mrtvaca, kako bi se mogla useliti Ljubica i njen muž Nikola, došle su komšije po Dušanovu nalogu: Tadijan, Marjan, Jovo, još neki. Dovezli su civare i onda su isjekli na komade leševe odraslih, potovarili na civare i odvukli tamo iza kuće prema šumi na mjesto Gornji Vrt.”
Razgovor o ovom članaku