“Današnja politika Srbije i srpskog rukovodstva već je ispričana u Domanovićevoj priči Voda. To je priča o vodi koji vodi napaćeni, a izabrani, narod, kroz gudure, teškoće i bojkote, a tek na kraju narod uvida: pa naš je voda slijepac. Svi oni koji znaju razvitak predratnih reakcionarnih režima prepoznaju u tome i sadašnju politiku srpskog rukovodstva. To što ono radi jest samoubojstveno, i to ne toliko po Jugoslaviju koliko za samu Srbiju. U oslanjanju na mase koje urliču kako su porobljene i ugrožene, Milošević podsjeća na Hitlera. Srbiji nedostaje kultura de-mokracije. Demokracija nije urlikanje po ulici s bocom rakije u jednoj i srpskom zastavom u drugoj ruci.”
*******
“Kao dijete čitao sam Rakićevu pjesmu o Gazimestanu. I uvijek bi mi suze navrle na oči. Međutim, to me ne sprječava da razborito sudim o Kosovu. Ondje živi 90 posto Albanaca. To je kolonija. Srbi se iseljavaju s Kosova. Uostalom, zašto se ne bi iseljavali! Tri milijuna Francuza iselilo se iz Alžira. Koliko se samo Engleza vratilo iz svojih kolonija.”
********
“Ne odobravam politiku apartheida. To je isto kao naše Kosovo. Devedeset pet posto su crnci, a samo deset posto bijelci. Kao što na Kosovu hoće od Albanacaučiniti ili Srbe ili raju. Srbi su se oslobodili od Turaka u balkanskom ratu i odmah počeli da mlate Albance. O tome piše, uostalom, i Tucović.”
Sadašnje etičke granice jedini kriterij
Slično razmišlja, u intervjuu Danasu, i jedan drugi Srbin koji živi i radi u inozemstvu. To je, spomenuti već, dr. Bogdan Denić, profesor
sociologije na Sveučilištu New York City. On – istih dana kada i Stevan Dedijer – kaže i ovo:
“Kada se govori o etničkim granicama, jedine koje se mogu uzeti u obzir u modernom i demokratskom svijetu jesu sadašnje etničke granice. Pitanje zašto su te sadašnje etničke granice onakve kakve jesu može biti interesantno za povjesničara. Ali, ono je politički nerelevantno… Jedini kriterij za modernu državu može biti sadašnje stanje stanovništva i sadašnja volja toga stanovništva.
Albanska većina mora imati svoje pravo samoorganiziranja i politič kog izražavanja. Duboko sam uvjeren da to pravo u ovome trenutku ne podrazumijeva i separatizam… Ništa u sadašnjem Ustavu ne dopušta rukovodstvu Srbije da menja rukovodstva na Kosovu, da mijenja lokalne političare, da drži političke procese i da zabranjuje onaj stupanj slobode na Kosovu koji treba biti norma za cijelu Jugoslaviju. Onaj zahtjev koji na Kosovu ne smije doći u pitanje jest pravo svih gradana Jugoslavije koji ondje žive da se okupljaju, da se organiziraju i da se slobodno izražavaju pod okriljem države koja im jamči osobnu slobodu i sigurnost
nihave imovine.
(…) Slobodni izbori u Srbiji mpraju podrazumevajevati i slobodne izbore u Vojvodini i na Kosovu.”
Discussion about this post