Ismet Azizi

Pojam Sandžaka oživio je u Drugom svjetskom ratu kada su osnovane institucije Narodnooslobodilačkog rata (NOR) pod tim imenom. Riječ je o partijskim institucijama (Oblasni komitet KPJ za Sandžak), vojnim jedinicama (sandžačke brigade), organima vlasti (ZAVNO Sandžaka) i drugim institucijama političkog i drugog karaktera.

Kao što smo naveli, i ranije prostor o kome govorimo je imao burnu historijsku dinamiku. I uvijek je postojala želja naroda Sandžaka da je svoj na svome, bolje rečeno, nikad se nije ugasila želja da bude autonoman na svojoj teritoriji. To se pokazalo i poslije turskog osvajanja Bosne. Novopazarski Sandžak je ušao u sastav Bosanskog elajeta i u njemu bio sve do Berlinskog kongresa 1878. godine, kada je odvojen i pripojen Osmanskom carstvu, u kojem je, također, uživao veliki stepen autonomije. Nakon balkanskih ratova Sandžak ( okupacijom I I.A.) ulazi u sastav, jednim djelom Srbije, a drugim Crne Gore. Sandžački  narod  je izrazio svoju volju i na konferenciji u Sjenici, u avgustu 1917. godine, kada su predstavnici dvanaest sandžačkih gradova usvojili Deklaraciju kojom traže da se teritorija Sandžaka izuzme iz sastava Srbije i Crne Gore i pripoji Bosni i Hercegovini, u kojoj će uživati status autonomije.

Neuspjeh Druge prizrenske lige (1943) i pripajanje ovoga dijela Sandžaka tadašnjoj Albaniji, nije se ugasila želja da Sandžak bude autonoman.

„Priklištijeni između dvije genocidne ideologije, Bošnjaci se počinju osvećivati i opredjeljivati za partizanski pokret. Zločini koje su počinili četnici u Bosni i Hercegovini tokom rata ubrzali su odlazak Bošnjaka u partizane. Tamo je proces uključivanja u partizanske redove bio brži nego u Sandžaku. Prilikom stvaranja AVNOJ-a kao najvišeg predstavničkog i izvršnog tijela iz bošnjačkih redova za člana Predsjedništva je izabran Nurija Pozderac, predratni rukovodilac Jugoslavenske muslimanske organizacije za Cazinsku krajinu. Od sredine 1942. Bošnjaci, predvođeni najuticajnijim intelektualcima, prilaze partizanima u sve većem broju. Za to vrijeme u Sandžaku je Rifat Burdžović – Tršo (1913-1942),⁵⁶⁴ sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak, pao u nemilost crnogorskih partizana koji ga, u saradnji sa četnicima, na mučki način, likvidiraju 2. oktobra 1942. godine, u selu Trnovo kod Varcar Vakufa (Mrkonjić Grada). Ostavili su ih u ruke četničkog vođe Milana Kostića, iz sela Trnova, koji ih je sa svojim četnicima masakrirao i bacio u Grujića jamu. Kao što je u svim republikama formiran ZAVNO, tako se i u Sandžaku, kao od ranije poznatoj samostalnoj teritorijalnoj jedinici, vrše pripreme za stvaranje ZAVNO Sandžaka, kao najvišeg političkog i predstavničkog tijela Narodnooslobodilačkog pokreta. Ukratko, ZAVNOS je predstavljao partizansku ratnu skupštinu.

Početkom novembra 1943, formiran je Inicijativni odbor za pripremu ZAVNOS-a, kako je to urađeno i u pripremi ostalih zemaljskih vijeća. Činilo ga je šest članova (pet Srba i Crnogoraca i jedan Bošnjak), od kojih su četvorica bili vijećnici Prvog zasijedanja AVNOJ-a. Odluka je primljena s oduševljenjem, o čemu svjedoči telegram koji je Inicijativni odbor poslao Predsjedništvu AVNOJ-a, s prve sjednice održane 10. 11. 1943. u Prijepolju, u kojem se, između ostalog, kaže: „Prvi put u svojoj historiji narodu Sandžaka se danas pruža mogućnost da jedinstven kao cjelina sa svojim zemaljskim vijećem stane uz bok ostalih naroda Jugoslavije u ovoj svetoj narodnooslobodilačkoj borbi“, te pismo koje je Inicijativni odbor uputio istaknutim rodoljubima Sandžaka, u kojem je, između ostalog, navedeno: „Ova historijska odluka o stvaranju najvišeg političkog predstavništva naroda Sandžaka, predstavlja najviše priznanje koje je naš kraj mogao dobiti. (…) Ova odluka jeste posljedica pravilnog stava rukovodilaca Narodnooslobodilačke borbe prema uređenju nacionalnog pitanja u Jugoslaviji i čvrste riješenosti da više nikad ni jedan narod i nijedna pokrajina i oblast u našoj otadžbini ne bude predmet ugnjetavanja i eksploatacije, da se više nikad ne povrati hegemonija i ugnjetavanje koje je carovalo u bivšoj Jugoslaviji. Također, ova odluka jeste rezultat borbe i žrtve koje je Sandžak dao u ovom oslobodilačkom ratu. Ona je, također, i dokaz priznanja te borbe, kao i razumijevanja životnih interesa i potreba našega kraja od strane našeg Vrhovnog štaba i AVNOJ-a.“

