Islam je postao važan element svakodnevnog života na Balkanu od dolaska Otomanske carevine, od kraja 14. veka.60 Islamizacija, odnosno islam je pružio osnovu za oblikovanje verskog i kulturnog identiteta Bošnjaka. Tokom trajanja, a pre svega zbog dejstva politčkih činalaca ovaj identitetpoprima karakteristike „nacionalnog“.
Islamska zajednica, kakva je danas, na Balkanu, nastala je nakon Turske kapitulacije da bi se umanjile veze muslimanskih vernika (uključujući Bošnjake i Albanace) sa Turskom, odnosno Hilafetom. To ne znači da je namera u potpunosti uspela.61 Mada je reisul-ulem u reisa Hadžiomerovića kao i njegovu dvojicu nasljednika Mehmeda Teufik ef Azabagića i hafiz Suljeman ef Šarca, postavljala i smjenjivala, hodžinska kurija uz blagoslov austrijskih vlasti. Hafiz Ibrahim ef Maglajlić, banjalučki muftija, imao je ustoličenje u Bajrakli džamiji u Beogradu a tokom njegovog mandata, od 1930. d0 1936. godine, rezidencija islamskog verskog poglavara bila je u Beogradu.62
Mandat najmarkantnije figure među reisovima Mehmed Džemaludin Čaušević je trajao deset gdoina (od 1910. do 1920. godine).63 Uz reis Čauševića, posebno važno mesto u istoriji Islamske zajednice na prostoru bivše Jugoslavije pripada dr Mustafa ef Cerić koji je u dva mandata bio na funkciji reisuleme a trenutno je predsednik evropske konferencije reisa.Način izbora, kao i povremene promene sedišta potvrđuje da su politika, država i verske, te i islamska zajednica međusobno tesno povezani. Tako je u izboru reisa, u doba socijalističke Jugoslavije, važnu ulogu imala Komisija za verske odnose koju je kontrolisao Savez komunista (SK).64 Kao demokratski može se oceniti izbor Jakub ef Selimoskog, 1991. godine, jer nije bilo otvorenog i neposrednog uticaja SK, mada je odlučujuća bila podrška tadašnjeg premijera Ante Markovića.
Muslimani na teritoriji Srbije organizovani su kao Islamska zajednica Srbije, koja je priznata kao zakonita religija ukazom Državnog sovjeta Kneževine Srbije, od 18. maja 1868. godine, sa sedištem u Beogradu.65 Odlukama Berlinskog kongresa zaštićena su prava verskih manjina a ugovorom između Crne Gore i Turske je priznato pravo na formiranje verske zajednice i osnovana je Islamska zajednica u Crnoj Gori.
60 O tome svedoči orijentalna i islamska leksika u okviru nje, u govoru stanovnika Sandžaka, posebno Bošnjaka.60 Ovaj jezički uticajse pre svega odnosi na islamizovani deo stanovništva, ali je imao i odgovarajući uticaj na stanovništvo koje je govorilo srpski jezik koji je bio široko otvoren za pozajmice, ali je zadržao svoj izvorni, narodni lik i osobenost (Ujkanović, 2014: 149, 150).
61 Na primer, nekoliko reisova (poput prvog reisul-uleme Hilmi ef Hadžiomerovića), školovalo se u Turskoj.
62 Kasnije, 31. oktobra 1987. godine, je upriličeno ustoličenje hafiz Husejn ef Mujić u Bajrakli džamiji.
63 Reis Maglajlić je zamenio Čauševića, koji se prilagodio tzv. Srškičevom zakonu o Islamskoj zajednici koji je nastojao da ukine “samoupravu islamske zajednice”. Maglajića je pod optužbom da je prosrpski reis smenio dr Fehim Spaho koji na taj položaj postavlja svog brata Fehima, 1938. godine.
64 Tada su reisi bili Ibrahim ef Fejića (1947–57), Sulejman ef Kemure (1957–1975) i Neima ef Hadžiabdića (1975–1987).
65 Ovim ukazom kneza Miloša Obrenovića Srbija se obavezala da izvrši restauraciju Bajrakli džamije kao sedišta Islamske zajednice Srbije kao i da je finansijski podrži (Fijuljanin, 2010: 59, 60).
