Nakon prodiranja jugoslavenskih partizanskih snaga na tim postorima, u čijim su se redovima priključili i četnici, neki borci odlaze u pravcu Kosova, Grčke i Albanije. Ovim putem su se povukli braća Drešević i Hasan-aga Zvizdić. Sa braćom Drešević je pošao i Aćif ef. Bljuta. Prema izjavi Hatidže – Hatke Čarovac – Nikšić (1935-2011), u prisustvu mlađe sestre Beke Čarovac – Koca (1991), date autoru, Aćif ef. je promijenio odluku i u zadnjem trenutku riješio da se vrati u Novi Pazar. Tada se obratio Biku Dreševiću riječima: “Ja se u Pazar vraćam, pa nek bude što će bit. Nisam kriv, mene neće da zaborave pazarska djeca“.

Aćif je ostao u Đakovici među svojima, sve dok se nije predao organima partizanske vlasti, lično Ali Šukriji, koji su ga odveli u Novi Pazar. Braća Drešević nisu mogli da nastave put. Prema kazivanju Aćifove sestričine Hatidže, Dreševići su nakon predaje i premještanja Aćifa ef. u pazarski zatvor, planirali da ga izvuku iz zatvora, ali nisu imali dovoljno ljudi za tu akciju. Braća Dreševići su, nakon streljanja Aćifa ef. i Ahmeta Dace, ostali još neko vrijeme na Kosovu, gdje su planirali da organizuju pobunu protiv komunističke vlasti. O tome će se govoriti u četvrtom poglavlju ove knjige.

Nakon neviđene torture, koja je trajala tri nedjelje, pripadnici partizanske tajne službe (OZNE) streljaju Aćifa ef. i njegovog najbližeg saradnika Ahmeta Dacu. Streljanje je izvršeno javno u toku dana, na brdu Hadžet u Novom Pazaru, 21. januara 1945. godine.

Intervju, koji je dala Bega Koca najpoznatijem istraživaču ovog pitanja i autoru nekoliko knjiga i dokumentarnih filmova, dr. Harunu Crnovršaninu, o streljanju njezinog dajidže, sadrži priču njene majke Ufe: “Moja majka Ufa je bila dajova mlađa sestra. Udala se 1934. godine za mojeg oca Redžepa Čarovca. Pored mene imala je stariju sestru Hatidžu koju smo iz milja zvali Hatka. Moj otac se, prije moje majke, još jedanput ženio, pa sam imala i polusestru Nafiju, kasnije udatu Šušević. Moja porodična kuća u kojoj sam rođena i odrasla postoji i danas i nalazi se u Hoćanskom sokaku (danas Ul. Deda Šehovića br. 20). Streljanje moga dajidže u januaru 1945. je najtragičniji događaj u našem životu. Ja sam tada bila mala, imala sam nepune četiri godine. Na dan streljanja 21. januara mene su odveli u komšiluk kod naših rođaka Subašića. Kasnije sam saznala da je moja majka Ufa htjela da se ubije kada su joj brata streljali, jer je bila veoma vezana za brata jedinca. Prema priči očevidaca moj dajo je, nakon ispaljenog rafala odmah izdahnuo, a tetak Ahmet Daca je još davao znake života. Onda je jedno partizanče izašlo iz stroja, prišlo mu, i pucalo mu iz automata pravo u glavu. Njegov mozak je prsko na sve strane. Moja starija sestra Hatka je, kao desetogodišnja djevojčica, išla da vidi mjesto gdje je streljan dajo. Vidjela je užasan prizor kako su psi razvlačili dijelove tijela streljanih i u jame bačenih ljudi. Otišla je do kuće hafiza Muharema Kačapora i zamolila ga da odu zajedno na Hadžet da prouči dovu njenom daju i ostalim ubijenim i da ih zagrnu zemljom da ih psi ne razvlače više. Kada su njih dvoje došli do jame, bili su primjećeni od partizana, pa je ispaljen mitraljeski rafal sa krova zgrade Suda i zatvora. Kasnije je Hatka pričala da se ta jama nalazi pored starog nišana sa turbanom, preko puta bolnice na Hadžetu, gdje je danas crvena zgrada zvana „Musala“. Moja sestra Hatidža izučila je hafizluk kod hafiza Muharema Kačapora, rođenog brata Abdulaha i Emrulaha Kačapora koji su također bili hafizi.“226

