》Petog aprila 1999. godine, u mjestu Tekija na Đerdapskoj magistrali (istocna srbija, par km prije Kladova) iz Dunava je isplivala hladnjača pećke registracije, sa tijelima 83 kosovskih Albanaca.
Pretpostavlja se da je kamion neki dan ranije bačen u Dunav kod obližnje klisure Kazan, kako bi ga uništili jaki riječni vrtlozi.
Lokalna policija je nakon izlaska na teren obavijestila Beograd, tj. načelnike resora:
– javne bezbjednosti (Vlastimir Đorđević) i
– državne bezbjednosti (Radomir Marković),
koji su informaciju proslijedili tadašnjim najvisim drzavnim funkcionerima SRJ i srbije.
Pronađena tijela su par dana kasnije prebačena u MUP-ov Centar za obuku u Batajnici, gdje su ostavljena u za tu namjenu prethodno pripremljenu jamu, te zatrpana zemljom.
Genocidaši su ovaj “incident” proglasili za “državnu tajnu”, a kamion je odvezen u MUP-ov Centar za obuku, u Petrovom Selu i uništen.
Šira javnost je za ovaj događaj saznala početkom maja 2001. godine, kada je u lokalnoj “Timočkoj krimi reviji” objavljena priča ronioca iz obližnjeg Kladova.
Tokom naknadne istrage 2001., na lokalitetu Batajnica pronađeno je sedam masovnih grobnica, sa posmrtnim ostacima preko sedam stotina djece, žena i muškaraca.
Za ubistva ovih ljudi (kao primarni zločin) pred Tribunalom je suđeno u tri postupka:
– Slobodanu Miloševiću,
– tzv. “Kosovskoj šestorci” (M. Milutinović, N. Šainović, S. Lukić, N. Pavković, D. Ojdanić, V. Lazarević; prvobitnom optužnicom bio je obuhvaćen i V. Stojiljković, ali je postupak nakon njegove smrti obustavljen),
– Vlastimiru Đorđeviću.
Za prikrivanje zločina, tj. potapanje hladnjača/masovne grobnice (kao sekundarni zločin) nije suđeno ni u Hagu ni u Beogradu, iako su dokazi prezentovani u gorepomenutim postupcima ukazivali na odgovornost nekoliko bivših visokih funkcionera MUP-a i drugih visokih dužnosnika iz državnog vrha srbije.
Za sve ostalo postoje hiljade dokumenata.
————————————-
E.D.
Razgovor o ovom članaku