Prvi trag inicijative za osnivanje ZAVNOS-a može se naći u pismu Josipa Broza Tita, upućenom u jesen 1943. godine Ivanu Milutinoviću, delegatu CK KPJ, u kojem Tito izražava želju da se formira jedno vijeće za cijelu teritoriju Crne Gore, Boke, Sandžaka i Metohije (Dukađin, op.i.Azizi). U pismu se navodi: „Smatram da bi bilo potrebno da vi što prije pristupite u Crnoj Gori, Boki, Sandžaku i Metohiji pripremanju konferencije antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja za te krajeve, i to, po mogućnosti, odozdol, demokratskim putem, tajnim biranjem po srezovima.“

Međutim, Titova ideja da se osnuje jedno vijeće za sve ove „krajeve“, kako ih je on nazvao, nije ispoštovana, te mu Ivan Milutinović odgovara 15. oktobra 1943. godine da je osnovano vijeće za Crnu Goru i Boku i u pismu ne spominje Sandžak, u kom će se nepunih mjesec dana kasnije održati prvo zasijedanje ovog tijela.⁵⁶⁷ „Osnivačka Skupština ZAVNOS- a održana je 20. novembra 1943. godine u Pljevljima u prisustvu 252 delegata, predstavnika iz većine krajeva Sandžaka. Na skupštini nisu učestvovali delegati iz Novopazarskog, Sjeničkog i Tutinskog sreza, niti je tamo je vršen izborni postupak za delegate, ako je na području spomenuta tri sreza živjelo 54% svih Bošnjaka Sandžaka. Zbog toga, iz ovih srezova nije bilo ni vijećnika ni članova Izvršnog odbora. Neadekvatna i nepravedna zastupljenost Bošnjaka-Muslimana u ZAVNOS-u i svim njegovim izbornim tijelima bila je potencirana i time što ni u srezovima u kojima je vršen izbor delegata iz bošnjačko- muslimanske nacionalnosti oni nisu bili adekvatno zastupljeni prema broju stanovnika u tim srezovima“ U ZAVNO Sandžaka izabrana su 62 vijećnika, među kojima je bilo i pet žena. Po socijalnoj strukturi bilo je 30 intelektualaca, 26 zemljoradnika i šest radnika, a po nacionalnoj 52 iz reda Srba i Crnogoraca i 10 Muslimana. Skupština je izabrala delegaciju od 10 vijećnika za Drugo zasijedanje AVNOJ-a (među kojima je jedan Musliman, a ostali su Srbi i Crnogorci) i 10 vijećnika u Izvršni odbor (Predsjedništvo) ZAVNOS-a (osam Srba i Crnogoraca i dva Muslimana), na čelu s predsjednikom Sretenom Vukosavljevićem, univerzitetskim profesorom.

Treba da se navede da iz Istočnog Sandžaka nije postajala volja da se priklone partizanima i njihovim ciljevima. Narod nije znao šta je fašizam, ni šta je nacizam, znali su da Nijemci ne ubijaju zbog vjere ili nacije.

Muslimansko-albansko stanovništvo Sandžaka nije vjerovalo komunistima, zato što je kod vjernika sam stav komunizma kao ideologije da Bog ne postoji dovoljan razlog da ne idu sa komunistima. Muslimansko- albansko stanovništvo se samoorganiziralo, čuvali su svoje gradove i nisu se sukobljavali sa Nijemcima. Bili su domobrani, nisu nikoga prvi napadali, a to je dovoljan argument za stav da su imali pravo da biraju način odbrane. Legitimno je što su pozvali Kosovare i druge Albance da im pomognu, da pomognu u odbrani a ne u napadu. To se moglo vidjeti da je samo jedan musliman, to jest Murat ef. Šećeragić, muftija i vrhovni šerijatski sudija, bio potpredsjednik ZAVNOS-a, što ne odgovara sastavu stanovništva Sandžaka. Crnovšanin u svom djelu navodi: „Sandžak se nije trebao cijepati, jer je to ipak cjelina. To je oblast, to je pojam sa svojim specifičnim i političkim i privrednim obilježjima. To je historijski tačno. Tako je narodno shvaćanje. Za to sam i ja za rješenje da se ili cio Sandžak pripoji ili Srbiji ili Crnoj Gori, vodeći računa o onome što sam rekao.“

Položaj Sandžaka izjednačen je sa položajem ostalih zemaljskih vijeća i pokrajina, a ova skupština u Pljevljima je održana uz saglasnost najvišeg političkog rukovodstva u zemlji- AVNOJ-a.