Aćif Hadžiahmetović Bljuta, pored ostalog, prema odluci državne Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i pomagača tokom Drugog svjetskog rata, optužen je za saradnju s njemačkom vlašću, i da je radio u pravcu prisajedinjenja okruga Deževe (Novog Pazara), Štavice (Tutina) i Sjenice sa Albanijom, za masovna ubistva, protjerivanje i pljačke pravoslavnog stanovništva, za učestvovanje i organizovanje muslimanske milicije i u trupama SS na području Novog Pazara, kao i za ponovno uvođenje feudalne takse (nameta) za Srbe. U optužnici, također, piše da je Bljuta rukovodio jednom određenom grupom koja se zvala Štab koja je djelovala u cilju iseljavanja Srba.

Presudom Suda vojne divizije područja Sandžaka, br. 6 od 19. januara 1945, Aćif Bljuta je osuđen na smrt. Vojni dužnosnici su na početku tražili javno vješanje, ali je ta odluka revidirana i Bljuta se likvidira. Insistiralo se da likvidacija bude javna, pa je pogubljenje izvršeno 21. januara 1945. godine, u 11:00 sati, u Novom Pazaru,pred masom građana silom dovedenih, na mjestu gdje je pogubljeno preko 1.500 uglednih nevinih građana. Tijela obješenih i streljanih Bošnjaka partizani su bacali u velike rupe na Hadžetu koje su nastale nakon savezničkih bombardovanja krajem rata. Sutradan bi u čaršiji istakli spisak ubijenih koje su partizani nazivali „narodnim izdajnicima“.

Većina ljudi u Sandžaku zna da su Aćifa efendiju streljali partizani na brdu Hadžet u Novom Pazaru 21. januara 1945. godine, zajedno sa još 1.500 Bošnjaka. Njihova tijela su bačena u velike jame koje su nastale od bombi savezničkih aviona tokom bombardovanja Novog Pazara novembra mjeseca 1944. godine. Da bi sakrili svoj zločin komunisti su nakon rata nad tim jamama sagradili stambeno naselje! Od svih njih samo su Aćif efendija i Ahmet Daca streljani javno, kako bi zaplašili pazarsko stanovništvo. O ovom zločinu nije se smjelo ni govoriti a kamoli pisati. Komunistički dželati su kosti Aćifa efendije i ostalih ubijenih smjestili duboko ispod temelja crvene zgrade „Musala“ i privatnih kuća koje se nalaze preko puta gradske bolnice.

Harun Crnovršanin, istraživač koji se skoro tri decenije bavi historijom novopazarskog kraja i šire, interesovao se gdje su ukopani roditelji Aćifa efendije: Emin i Jalduza. Uz pomoć Hajrije Dražanin, Aćifove polusestre, saznao je da se mezar (grob) njegovog oca Emina nalazi u neposrednoj blizini Gurbi-Babinog turbeta, na groblju „Gazilar“. “Zamolio sam Hajrijinu kćerku Milhatu da me povede na Gazilar i pokaže njegov mezar. Ona je to učinila sa zadovoljstvom. Milhata mi je usput kazala da se njegov mezar nalazi u veoma lošem stanju. I zaista, zatekli smo samo jedan kameni nišan sa slomljenim fesom i ostatke santrača. Mezar je, zbog višedecenijske nebrige poravnjan, i da Milhata nije znala gdje se nalazi, niko danas ne bi znao za grob Aćifovog oca Emina.“