.
Od stvaranja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, samostalnost crnogorske islamske zajednice se ukida a crnogorski muslimani su se, od 1930. godine, na osnovu Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici, našli u jedinstvenoj zajednici s vrhovnim starešinstvom Islamske vjerske zajednice i reis[1]ul-ulemom sa sedištom u Beogradu. Ovo jedinstvo se raspalo tokom Drugog svetskog rata da bi se ponovo obnovilo, 1947. godine, a „organizaciona podjela, u najvećoj mogućoj mjeri je sledila federativno ustrojstvo jugoslovenske državne zajednice“ (Folić, 2001: 175).
U periodu socijalizma religija, pa i islam, je u pozadini i nije praktikovana u potpunosti (Lukač–Zoranić, 2014: 7). Za razliku od Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve granice, duhovna jurisdikcijavakufskih sabora Crne Gore, Srbije i Makedonije se poklapala s administrativnim granicama, a u doba bivše Jugoslavije sa republičkim granicama.66 (www.monteislam.com/islamska-zajednica-u-crnoj[1]gori). Sarajevo je, tada, bilo „neosporni duhovni centar“ (Antić, Veković, 2012: 106).
Raspadom SFRJ 1992. i nastankom novih država mijenja se struktura Islamske zajednice Jugoslavije. Islamska zajednica u Crnoj Gori se, 1994. godine,67 osamostaljuje i donosi novi Ustav Islamske vjerske zajednice kojom upravlja Mešihat, sa reisom na čelu. Time se potvrđuje kontinuitet organizacije Islamske zajednice Crne Gore u pravnim i organizacionim poslovima. Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Makedonije i Kosova kao nezavisne institucije, omogućene su sednicom Rijaseta u Skoplju, 5. februara 1993. Islamska zajednica u Sandžaku je formirana 1993.godine i to u sastavu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (Novaković, 2007: 80).
Tokom ratova džamija se potvrdila, za mnoge, kao pribežište. To jača uticaj svih verskih zajednicapa i na društvena i politička kretanja (Filandra, 2012:13).
U Sandžaku je islamska zajednica, niz decenija, bila politički pasivna a njenom političkom aktiviranju i obnovi uticaja na stanovništvo značajano su doprineli megatrend obnove religioznosti i, u samom Sandžaku, mladi imami, poput Muarema Zukorlića.68
66 Islamska zajednica u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji se sastojala od četiri jedinice, tradicionalne cjeline, tzv. Saborska područja i to: područja Sabora Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije sa sjedištem u Sarajevu, Sabora Islamske zajednice za Srbiju sa pokrajinama: Kosovom i Vojvodinom, sa sjedištem u Prištini, Sabora Islamske zajednice za Makedoniju, sa sjedištem u Skoplju i Sabora Islamske zajednice za Crnu Goru, sa sjedištem u Titogradu.
67 Raspad Islamske zajednice u SFRJ je formalizovan sjednicom u Istanbulu 1994. predstavnika svih mešihata kojoj je prisustvao i predstavnik Islamske zajednice Sandžaka.
68 Nasuprot snažnom socijalnom konzervativizmu njegovih sledbenika, Zukorlić je pragmatičan i okrenut ka modernizaciji: On se neustručava da korisiti džamije da bi smestio Sandžak u 21. vek i to razvojem obrazovanja uključujući uspostavljanje univerziteta i sistema Islamskog srednjoškolskog obrazovanja i Islamske izadavačke kuće, podrškom mladima da se integrišu u savremeni svet zadržavajući islamske vrednosti. To uslovljava da se neki njegovi potezi vide kao kontraverzni kao i da je njegov manevarski prostor sužen. Ali, i u samoj Islamskoj zajednici, posebno reis–el–ulema Esad Ćimić su prepoznali i podržali Zukorlićev modernizam.28 Inače, Zukorlić je, u to doba, bio i najmlađi muftija na svetu. Tokom devedesetih godina dvadesetog veka, Zukorlić je imao političku podršku Ugljanina i SDA. On je proširio uticaj najpre na seosku populaciju a potom i na gradove. Po povratku Ugljanina iz Turske, 1996. godine, nastaju tenzije između njih što se ispoljavalo preko Sandžačkih novina kontrolisanih od Ugljanina i Glasa islama pod kontrolom Zukorlića. Zukorlićevo osnivanje Bošnjačke demokratske zajednice označilo je potpuni raskid sa Ugljaninom (ICG, 2005: 32).