Skupština ZAVNOS-a usvojila je tri važna dokumenta: Rezoluciju o osnivanju ZAVNOS-a, Rezoluciju o organizaciji ZAVNOS-a i Proglas narodu Sandžaka. U njima je naznačila najvažnije zadatke koji su stajali pred narodom Sandžaka: borbeno jedinstvo Srba, Muslimana i Crnogoraca, nacionalna ravnopravnost, stavljanje svih ljudskih i materijalnih potencijala u funkciju fronta, zabrana povratka izbjegličkoj vladi i kralju Petru Karađorđeviću, odanost organima nove vlasti i privrženost nastajućoj demokratskoj federativnoj Jugoslaviji, da je ZAVNOS „najviše političko tijelo i predstavništvo naroda Sandžaka“, itd. Sve to govori da se u vrijeme održavanja ZAVNOS-a računalo s posebnim statusom Sandžaka. Komparacijom dokumenata koje je donio ZAVNOS s dokumentima ostalih antifašističkih vijeća, dolazi se do zaključka da, osim određenih specifičnosti, među njima nije bilo bitnijih razlika. To dovodi do zaključka da je položaj Sandžaka potpuno izjednačavan s položajem ostalih federalnih jedinica, a takvo shvaćanje je bilo i u organima najvišeg političkog rukovodstva NOP-a, pod čijim je sugestijama pripremljena i održana Skupština ZAVNOS-a. Međutim, već su zbivanja od održavanja ZAVNOS-a do Drugog zasjedanja AVNOJ-a, na kojem se krojila federativna struktura nove Jugoslavije, pokazala da su nastale neke promjene koje se tiču autonomije Sandžaka. Prva, što delegati ZAVNOS-a nisu uspjeli da otputuju u Jajce, iako su crnogorski vijećnici, uz pratnju jedne čete Vrhovnog štaba, 19. novembra, dakle samo dan prije održavanja ZAVNOS-a, pošli iz Pljevalja za Jajce, a da o tome nije bilo obaviješteno sandžačko rukovodstvo i vijećnici iz Sandžaka koji su s njima trebali da krenu. I druga, što je AVNOJ u svojim najvažnijim odlukama o konstitutivnim dijelovima federativne Jugoslavije „previdio“ odluke ZAVNOS-a o Sandžaku kao autonomnoj jedinici, o čemu u radnim tijelima nije ni vođena bilo kakva rasprava. Jednostavno, pitanje bilo kakve autonomije Sandžaka je prešućeno, zaobiđeno, marginalizirano. Dalji razvoj događanja će pokazati da to nije bilo neko zaboravljeno pitanje, već, naprotiv, novo opredjeljenje, ili bar dilema, političkog rukovodstva federativne Jugoslavije.

Izvještaj o radu ZAVNO Sandžaka

 

Nakon dva mjeseca od osnivanja ZAVNOS-a, Izvršni odbor je bio u mogućosti da pošalje Predsjedništvu AVNOJ-a svoj prvi izvještaj o radu i osnivanju ZAVNOS-a. kao i o prilikama u Sandžaku.

1. Osnivačka skupština ZAVNOS-a, na dan 20. i 21. novembar 1943. godine, održana je u Pljevljima. Skupštini je prisustvovalo 225 delegata iz pet srezova Sandžaka. Srezovi Sjenički, Štavički (Tutinski) i Deževski (Novi Pazar) nisu bili zastupljeni na Skupštini jer je ta teritorija bila od same okupacije pa do danas pod vlašču okupatora. Što se tiče političke situacije u Sandžaku, znatan dio teritorije Sandžaka nije se nalazio pod kontrolom Narodnooslobodilačke vojske od početka Narodnooslobodilačke borbe pa do danas. To su srezovi koji obuhvataju površinu od 2.800 kvadratnih km (od ukupno 7.096) na kojoj živi oko 100.000 stanovnika (od ukupno oko 250.000).

U izvještaju se dalje navodi: „Sandžak je u 1943. godini bio poprište međusobnog pokolja Srba i muslimana. Pitanje jedinstva Srba i muslimana je jedno od glavnih pitanja Narodnooslobodilačkog pokreta u Sandžaku. Učešće muslimana u Narodnooslobodilačkoj borbi i danas je vrlo slabo zahvaljujući jakom uticaju, kako piše u izvještaju, koji izdajnički begovat (Zvizdić, Rovčanin i dr.) i gestapovi špijuni (Ćamil Hasanagić, Sijarić i Komi) imaju na politički nesvjesne muslimanske mase, naročito na neoslobođenoj teritoriji. Također, pored nepovjerenja prema Srbima, još znatan dio muslimana vjeruje u pobjedu Njemačke, što sve čini da je broj muslimana u redovima Narodnooslobodilačke vojske vrlo mali.“