Crnovršanin nije stao na tome, već je nastavio da se interesuje i za grob Aćifove majke. “Za pronalaženje mezara Aćifove majke Jalduze (djevojačko prezime Ajdinagić) trebalo mi je šest godina traganja. Da živim u Pazaru vjerovatno bih ga pronašao mnogo ranije, međutim, obzirom da živim u Njemačkoj, kao i zbog mnogobrojnih obaveza, isti sam pronašao tek početkom oktobra 2018. godine. Ovoga puta informacije o Jalduzinom mezaru dali su mi dr. Fetija Ćorović i njen brat Iskender, čiji je djed po majci, koji se zvao Dževdet, rođeni brat Aćifove majke Jalduze. Kad sam u oktobru došao u Pazar, nazvao sam Iskendera i zamolio da me odvede do Jalduzinog mezara. Njen mezar se, također, nalazi na Gazilaru, samo malo dalje od mezara njenog muža Emina. Došli smo do tri relativno očuvana nišana na kojima je tekst pisan staroturskim pismom. To su nišani Ajdinagića. Sa lijeve strane je Jalduzina sestra Mahija, u sredini je njen brat Dževdet a Jalduzin se nalazi na desnoj strani. Sva tri nišana: tetki Mahiji, dajdži Dževdetu i majci Jalduzi, svojevremeno je podigao lično Aćif efendija, kao i nišan svojem ocu Eminu koji je u međuvremenu polomljen a mezar zapušten.“

I pored surove likvidacije Aćifa efendije i Ahmeta Dace, komunistička vlast nije se zadovoljila sa tim već je pokušala da na razne načine zagorča život i ostalim članovima Aćifove familije. Ne samo što vlast nije dozvolila da se Aćif efendijino tijelo premjesti na mezarje Gazilar, već je bio cilj da se i grobnica sakrije, što su i uspjeli da učine. Aćifova sestričina Bega Koca je u navedenom intervjuu opisala kako je njena majka Ufa tražila od načelnika pazarske OZNE, Đorđa Peruničića da joj dozvoli da kosti svoga brata Aćifa sa Hadžeta prebaci i ukopa u groblje Gazilar. „Moja majka je bila veoma hrabra žena, ko sve što ima albanske krvi u sebi. Nije mogla da se pomiri sa činjenicom da njen brat nema svoje grobno mjesto gdje može da ode i da mu izuči Fatihu. Zato je odlučila da ode u UDBU, kod Hrana Bogdanovića, i da traži da joj se dozvoli da njegove kosti prebaci na Gazilar. Kada je Hrane čuo zbog čega je moja majka došla, pobesneo je. Udario je snažno rukom o hastal i rekao: „Znaš li ti ko ti je bio Aćif“?! Moja majka je, sa druge strane hastala, također, lupila šakom i odgovorila:

„Znam, šta je bilo u politici, ja neću sa Vama da raspravljam, ali on je bio moj brat!“ Hrane joj je zaprijetio riječima: „Znaš li da ću te sad zatvorit’?!“

„Pa zatvori, šta mi možeš“, odgovorila je majka i izašla. Došla je kući sva potrešena i uplakana. Ovoj sceni je slučajno prisustvovao i lični Hranov poslužitelj koji je, nakon izvjesnog vremena, za moju majku Ufu, pričao ocu Redžepu da „nikada hrabriju ženu nije video“.

„Ono čega se ja sjećam je i to da je, nakon što su mi streljali daja Aćifa i tetka Ahmeta, u našu kuću, svaku drugu noć, dolazio pijan taj zločinac i major UDBE Đorđe Peruničić. U našu kuću su bili prostrti dušeci na kojima smo spavali ja, moja starija sestra Hatka i naša služavka Nusa Rašljanin. On bi upadao siledžijski, uz pratnju nekoliko njih, i govorio mojoj majci Ufi: „Brat (misli na Aćifa) je sestri dosta zlata i para ostavio. Šta će seka da nam da?“ On je tražio dajov novac, a majka je govorila da joj nije ništa ostavio. „Imaš, imaš. Ako ne spremiš pare danas, sutra te vodim na Hadžet, da te streljam pored Aćifa!“ Moj otac Redžep Čarovac je, zaista, bio uplašen od njegove prijetnje. Brinuo je za sudbinu svoje žene, jer čitav Pazar je strepeo od ovog dželata. Svi smo plakali. I moj otac je plakao. Tu noć je, učinilo mi se, popušio 100 cigara! Međutim, sutradan niko nije došao. Moja majka Ufa je imala sakrivenu sliku na kojoj su dajo Aćif u vojničkoj uniformi i njegov otac Emin-aga. Plašila se da bi je komunisti mogli naći u kući Čarovaca pa je odnijela kod svoje dobre prijateljice Srpkinje – Drage Profilović koja je živjela na Vrhčaršije poviše kuće Hivza Zejnelagića. Ona je imala sina jedinca – Roda koji je bio nastavnik biologije i muža Janka. Nije se prevarila. Tu sliku je zaista sakrila i od komunista sačuvala tetka Rada kako smo je mi djeca zvali.“ 