Danas, u Srbiji, deluju Sandžački mešihat Islamske zajednice u Srbiji69 i Rijaset Islamske zajednice Srbije. Mešihat Islamske zajednice u Srbiji, je zadržao svoj status i ustrojstvo kakav je bio u SFRJ, gde je centrala Rijaset bila u Sarajevu.70
Do pojačane politizacije islamske zajednice i njenog vođstva dolazi uz podršku vlasti u Beogradu što dovodi do otvorenog mešanja u unutrašnje odnose u islamskoj zajednici ili, kako je to definisao Zukorlić, „agresije na Islamsku zajednicu“, 2007. godine (Zukorlić, 2016: 14).71
Odnosi između Islamske zajednice Crne Gore i Mešihata Sandžaka Islamske zajednice u Srbiji su se pogoršali jer je Zukorlić svojim aktivnostima u Crnoj Gori otvorio pitanje teritorijalne nadležnosti.72 U nastojanju da sačuva jedinstvo Islamske zajednice Crne Gore, Fejzić je dobio podršku vlasti Crne Gore.73
Iz prikazanog sledi da je „osnovna tačka sporenja“ među Muslimanima u Srbiji „u tome gde treba da bude duhovni, obazovni, kulturni i politički centar u Srbiji“ a u Crnoj Gori oko toga da li „Islamska zajednica u Crnoj Gori“ treba da bude samostalna ili da se ujedini sa Islamskom Zajednicom BIH“ (Antić, Veković, 2012: 116; Filandra, 2012: 147).
69 Mešihat Sandžaka je osnovan 1992, a od 1993. godine je pod vođstvom muftije Sandžaka, Muamera Zukorlića. Kao odgovor na formiranje Islamske zajednice Srbije, 27. marta 2007. godine, u Novom Pazaru, održan je objediniteljski Sabor koji je, na osnovu Islamske zajednice Sandžaka, osnovao Islamsku zajednicu u Srbiji na čelu sa Zukorlićem.
70 Raspadom SFRJ takvo ustrojstvo se zadržalo u, Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji do 2007. godine kada se grupa nezadovoljnih imama otcepila od Mešihata Islamske zajednice i osnovala Rijaset Islamske zajednice Srbije sa sedištem u Novom Pazaru.
71 Bez prisustva predstavnika Islamske zajednice Sandžak, uz saglasnost dela sandžačkih muslimana, 29. januara 2007. godine, doneta je odluka o osnivanju Rijaseta Islamske zajednice Srbije na čelu sa reis–ulemom Ademom Zilkićem. Vlada Srbije odnosno njeno Ministarstvo vera je, kršeći Zakon o crkvama i verskim zajednicama, registrovalo novo formiranu Islamsku zajednicu Srbije. U ovom činu je značajna uloga političara iz samog Sandžaka, pre svega Ljajića, političara iz Beograda u čemu je prednjačio tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić (Lukač–Zoranić, 2014: 8) ali i uticaj Islamske zajednice Turske odnosno zvanične Ankare. O ovome više u odgovarajućem delu ove analize.