Delegacija ZAVNOS-a nije učestvovala u radu Drugog zasijedanja AVNOJ-a jer nije ni otputovala, a razlozi njenog neodlaska nisu do kraja razjašnjeni. Sigurno je da se nije radilo o nekom oportunizmu same delegacije, odnosno organa ZAVNOS-a. Bilo kako bilo, neprisustvom delegacije ZAVNOS-a uskraćena je mogućost da se odluke ZAVNOS-a, pa i one o autonomiji Sandžaka, implementiraju u najvažnija dokumenta AVNOJ-a, mada su i one formalno bile prihvaćene. Međutim, kada se zna da u odlukama AVNOJ-a nisu pomenuti ni Vojvodina ni Kosovo, postaje razumljivije da se radilo o određenim dilemama u rukovodstvu NOP-a, da je tek dolazeće vrijeme trebalo da potvrdi i konačno uobliči komunističku koncepciju jugoslovenskog federalizma.⁵⁷³ O neučešču delegacije Sandžaka na Drugom zasijedanju AVNOJ-a autor Crnovršanin piše: „Krajem novembra iste godine u bosanskom gradu Jajcu je trebalo da se održi Drugo zasijedanje AVNOJ-a pa se ispred ZAVNOS-a kao vijećnik spremao da na ovo zasijedanje ode Muhamed Hadžismajlović. Međutim, jedna grupa visokih crnogorskih funkcionera iz NOV-a je činila sve da blokira rad ZAVNOS-a i da onemogući odlazak njenog delegata Hadžismajlovića da prisustvuje Drugom zasijedanju AVNOJA-a.“

Međutim, kako se približavao kraj rata i kada se pristupalo konačnom definisanju organizacione strukture buduće federacije, u vezi statusa Sandžaka došlo je do interesovanja Srbije i Crne Gore, koje su, svaka sa svoje strane, težile da Sandžak pripoje sebi. U vezi sa tim, u Beogradu je održan zatvoreni sastanak, za koji nije utvrđeno ko je sve na njemu prisustvovao, ali se ističe da je nakon povratka Blaže Jovanovića sa jednog važnog sastanka u Beogradu, prema izjavi Jovanovića, odlučeno „da se prema Sandžaku prihvataju granice iz 1913. godine, Kosmet za sada ostaje kao cjelina“.-

Drugo zasijedanje AVNOJ-a donijelo je historijske odluke o budućnosti nove Jugoslavije i njenih naroda. Od najvećeg značaja za ovu temu je Odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu. U njoj se (stav 2), između ostalog, navodi: „Da bi se ostvario princip suverenosti naroda Jugoslavije (…) Jugoslavija se izgrađuje i izgradiće se na federativnom principu, koji će obezbijediti punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca (nema drugih – primj. autora), odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine (nema Sandžaka -primj. autora)“. Odlukom je precizirano da „osnovne organe vlasti kod pojedinih naroda Jugoslavije, predstavljaju narodnooslobodilački odbori i zemaljska antifašistička vijeća narodnog oslobođenja“, među kojima se navodi i ZAVNOS . Moguće da ova dva divergentna stava može pomiriti činjenica da su u Predsjedništvo AVNOJ-a birana tri člana iz Sandžaka (Jevstasije Karamatijević, Vojo Leković i Sreten Vukosavljević), a u Nacionalni komitet jedan (Mile Peruničić), dakle, po nacionalnosti Srbi i Crnogorci, dok sandžačkih Muslimana nije bilo u ovim tijelima. U suštini, u odlukama Drugog zasijedanja AVNOJ-a Sandžak je zaobiđen, nije mu implicite ukinuta ratna autonomija, niti su organi ZAVNOS-a raspušteni, ali ga nije bilo ni među federalnim jedinicama, a Muslimana, kao jednog od tri naroda, nije bilo među ostalim narodima. Na taj način je status Sandžaka i Muslimana ostao neodređen i nejasan, na „čekanju“, suprotno stajalištima i odlukama Prvog zasijedanja ZAVNOS-a i suprotno naznačenoj platformi NOP-a, u kojoj su navedeni i Muslimani.

O ulozi i važnosti ZAVNOS-a autor Kožar navodi: „S afirmacijom ZAVNOS-a poslije Drugog zasijedanja AVNOJ-a stanje je potpuno drugačije. S jedne strane, evidentan je i veoma uspješan rad organa ZAVNOS-a na razvoju NOP-a na ovom području, a s druge, tekao je proces osporavanja autonomije Sandžaka, posebno od strane rukovodstava NOP-a iz susjednih federalnih jedinica Crne Gore i Srbije, a na kraju i od samog Predsjedništva AVNOJ-a. Neriješeno pitanje autonomnosti Sandžaka ograničilo je rad i nadležnosti njegovih tijela na nivou vremena njegovog osnivanja, tj. na nivo političke funkcije, dok je funkcija zakonodavne vlasti ostala na nižim razinama – u nadležnosti narodnooslobodilačkih odbora, kojih je bilo 8 sreskih, 73 općinska i 403 seoska.“

