Sve učestalije bošnjačka nacionalna manjina van okvira matične države, Bosne i Hercegovine, intenzivnije se poziva na već ustaljenu u praksi sintagmu „manjinska prava“. Kada smo već došli i do te teme, koja istinu govoreći jeste opravdana, koliko ista realno iziskuje posmatranje cjelokupnog stanja Bošnjaka kao nacije? Da li možemo reći u današnjem vremenu da naš cjelokupan nacionalni korpus od vladajućih garnitura do običnog naroda ima bilo kakvu moć promjene konačnice?
Hronološki, da vas podsjetim…
Zadnjih nekoliko mjeseci dinamični politički okršaji i odnosi donose sa sobom neke poznate, ustaljene i formulisane fraze. Bošnjaci, manjinski narodni element širom balkanskih republika u nekim zaista imaju katastrofalan odnos kako vlasti, tako i većinske etničke zajednice te države. U nekim republikama stanje je postepeno počelo napredovati ka boljem, ali trenutno dolazi do pribojavanja da će novonastale prilike okrenuti stvari suprotno od postojećeg, ali budućnost je pred nama, vidovitost ne posjedujemo, analitički djelovati možemo. Zaključak proizilazi da zaista Bošnjaci, ponajviše u Sandžaku jesu diskriminisani i ugroženi, mada postoje u zadnje vrijeme neke persone koje pričaju o ugroženosti naše zajednice na Kosovu, ali i o tome bi se elaborat mogao pisati, tako da neka svako sebe pronađe zastupajući svoje stavove, a aktuelni izabranici i zastupnici nacionalne manjine Bošnjaka na Kosovu svakako da opovrgavaju ovakva mišljenja koja mogu pojačati iskre i varnice već viđene između dva prijateljska naroda koja su kroz historiju bitke bili zajedno protiv istog neprijatelja. Naša matica, Bosna i Hercegovina i njeni vlastodršci iz reda bošnjačkog naroda nanizali su za proteklu godinu dana poraza i autogolova dovoljnih za narednih deset. Počevši od gubitka Opštine Srebrenica, Mostara, spadanja na udjeljivanje „milostinje“ istog lika koji je pričao da će „za jednog Srbina ubiti stotinu Muslimana“ i ulaska prosrpskih koalicija na prostor Kantona Sarajevo, uključujući izborne pobjede u pojedinim opštinama istih. Pitanje svih pitanja je kako, ako smo manjina po svim parametrima, osim po brojnosti u matičnoj državi gdje gubimo iz dana u dan sve moguće, raspoložive i vrijedne resurse možemo očekivati majčinski odnos drugih država prema nama? Kako možemo o ugroženosti jezika pričati „preko Drine“ kada je bosanski jezik nedostupan bošnjačkim đacima na više od pola teritorije Bosne i Hercegovine? Šta uradismo, šta ovo sebi dozvolismo, da li smo dotakli „crvenu liniju“?
Komparacija nestanka muslimanskih naroda.
Koliko je samo i neupućenih u historijsku nauku čulo da je Španija bila pod vlašću muslimana vijekovima? A koliko ih zna da su upravo nestajali postepeno, gubeći teritorije i suzbijajući se u nekompaktne i slabo organizovane cjeline, dok Granada zvanično ne pade 1492. Kada je pala posljednja utvrda, do 1609. nije traga od vijekovnih stanovnika ostalo, a sada za njih samo kroz historijske spise možete da čujete. Bošnjaci, svakodnevno o ovome razmišljajmo kada smo već saznali novo štivo i podatak i sjetimo se „u čijim su rukama obje strane Drine“ trenutno!
A mi manjina van Bosne gdje smo?
Braćo, mora raditi svako svoj posao za koji je kvalifikovan maksimalno efikasno imajući na umu za šta se bori i zalaže. Krenimo od Sandžaka kao primjera. Svako neka daje maksimum i više od maksimuma u branši koja je u njegovom domenu sposobnosti. Mi kao zajednica moramo pokazati sposobnost, jedinstvo, kolektivitet i borbenost za boljitak iste, a ne očekivati od funkcionera bilo koje boje, nacije i vjere da će nas pomilovati i dati nam šta poželimo, to je fikcija, iluzija! Šta nam pored napornog zalaganja i rada preostaje nego oslanjanje jednih na druge, dugoročno i istinsko povjerenje, a kako volim citirati starinske izreke i ovaj put ću završiti sa onom: „Složna braća kuću grade!“
Razgovor o ovom članaku