72Tako je muftija Zukorlić tvrdio da „najblaže rečeno, ovaj deo Sandžaka južni Sandžak ili sjeverna Crna Gora, kako ga ko zvao,možemo smatrati nerešenim pitanjem unutar islamske zajednice“ te „da će biti ponuđeno Islamskoj zajednici da bude sastavni dio Islamske zajednice sa sjedištem u Sarajevu i ako to prihvati mešihat u Podgorici to će olakšati rješenja mnogih pitanja“ te „da ono što se desilo su iznuđena rješenja“ i da su „integracije rješenje“ radi „nacionalnog i vjerskog uvezivanja“ Bošnjaka (Muftija Zukorlić, “Crnogorski Sandžak je zasad neriješeno pitanje unutar Islamske zajednice“, na: www:bosnapress.net).Reis Islamske vijerske zajednice Crne Gore Rifat Fejzic je odgovorio da ono što u normativnim aktima ne odgovara „faktičkom stanju“ (Živa istina, gost: Rifat Fejzić, RTV Atlas, 22. novembar 2015, na:https://www.youtube.com). On je optužio Zukorlića za ekstremizam jer je pojedine institucije u Rožajama pretvorio u „servis za ženidbu selafijski nastrojenih ljudi“.
73 U raspravu su se uključili i političari i sam crnogorski predsednik Filip Vujanović ocenom da je reis Fejzić „pokazao potpunu privrženost onome što je interes Crne Gore, a to je da ona ovdje ima svoju Islamsku zajednicu koja djeluje na prostoru cijele države” (na: www.vijesti.me/vijesti/vujanovic-zukorlic-ne-moze-da-djeluje-u-crnoj-gori-mimo-izcg). Optužujući „svoju braću u Crnoj Gori koji pristaju na političko mentorstvo i tutorstvo“ Zukorlić je u intervjuu „Pobjedi“ izjavio da on ima ingerencije u Crnoj Gori na bazi Ustava Islamske zajednice BiH kojim je uspostavljeno Muftjstvo sandžačko „koje zahvata cijelu teritoriju Sandžaka i u Srbiji i u Crnoj Gori (Sandžak nije prijetnja državi Crnoj Gori, Pobjeda 21. decembar 2015, 3).
Otvoreno je pitanje u kojoj meri se politika sandžačkog muftijstva razlikuje od politike Islamskezajednice po pitanju Sandžaka. Po uverenju mnogih, u slučaju da se ostvari podela nadležnosti u Crnoj Gori i ostvari pravo da sandžački Mešihat deluje u Crnoj Gori, to bi bilo osporavanje poklapanja teritorijalne nadležnosti u Islamskoj zajednici sa državnim granicama, te i osporavanje postojanja Islamske zajednice Crne Gore a ispostavljanje zahteva za regionalno prekomponovanje Crne Gore.74
Od vremena rata jača i ekstremizam, koji se, kada je u pitanju islamska zajednica, po mišljenju mnogih, vezuje za vehabistički pokret i ako ovaj „u ovom trenutku ne predstavlja prijetnju regionalnoj sigurnosti“ (Morrison, 2008: 12).
Vehabije su se prvi put pojavile u Bosni i Hercegovini, a potom u Sandžaku 1997, kada su imami usmeravali vernike da mole na vehabistički način. Posle 2000. godine, uz pomoć Islamske aktivne omladine (IAO) iz Bosne, raste prisutnost i uticaj vehabija u Sandžaku. Ovaj pokret je bio snažno finansiran iz Bošnjačke dijaspore pa i one iz Sandžaka u Zapadnoj Evropi (Švedska, Austrija i Švajcarska). Po nalazu Međunarodne krizne grupe postoje tesne veze između bošnjačke dijaspore, delova Islamske zajednice75 i REFAH stranke iz Turske (ICG, 2005: 33).
Po oceni Zukorlića dok god je snažna Islamska zajednica vehabije ne predstavljaju veliku pretnju.76 Sam Zukorlić se, 2016. godine, našao na udaru ekstremista zbog zagovaranja bošnjačko–bošnjačkog i bošnjačko–srpskog pomirenja (Alo, Beograd, 2. jul 2016).Istraživanje ukazuje da su vehabije „uglavnom usmerene na vrbovanje mladih, i to uzrasta od 19 do 27 godina slabog finansijskog stanja, sa čestim porodičnim problemima, i nižeg obrazovanja. Indoktrinacija vehabijskih ideja uglavnom se realizuje u privatnim objektima (mesdžidima) koji se zakupljuju ili su vlasništvo vehabija, kao i u određenim verskim objektima (džamijama) čiji su imami pobornici vehabijskog učenja, a molitve u tim objektima obavljaju isključivo vehabije” (Kladničanin, 2013: 130; Ilić, 2016: 3).
