Dani, sedmice, mjeseci i godine prolaze od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, očekivalo se, a očekuje i danas, iako dans zvuči previše oportunistički, perspektivnije, bolje i po Bošnjake povoljnije vrijeme. Očekivalo se nakon smrti Alije Izetbegovića, istinoljubivog, neustrašivog borca, a opet blagog i staloženog čovjeka da će ga naslijediti neko iz patriotskih redova dostojan nimalo lahkog izazova da pristupi toj funkciji.
Međutim, šta se uistinu zbilo?
Bošnjačko političko rukovodstvo, ne samo nakon rata, nego se može slobodno kazati i preko stotinu godina pokušava ići i ide linijom manjem otpora prema svakoj potencijalnoj prijetnji po njihovo, ne nacionalno, već egzistencijalno pitanje. U vrijeme SFRJ, stariji među nama odlično se sjećaju „nesretne sudbine“ Džemala Bijedića, a izuzeci poput Alije Izetbegovića rhm., kao i njim predvođenim „Pokretom mladih muslimana“ su rijetko viđen fenomen među bošnjačkim narodom u porteklom stoljeću. Nakon okončane agresije na Bosnu i Hercegovinu, stranka koja je „vedrila i oblačila“ u sredinama naseljenim Bošnjacima, kasnije u svoje redove propušta, svjesno ili nesvjesno pohlepne i ohole pripadnike, promovirajući ih kasnije na visoke državne funkcije na nivou FBiH. Ta kardinalna, neoprostiva greška skupo je koštala Bošnjake u današnjem vremenu.
Kako?
Na proteklim lokalnim izborima, izlgadnio i nezadovoljan narod u ogromnom procentu, zaražen i dalje sindromom „jugonostalgije“ izglasao je i dopustio izglasati sve ono što je nedopustivo za opstanak jedne etničke skupine. Srebrenica tada, a i sada na ponovljenim izborima pade u ruke onih koji preko 8.000 ljudi u istoj nemilosrdno strijeljaše, Sarajevo, glavni grad i tema svjetskih medija ratnih godina kao simbol patnje i stradanja, djelimično pade u ruke sunarodniku onih koji grad opkoliše i u opsadi ubiše preko 1.600 djece. Nedavno, ponovni fijasko. Mostar, strateški izuzetno važan grad po bošnjački nacionalni identitet i korpus neslogom i „glupošću“ ode u nepovrat Hrvatima nakon dvanaest godina čekanja izbora u tom gradu, dok sa druge strane, nešto ranije, također historijski važna bošnjačka utvrda u Hercegovini, Stolac istim Hrvatima „pade u ruke“ zahvaljujući katastrofalnim postupcima politike koja se nakon rata na tlu Bosne i Hercegovine vodi.
Sandžak, šta s’ nama, hoćemo li i mi sudbinu gore nabrojanih doživjeti?
Suočen sa realnošću, sandžački narod htio to ili ne, sve više uviđa da Bosna ne pokazuje neke afirmativne aspiracije prema njima i njihovom pitanju. Rijetko, ali ciljano uoči izbora pojavi se pokoji predstavnik iz državnog vrha davajući lažnu nadu narodu koji Bosnu grantovano voli više i od samih Bosanaca u dobrom procentu, kaže par motivirajućih riječi i ode nazad za Sarajevo. A narod? Narod osta opet suočen sa svakodnevnim obavezama, u državi/državama koje nemaju sluha za njihove probleme i potrebe, marginalizujući ih i prepuštajući ih da „vode brigu“ sami o sebi. Bosno moja poharana i rukovodioci u Sarajevu, da li ih se ikad’ sjetite, sjetite li se Sandžaka, kao i naroda Krajine kada legnete da spavate, kakva sudbina ih sutra može zadesiti i imate li želje i mogućnosti na bilo koji način reagovati. Matematički, prosto i jednostavno od Goražda u Bosni i Hercegovini, do Sjenice u Sandžaku, dvije opštine predominantno naseljene muslimanskim življem, zračnom linijom udaljenost je nešto manja od 100 km. Između te dvije opštine, kao bedem čvrst sa skoro svih strana stoji srpski narodni elemenat, koji svakako ne gleda blagonaklono ni na jedne, a niti na druge. Suočiti se sa realnim stanjem moramo i trebamo, ako državni vrh Bosne i Hercegovine iz reda Bošnjaka ima rješenje i garanciju da nećemo doživjeti kataklizmu, izjasnite se, krajnje je vrijeme. Sa druge strane, ako ćete nas prepustiti same sebi kao navedene opštine i gradove prije nas, sudbina Bošnjaka se može povezati sa sudbinom muslimana Španije svojevremeno, to je sigurno, a do kada, ostaje da vidimo! Nada, strpljenje i iščekivanje za pobrojanim sve više ponestaju, konkretna i efikasna rješenja su nam potrebna ako želimo dobro sebi. Da li možete gospodo to ostvariti, ostvariti konkretan cilj umjesto predizbornog škljocanja za medije i široki auditorijum po Novom Pazaru uoči izbora u Bosni i Hercegovini, vrijeme će pokazati, a kao što znamo vrijeme je najbolji indikator!
/D.S./
—————
Ovaj članak ne odražava editorialni stav uredništva!
Razgovor o ovom članaku