Također, o tome list „Glas islama“ piše: „Pokrenut je list „Glas Sandžaka“, organ ZAVNOS-a, koji je počeo izlaziti 15. juna 1944. godine. Izvršni odbor (vlada Sandžaka) bio je stalno u pokretu, a nakon konačnog oslobođenja Sandžaka, 13. januara 1945. godine, bio je smješten u Novom Pazaru. Trećom odlukom sa Drugog zasijedanja AVNOJ-a Sandžaku se dodjeljuje federalni status i ravnopravan odnos sa svim ostalim republikama i pokrajinama Jugoslavije. U stavu 3. te odluke stoji: „U skladu s takvom federativnom izgradnjom Jugoslavije, koja se temelji na najpunijim demokratskim pravima, jeste činjenica da već sada, u vrijeme Narodnooslobodilačkog rata, osnovne organe narodne vlasti kod pojedinih naroda Jugoslavije predstavljaju narodnooslobodilački odbori i zemaljska antifašistička vijeća narodnog oslobođenja (Glavni narodno-oslobodilački odbor Srbije, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, Slovenski narodnooslobodilački odbor, Zemaljsko antifaštističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka, inicijativni organi za Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Makedonije) i da je Anifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo naroda Jugoslavije i vrhovni predstavnik suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao cjeline.“⁵⁷⁸

 

Dokumenat br. 110.

Glas Sandžaka br. 2 – 3 /7. avgust 1944. godine, Za bolju budućnost Sandžaka, Sreten Vukosavljević o Muslimanima u članku

„Jedini put za Srbe i Muslimane“

Muslimani su uvijek do sada posebno izdvajali svoje interese; pravoslavni isto tako. Što jedni željeli, drugi su se toga bojali; što su jedni voljeli, drugi su mrzeli. U tom samom razdvajanju, je već dovoljno zla, jer se život i napredak jednih ne može izdvojiti od života i napretka drugih. Još više zla u tome, što su pravoslavni i Muslimani bili i jedni protiv drugih.

Istorija je stvorila velike razlike među nama, te nije samo vjera, koja nas je razdvojila lako zajedno, na istom zemljištu mi smo stotinama godina živjeli pod drugačim uslovima, i socijalnim, i ekonomskim, i pravnim. Zbog toga smo različiti. Budući različiti, nalazili smo u svačemu povoda da mrzimo jedni druge. Svaka sloga i sporazum među nama bili su površni i neiskreni, te se nijesu mogli održati ni pri kakvoj težoj probi. Pokušaj da se Muslimani „nacionalno osveste“, da postanu

„Srbi muslimanske vjere“ nije uspio ni malo. Ne bi uspio ni da su to Srbi radili sa više širokogrudosti i dosljednosti. Pogrešno je bio zasnovan. Nijesu Muslimani nešto što nema svojih izrađenih osobenosti pa da sada toj nacionalno i kulturno bezobličnoj masi Srbi samo dadu nacionalno obilježje. Ovo mjesto, koje u duši Srba zauzima nacionalno osjećanje, nije u duši Muslimana prazno, pa da Srbi treba sada samo da popune tu prazninu. Muslimani imaju svoju posebnu istorijsku tradiciju. Ono što je u Srba osjećanje nacionalne solidarnosti, ima i u Muslimana, ali je to solidarnost sa onima, koji su im vjerski i kulturno slični, pa ma i ne govorili istim jezikom, Muslimani imaju drugačiji izrađen materijalni život i mnoga moralna shvatanja, drugačije izrađene uredbe o cijelom ponašanju. To sve čini da se naši Muslimani osjećaju jednom dobro povezanom zajednicom. Ta je zajednica zatvorena i visoko ograđena. Osjećanje da se je član te zajednice, našem je Muslimanu dovoljno; ne osjeća neku prazninu zbog toga što nema nacionalnog osjećanja onakvog, kako je u drugih zajednica.

Razlika među nama bila bi mnogo manja kada bi naši Muslimani bili samo zaostali iza Srba u nacionalnom razvitku. Nijesu zaostali, nego su drukčiji, na drugoj osnovi, na svim drugi način izrađeni kao zajednica. A vjerska pregrada, koja još i po formi oštro razdvaja srpsku zajednicu od muslimanske, nije dopuštala da bude postepenih prelivanja i spajala putem mješovitih brakova.