Ideje verskog ekstremizma, dolazile su na Balkan, sa Bliskog istoka i sa Zapada, putem globalnih mreža što kulminira, 2007. godine, posle cepanja Islamske zajednice u Srbiji.
74 U nastojanju da spreči ovakav razvoj, vlasti Crne Gore su Zakonom o slobodi vjeroispovijesti predvidele da „prije imenovanja odnosno objavljivanja imenovanja najviših vjerskih velikodostojnika, vjerska zajednica na povjerljiv način obavještava vladu Crne Gore /član 4/“, te da „djelovanje vjerske zajednice ne smije biti usmereno protiv drugih vjerskih zajednica“ (član 7), te da „teritorijalna konfiguracija vjerske zajednice koja je registrovana i djeluje u Crnoj Gori, ne može se prostirati van Crne Gore“ i da „sjedište vjerske zajednice koja je registrovana i djeluje u Crnoj Gori mora biti u Crnoj Gori“ (član 11) (Nacrt Zakona o slobodi vjeroispovijesti, na: www.gov.me).
75 Reč je o Klubu muslimanske omladine (MOK) koji je pod upravom Islamske zajednice a koji održava tesne veze sa vehabijama. Postojanje MOK je dovelo do novih tenzija Zukorilića, koji je formirao Bošnjačku omladinu Sandžaka (BOS) i Ugljanina. Veza MOK i vehabija je i javno potvrđena u bojkotu OSCE ideje da u Sandžaku sporevede projekat o multikulturnom kontejneru. Ovaj događaj je proizveo i zaoštravanje odnosa samog Zukorilića i lokalnih NVO.
76 Delimično i strah građana od jačanja vehabija ali i podrška iz SAD, Turske i Sarajeva, je doveo i do osnaživanja tradicionalne Sufi mistične tradicije inače zajedničke Islamu na Balkanu.
Plodno tlo za verski ekstremizam čine: društvena i politička polarizovanost; ekonomska zaostalost; otežana integracija mladih ljudi u zajednicu; razjedinjenost islamske zajednice; verska indoktrinacija, potpomognute finansijskim sredstvima i nakaradnim tumačenjem islama. Sve to otežava ozdravljenje društava Bosne i Hercegovine i Srbije i čini ove podložne riziku unutrašnjeg i transnacionalnog terorizma (Azinović, 2012: 165-166; 209-210).
I pored realno visokog rizika od mogućih terorističkih aktivnosti, uključujući i one koje bi mmogli izvršiti bivši borci Islamske države regutrovani u Bosni i Hercegovini i Srbiji (Editor, 2016) uočljivo je odsustvo adekvatnih mera za efikasno suzbijanje političkog nasilja i terorizma mada su faktori koji omogućuju njihovu pojavu brojni. Među njima, jedan od najvažnijih faktora predstavlja nefunkcionalnost države; postojanje obilja lako dostupnog oružja i municije; sveprisutna korupcija i nedovoljna kontrola granica.
Po novinskim izvještajima u Siriji na „ratištima takozvane Islamske države“ je, 2015. godine bilo oko 10 do 15 crnogorskih državljana od toga četiri žene. Iz Sirije se vratilo devetoro radikalnih islamista i, kako piše „Pobjeda“, „svi su, unazad makar pet godina, pripadali različitim grupacijama radikalnih islamista i otvoreno se suprotstavljali Islamskoj zajednici u Crnoj Gori, njenim službenicima, posebno reisu Rifatu efendiji Fejziću“ (Tomić, R, 2015: 7, 8). Procena je da u Crnoj Gori ima oko 100 do 150 vehabija (Ilić, 2016:3).
