Dok ovi albanski umjetnici dakle, otvaraju vrata u cijelom svijetu, Edi Rama nama nudi “otvoreni Balkan”, odnosno otvaranje Albanije za nekulturu. Osim toga, ova “muzika” je u toku osamdesetih, a posebno devedesetih godina 20. stoljeća, značila podršku srpskom političkom rukovodstvu i srpskim oružanim snagama.
Spomenuta pjesma “Kalašnjikov” je samo jedan od mnoštva primjera, a riječ je o najdegutantnijem i najprimitivnijem propagiraju militarizma, rata i krvi. Riječ je o onom primitivizmu koji je odnio hiljade albanskih žrtava.
Vučićev i Ramin “Mini Šengen”, predstavljan kao projekat za pospješivanje ekonomije, u službi evropskih integracija itd, izgleda je prije projekat “Maxi Šunda” i to onog srpskog, koji je nastao i razvijao se u vrijeme zločina nad Albancima, štaviše i kao podrška svim tim nedjelima.
Pod izgovorom da umjetnost “gradi mostove” organizatori su odbili mnogobrojne zahtjeve za odlaganje koncerta. Tačno je da umjetnost gradi mostove, ali je tačno da srpski turbofolk nije umjetnost. Također, rezultati ove kvazi-umjetnosti, njene poruke i sadržaj, naposlijetku i njeni ciljevi, zapravo isključivo ruše, kako mostove, tako i brojne gradove, sela, kuće, škole…
Strašna je činjenica da se albanskoj omladini umjesto umjetnosti i otvaranja prema svijetu, nude ovakvi sadržaji.
Evropa njeguje kulturu sjećanja na žrtve svih zločina, edukuje svoje mlade naraštaje za odbacivanje svake vrste fašizma, a svakako i edukuje te iste mlade naraštaje u duhu pravih umjetničkih i kulturnih vrijednosti, i Albanija i albanski narod trebaju pokazati da su dio Evrope. Posebno jer smo na svojoj koži osjetili strahote svega toga.
Razgovor o ovom članaku