Srbi treba da se odreknu i dosljedno svake namjere, koju su imali raniji režimi, da se od Muslimana stvori nešto drugo, a ne ono što su: ponajmanje Srbi muslimanske vjere. Ma koliko to željeli, to je apsolutno nemoguće postići. I ako to za Muslimane ne bi značilo raskinuti sa svim ostalim, što ih vezuje u zajednicu, sasvim onim u čemu su srasli. Svaki takav rad samo bi izazvao kod Muslimana nepovjerenje i otpor. Takvi planovi razdvajali bi nas još više nego što smo razdvojeni. Smetalo bi nam da tražimo neke druge načine stvaranja zajednice među nama. I ako se pokazalo da se nije doći do neke zajednice od onih načina, koji su se u prošlosti upotrijebili, sadašnjost ima za to načina; imaće i budućnost. Jedan od njih je već nađen, u Narodnooslobodilačkom pokretu našli smo se zajedno i Srbi i Muslimani iz Sandžaka. Odkako smo se razdvajali ovo je prvi put u cijeloj našoj istoriji, da smo se u nekom krupnom i odlučujućem događaju našli sa iste strane šanca. Prvi put da smo pomiješali krv, rasuti zajedno za istu stvar…“

ZAVNOS je ukinut 29. marta 1945. godine, na zasijedanju u Novom Pazaru⁵⁸⁰, a područje pod upravom ZAVNOS-a podijeljeno je između Crne Gore i Srbije, čime je bilo raspušteno to tijelo javne uprave. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka poslužilo je svrsi rasplamsavanja Narodnooslobodilačke borbe i širenja Narodnooslobodilačkog pokreta, ali nije uspjelo prerasti u federalnu jedinicu Nove Jugoslavije. Odluka o podjeli Sandžaka donijeta je na sjednici Predsjedništva AVNOJ-a bez prethodnog  izjašnjavanja  naroda, suprotno volji dijela političkog rukovodstva ovog upravnog područja.

 Instrukcije AVNOJ-a o podjeli Sandžaka

 

Dokument br. 106. govori o instrukcijama koje su date od strane Predsjedništva AVNOJ-a, Izvršnom odboru Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka.

„Dragi drugovi, s obzirom na potpuno oslobođenje Srbije, Sandžaka i Crne Gore, kao i s obzirom na potrebu hitnog rješenja pitanja statusa Sandžaka, Predsjedništvo AVNOJ-a predlaže Vašem Izvršnom odboru sljedeće:

Izvršni odbor AVNOJ-a Sandžaka sazvaće, najdalje do 15, marta o.g. zasijedanje AVNO Sandžaka u cilju da odredi status Sandžaka u federalnoj Jugoslaviji na sljedeći naćin:

Uzimajući za osnovu granicu između Srbije i Crne Gore, kako je ona bila utvrđena poslije Balkanskog rata u 1912. g. AVNO Sandžaka donijeće odluku da se povrati stanje od 1912. godine, te da se dijelovi Sandžaka vrate Srbiji, odnosno Crnoj Gori… Razumije se po sebi da svi građani Sandžaka zadržavaju puno pravo da sami određuju svoju nacionalnu pripadnost, srpsku ili crnogorsku, bez obzira da li njihova teritorija prelazi srpsku ili crnogorsku jedinicu. „Za formiranje Sandžaka kao autonomne pokrajine, koja bi kao takva priključila federalnoj jedinici, ne govore nikakvi politički ni ekonomski razlozi. Sandžak je srpski i crnogorski, pa je najprirodnije da se učini povratak na stanje od 1912. g. na granice između Srbije i Crne Gore poslije rata sa Turskom. Sam Sandžak kao autonomna jedinica bio bi ekonomski nesposoban i pravljenje takvih malih jedinica bez ikakve nacionalne podloge za to, bilo bi samo potpuno izlišno i neracionalno drobljenje srpske i crnogorske cjeline, kao i Jugoslavije uopšte… Što se tiče muslimana Sandžaka nema nikakva razloga da se Sandžak ostavi kao autonomna cjelina za to da bi muslimani bili u jednoj jedinici. Oni će uživati ista prava u Crnoj Gori i u Srbiji. Za same muslimane biće to korisnije i oni će tako manje moći biti plen reakcionara i izdajnika koji si ih toliko otuđivali od Narodnooslobodilačke borbe. […] Razumije se po sebi da svi građani Sandžaka zadržavaju puno pravo da sami određuju svoju nacionalnu pripadnost – srpsku ili crnogosrsku (ipak se određuje da se muslimanima, to jest Bošnjacima i Albancima, uskarćuje pravo da se izjađnjavaju po svom ubjeđenju – primj. autora) bez obzira da li njihova teritorija prelazi u srpsku ili crnogorsku jedinicu.

U obrazloženju se kaže:

„Odluka Drugog zasijedanja AVNOJ-a predvidjela je otvaranje šest jedinica u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji, i to Srbije, Hrvatske, Slovenačke, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore. S obzirom da su u ono vrijeme Srbija, Crna Gora i Sandžak bili još velikim dijelom pod okupacijom, nije tada bilo vrijeme da se tada ulazi u pitanje određivanja granica pojedinih federalnih jedinica koje je tek trebalo osloboditi. Zbog toga je u Sandžaku ostalo i dalje Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka sa svojim Izvršnim odborom kao vrhovni organi narodne vlasti u Sandžaku, mada se smatralo da nije bilo pravilno što je u Sandžaku obrazovano zemaljsko vijeće, kao što je to slučaj u federalnim jedinicama, umjesto oblasnog vijeća.