Crna Gora je, 2015. godine, izmenila krivično zakonodavstvo i tako se pridružila državama regiona koje su zakonski sankcionisale odlazak svojih državljana na strana ratišta i to kao krivično delo „učestvovanje u stranim oružanim formacijama“. To stipulirano donošenjem Zakona o dopuni Krivičnog zakonika Crne Gore, u februaru 2015. godine. 77 Uz to, crnogorska vlada je u decembru 2015. godine, donela Strategiju suzbijanja nasilnog ekstremizma za 2016-18, koja nadopunjuje Nacionalnu strategiju za prevenciju i suzbijanje terorizma, pranje novca i finansiranje terorizma(Tomić, 2014: 8, 9).78
Da bi se umanjio rizik od ekstremizma potrebno je da ojača saradnja između Bosne i Hercegovine i Srbije a još važniji je odnos lokalnih muslimanskih zajednica u kojima deluju grupe koje promovišu verski ekstremizam i stvaranje pozitivnih društvenih modela i društvenih vrednosti.
77 Za vrbovanje, regrutaciju i obuku ljudi za odlazak na strana ratišta predviđene su kazne od dvije do deset godina zatvora, dok se direktno učešće na ratištu sankcioniše do pet godina zatvora.
78 Strategija uspostavlja sledeće strateške ciljeve: “1. Adekvatno razumijevanje pokretača radikalizacije u cilju prevencije radikalizacije; 2. Uspostavljanje djelotvornih mehanizama koordinacije među odgovornim institucijama na nacionalnom i međunarodnom nivou; 3. Sprovođenje aktivnosti kao odgovor na pokretače radikalizacije – suzbijanje radikalizma i nasilnog ekstremizma; 4. Sprovođenje monitoringa i evaluacije u cilju eliminisanja posljedica nasilnog ekstremizma i terorizma i planiranja budućih aktivnosti“ (Strategija, 2014: 5).
Islamska zajednica na Kosovu nema posebnu saradnju sa Islamskom zajednicom Sandžaka ili sa Islamskom zajednicom u Srbiji mada priznaje samo Islamsku zajednicu u Srbiji, koju predvodi muftija dr Mevlud Dudić. 79 Inače, Islamska zajednica na Kosovu je vrlo jaka, i uključuje veoma veliki deo Bošnjaka.
Vlasti Kosova su svesne visokog rizika mogućih terorističkih aktivnosti islamističkih ekstremista očemu govori i podatak da je donet Zakon o zabrani udruživanja državljana Kosova u stranim oružanim sukobima van teritorije zemlje (www.slobodnaevropa.org/usvojen-zakon-o-zabrani-u[1]sukobima-van-kosova).
Istraživanja pokazuju da su mladi u Sandžaku islamske veroispovesti više Muslimani nego što su Bošnjaci. Sonja Biserko to objašnjava sledećim razlogom: “Značaj Islamske zajednice za Bošnjake je izraz potrebe za religijom koja doprinosi jačanju vlastitog identiteta i doprinosi integraciji društva. Potreba za jačanjem identiteta je i razumljiv odgovor na dugogodišnju diskriminaciju i „nevidljivost“, kao i policijski teror, otmice i likvidacije tokom rata u Bosni. Islamska zajednica je ključna identitetska matrica za Beograda i beogradskih „službi“, sa ciljem da se temeljno destabilizuje. To je dovelo do cepanja islamske zajednice i podizanje tenzije unutar bošnjačke zajednice što može, ako bude potrebno, da se brzo pretvori u kriznu tačku” (Biserko, 2010: 8).
79 Nakon dolaska muftije Mevluda Dudića na čelo Islamske zajednice u Srbiji, čini se da je saradnja postala bolja. Povodom imenovanja Mevluda Dudića za muftiju, Islamska zajednica u Srbiji je pozvala Islamsku zajednicu Kosova. Muftija Kosova je prisustvovao toj svečanoj ceremoniji, tako da ipak postoje kontakti između ove dve islamske zajednice
Izvor: Mapiranje Sandžaka,
SANDŽAK U REGIONALNOM KONTEKSTU: MAPIRANJE UTICAJA I PREDLAGANJE REŠENJA ZA POBOLJŠANJE DRUŠTVENO – POLITIČKOG RAZVOJA U SANDŽAKU
Beograd, jun 2017. Forum za etničke odnose. str 26.31
http://fer.org.rs/wp-content/uploads/2018/01/MAPIRANJE-SAND%C5%BDAKA-1.pdf
Razgovor o ovom članaku