Usljed ratova koje su vodili u proteklih 30 godina na Ilirskom poluostrvu, genocidaši su pretrpjeli ogromne štete. Njihov luđački genocidaški kod vodio ih je tom autostradom agresije i pljačke, od jedne do druge susjedne države, sve dok nisu potučeni do nogu. I opet će oni …, čim malo osjete da mogu igdje ubijati i paliti. Ali, kada i koga će slijedećeg napasti, to je posebna priča i tiče se procjene.
Ovdje govorimo o dosadašnjim posljedicama, odnosno jednoj od tih posljedica koje su ‘zaradili’, a to je psihičko-mentalno uginuće njihovih “junačkih ratnika”. Jedan od takvih je Mija Đidić koji je ‘imao sreću’ da preživi ofanzivu albanskih branitelja na Košarama. Kao što je poznato, genocidaši su uvijek ubijali nemoćne civile (djecu, žene, starce …), ali su u borbama ‘vojnik na vojnika’ uglavnom gubitnici. Tako je bilo i na Košarama, u bici koju genocidaši nikada ne mogu zaboraviti. Pogotovo učesnici bitke tj. bjegunci koji su se toga dana našli pred albanskim oslobodiocima.
U razgovoru za jedan genocidaški portal, Mija i njegovi najbliži opisali su njegovo očaravajuće stanje.
“… Mija mora da ponovi skoro svaku drugu rečenicu ili reč. Mora da u toku dana siđe do podruma bar osam puta i proveri da li je sve na svom mestu. Izbroji sitniš u džepu po tri puta, kada ima uopšte šta da broji. Noću, kada konačno sklopi oči, iz teškog sna budi ga slika sekire.
– Kolje me, majka, kolje me… tako priča moj sin – svedoči Vidosava Đidić, majka zaboravljenog junaka sa Košara, koji godinama boluje od posttraumatskog sindroma.”
Portal objašnjava da je Mija prošao kroz najteže borbe, ima teški oblik posttraumatskog stresnog sindroma. Mijina majka dalje objašnjava:
“I pre nego zaspi, bude muka velika. Ustane, pa ode nešto da traži. Dok ne nađe to što je naumio nema njemu ni kreveta ni sna. Došli mu skoro prijatelji iz vojske da vide kako je, da pomognu. A on mi viče ‘da begamo majka u Jelakce’.
U tom selu mi živi brat, pa Mija hoće da nađemo sklonište. Nije te dobre ljude ni poznao. Ko zna šta mu je u glavi. Niko to ne zna.
… Po mrazu, bez para, pozajmljujem za kartu da budem pored sina na psihijatriji. Lečio se u Beogradu, Kruševcu. Bdim tako pored njega kada se može”, objašnjava Vidosava muke njene i njenog sina genocidaša, “srpskog junaka s Košara”.
Nisu ovakvi slučajevi rijetki, naravno. Genocidaški “junaci” su u velikom procentu psihički poremećeni. To je jedan od razloga što srbija još uvijek ne kreće u nove ratove, već ‘punih 20 godina’. Prosto, nemaju sposobnih vojnika za ratovanje, te čekaju stasavanje mladih generacija, još ono malo omladine što je u srbiji ostalo.
——————————
Erkin Daca
Razgovor o ovom članaku