Ali sada su slobodni u cjelini i Srbija i Crna Gora i Sandžak, te je postalo moguće riješiti pitanje kolonije Sandžaka u našoj federaciji. S druge strane je to isto tako i hitno potreba s obzirom da dan konačnog oslobođenja cijele Jugoslavije nije više daleko, a poslije toga biće u kratkom vremenu sazvana Ustavotvorna skupština Jugoslavije. Međutim, da bi mogli biti sprovedeni izbori za ustavotvornu skupštinu, koja će, kako se predviđa, imati dva doma, jedan u kojem će se poslanici birati u cijeloj Jugoslaviji po izbornim okruzima i to po jedan poslanik na određen broj stanovnika, a drugi u koji će svaka od šest federalnih jedinica poslati jednak broj poslanika, čime će se ostvariti princip ravnopravnosti i svaki narod obezbjediti od majorizacije, to je jasno da još prije izbora moraju biti, makar privremeno, određene granice svih šest federalnih jedinica. To, dakle, čini neophodnim da se riješi pitanje Sandžaka već sada.

Za formiranje Sandžaka kao autonomne pokrajine koja bi se kao takva priključila federalnoj jedinici, ne govore nikakvi ni političkih ni ekonomski razlozi. Sandžak je srpski i crnogorski, pa je najprirodnije da se učini povratak na stanje od 1912. g. na granice između Srbije i Crne GoRe posle rata s Turskom. Sam Sandžak kao autonomna jedinica bio bi ekonomski nesposoban i pravljenje takvih malih jedinica bez ikakve nacionalne podloge za to, bilo bi samo potpuno izlišno i neracionalno drobljenje srpske i crnogorske cjeline kao i Jugoslavije uopšte…“

Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru i Boku Kotorsku je stalno pledirao na to da Sandžak postane sastavni dio Crne Gore, koja postaje republika a teritorijalno je vrlo mala. U tom smislu, krajem 1944. godine, o tome su obaviještene sve crnogorske vojne jedinice. Prema kazivanju Voja Lekovića, Oblasni komitet KPJ za Sandžak obavijestio je Centralni komitet KPJ da se ne slaže sa tom inicijativom i preduzetom akcijom i zatražio intervenciju. Politički biro CK KPJ obrazovao je komisiju da razmotri taj problem i predloži rješenje. Komisiju su činili Moša Pijade i Milovan Đilas, članovi Polibiroa, i Voja Leković, sekretar Oblasnog komiteta. Na sjednici Komisije, koja je održana početkom 1945. u Beogradu, Milovan Đilas je predlagao da, ne samo Sandžak, nego i Metohija, uđu u sastav Crna Gore, da bi ona teritorijalno i po broju stanovnika bila uvećana i ojačana kao republika. Oblasni komitet za Sandžak saglasio se da se rasformira ZAVNOS ali je predlagao da se obrazuje regionalna autonomija za Sandžak jer bi to i institucionalno pomoglo da ova oblast brže izađe iz zaostalosti. Prema riječima dr. Memića, i Marko Vujačić, član Predsjedništva AVNOJ-a, je predlagao da se Crnoj Gori pripoje Sandžak i Metohija. Na žalost, pri kraju rata Bošnjaci su još jednom bili prevareni, jer autonomija koju je Sandžak kratko uživao (od 20. novembra 1943. do 29. marta 1945) biće od strane komunističke vrhuške iznenada ukinuta. ⁵⁸³ Oblasni komitet KPJ Sandžaka je, nakon savjetovanja sa sekretarima sreskih komiteta, obavijestio CK KPJ „da je raspoloženje Muslimana takvo da bi oni bili pogođeni ako bi Sandžak bio pocijepan, a oni podvojeni“. Prema ocjeni Oblasnog komiteta „čak ni Srbi u Sandžaku ne bi primili njegovo cijepanje“. CK KPJ je odgovorio „da će se o njihovoj volji voditi računa“, objašnjavajući da „Sandžak nema nacionalnu podlogu za dobivanjeBtakvog statusa“, da bi zadržavanije autonomnog Sandžaka značilo „izlišno i neracionalno drobljenje srpske i crnogorske cjeline, kao i Jugoslavije uopšte“, a da nakon cijepanja Sandžaka Muslimani ne bi bili nacionalno ugroženi, već bi „mogli da uživaju ista prava u Crnoj Gori i Srbiji“ . Dakle, sva neslaganja sandžačkog i partijsko-državnog rukovodstva na kraju su se svela na to da li Sandžak treba cijepati ili ga cijelog nekome (Srbiji ili Crnoj Gori) priključiti? Razumljivo, odluka o cijepanju i prisajedinjenju nije odgovarala interesima naroda Sandžaka – posebno Muslimanima.584

Bilo je i onih koji su se suprotstavili ovakvoj nerazumnoj odluci. Pored bošnjačkih predstavnika (iako ih je u vrhu bilo malo), i Sreten Vukosavljević je bio protiv nepravedne i neprirodne odluke o ukidanju autonomije koju se donijeli Moša Pijade, Mile Peruničić i Rade Pribičević. Tako je Moša Pijade, 24. februara 1945, u Novom Pazaru licemjerno izjavio sljedeće: „Danas je situacija takva da se više nema potrebe, razloga da Sandžak i dalje ostane samostalan, autonomna jedinica. Protiv toga govore i politički i ekonomski razlozi. Zato drugovi iz ZAVNOS-a i hrabrom narodu Sanđžaka treba na to ukazati i predložiti da položaj Sandžaka u interesu toga naroda treba riješiti na taj način što će se srezovi koji gravitiraju Srbiji (novopazarski, sjenički, pljevaljski) pripojiti Crnoj Gori“.