Aćif efendija u braku sa Mahijom hanumanom nije imao djece, pa su uzeli dvoje siročadi da ih odgaje kao svoju djecu. To su Mejrema Džanefendić iz Novog Pazara i Ćamil Rahovac iz Đakovice. Komunistička vlast nije uzela cijelu kuću Mahije hanume, već su joj dali polovinu.

„Mahija je živjela veoma teško, jer su joj komunisti, kao Aćif efendijinoj supruzi, na svakom koraku, zagorčavali život. Kada je 1980. godine trebalo da se pravi Nova lučna zgrada, donijeta je odluka da se sruši Efendijina kuća. Kao kompenzacija za dio kuće u kojoj je živjela, opštinari su dajnici Mahiji ponudili garsonjeru u Centru za socijalni rad u Novom Pazaru. Materijalno uništena, teško oboljela od šećera, dajnica je 1980. godine umrla u bolnici. Nekada prva dama Novog Pazara, završila je kao socijalni slučaj!“

Aziza, starija sestra Aćifa efendije, imala je pet sinova i kćerku. Partizani su joj, 18. januara 1945, kod Rožaja, uhvatili i streljali sinove Sulejmana i Riza. Sulejman je imao 20, a Rizo 18 godina. Nakon samo tri dana, partizani su joj na Hadžetu streljali muža Ahmeta Dacu. Ostala su joj još tri sina: Šaban, Kemal i Kadrija i kćerka Vezira koja se udala za Rasim bega Ćorovića brata Hadži Bahrije Ćorovića (kasnije se Vezira sa mužem odselila za Tursku). Njeni sinovi u komunizmu doživljavaju neviđeno šikaniranje. Aziza je veliki napor uložila dok je iškolovala djecu. Sva tri sina su joj završili fakultete. Najstariji Šaban je završio Građevinski fakultet i počeo je da radi u Pazaru. Međutim, pazarska UDBA mu je„dodijelila“ agenta koji ga je pratio na svakom koraku. To je Šabanu bio znak da se seli iz Pazara. Prvo je odselio u Travnik a kasnije u Tuzlu. Kadrija je upisao Srednju pilotsku školu u Mostaru. Jednog dana je došao u uniformi u Pazar i prošetao čaršijom. Međutim, neko ga je prokazao pa su, kad se Kadrija vratio u Mostar, iz pazarskog SUP-a hitno javili školi da Kadrija Daca ne može biti pilot, jer je njegov otac streljan kao ratni zločinac. Sutradan, po hitnom postupku se isključuje iz škole. Kadrija je nakon toga završio gimnaziju u Pazaru, a poslije i Ekonomski fakultet u Beogradu. I on je, nakon studija, otišao kod brata u Tuzlu. Kasnije im je i majka otišla u Tuzlu, gdje je i umrla 1972. godine. I sinovi Šaban i Kadrija su tamo i umrli. Treći sin, Kemal, bio je magistar hemije i radio je u Trepči u Kosovskoj Mitrovici. Tamo su živjeli do 1998. godine. Kada je Kemal osjetio da se na Kosovu situacija sve više zaoštrava, riješio je da sa familijom napusti grad i Kosovo. Iselili su se prvo u Novi Pazar, a onda za Njemačku, u grad Dizeldorf, gdje je Kemal ubrzo i umro.

Izvor: Azizi, I. (2022) AĆIF EF. HADŽIAHMETOVIĆ BLJUTA: VELIKAN SANDŽAKA

Za fusnote obratite se autoru: ismetazizi@gmail.com