Predsednik Izvršnog odbora ZAVNOS-a Sreten Vukosvljević i treći potpredsjednik Mirko Ćuković bili su uvjereni da je napravljena ogromna greška, te su odbili da prisustvuju posljednjem zasijedanju na kojem je raspušten ZAVNOS i podijeljen Sandžak prema granicama iz 1912. godine. Prema prof. Hakifu Bajramiju, odluka o podjeli Sandžaka donesena je bez ikakvog pitanja naroda, dok su neki političari naglasili da je sa Sandžakom napravljena greška i da to ne treba sprovesti. Ali Tito, Đilas, Ranković i Kardelj bili su ti koji su podijelili etničke teritorije u Jugoslaviji, kao što su to učinili Churchill i Staljin u Moskvi, u oktobru 1944, tako da su dozvole im bile date „blanko“ od strane pobjedničkih sila rata.

Tako je Sandžak, protiv svoje volje, bio podijeljen između Srbije i Crne Gore, a njegov narod do danas ostao nemoćan da povrati ono što mu historijski pripada, status pokrajine.

Što se tiče ukidanje partizanske autonomije, autor Kožar, u svom radu ističe: „Međutim, odmah po osnivanju ZAVNOS-a, a u jeku priprema za osnivanje ZAVNO BIH-a, u tih nekoliko dana, dogodio se krupan zaokret u odnosu rukovodstva NOP-a prema autonomnosti Sandžaka. To se manifestiralo u nemogućnosti prisustva delegacije ZAVNOS-a Drugom zasijedanju AVNOJ-a, a potom i njegovim odlukama o uspostavi jugoslovenske federacije sa šest federalnih jedinica, dok je pozicija Sandžaka marginalizirana. Od tada je autonomnost Sandžaka postajala sve slabija, da bi po nalogu Predsjedništva AVNOJ-a na svom Drugom zasijedanju u Novom Pazaru29. 11. 1945. bila potpuno  „likvidirana“, a pod objašnjenjem da je uspješno obavila svoj zadatak. Dakle, ratna autonomija je uspješno funkcionirala, ali oslobođenjem zemlje za njom više nema potrebe pa je treba ukinuti. Pomenuti historičar ovog razdoblja akademik Zoran Lakić (2005: 59) smatra da su za pitanje svrsishodnosti osnivanja i rasformiranja partizanske autonomije Sandžaka „nevidljivi razlozi bili presudniji od onih koji su dati kao objašnjenje“ i dodaje: „Jedno ili drugo nije u redu: osnivanje ili rasformiranje“, smatrajući da je osnivanje ZAVNOS-a bila greška. Naše stajalište je upravo obrnuto. Argumenata za to ima napretek. Pomenut ćemo samo neke. Naime, činjenica je da su u uslovima „ograničenosti mandata“ svi organi ZAVNOS-a uspješno obavili svoje zadatke, kako je to iskazano u ocjenama svih organa NOP- a, uključujući i Predsjedništvo AVNOJ-a. A to podrazumijeva ogromne napore i velike žrtve, ali i ogromne rezultate, što je sve itekako imalo odraza na rezultate NOP-a na ovom području i šire. Očito je da se radi o nekom iracionalnom razlogu. Mislimo da je u pitanju promjena odnosa KPJ i rukovodstva NOP-a prema nacionalnom pitanju Muslimana, a oni su grupisani u Bosni i Hercegovini i Sandžaku – u kojem su činili oko polovine ukupnog stanovništva (Lakić, 1974: 678-679). Ako su već na argumente i zahtjeve bosanskohercegovačkog rukovodstva prihvatili da Bosna i Hercegovina bude posebna federalna jedinica, očito pri tome više nominalno prihvatajući Muslimane za narod, dok su to suštinski negirali, najblaže rečeno ignorirali, čemu je dokaz nepostojanje šeste buktinje u grbu DFJ koji je baš u to vrijeme oblikovan, onda su to priznanje nastojali paralelno s tim negirati. Mustafa Memić smatra da je u Sandžaku u vrijeme rata živjelo oko 54% Muslimana (Memić 1996: 330).“

Izvor:  AĆIF EF. HADŽIAHMETOVIĆ BLJUTA: VELIKAN SANDŽAKA

Za fusnote obratite se autoru: ismetazizi@gmail.com