Pripremio: Ismet Azizi
Glas Sandžaka br. 2 – 3 /7. avgust 1944. godine, Za bolju budućnost Sandžaka,
Sreten Vukosavljević o Muslimanima: „Jedini put za Srbe i Muslimane“
Muslimani su uvijek do sada posebno izdvajali svoje interese; pravoslavni isto tako. Što jedni željeli, drugi su se toga bojali; što su jedni voljeli, drugi su mrzeli. U tom samom razdvajanju, je već dovoljno zla, jer se život i napredak jednih ne može izdvojiti od života i napretka drugih. Još više zla u tome, što su pravoslavni i Muslimani bili i jedni protiv drugih.
Istorija je stvorila velike razlike među nama, te nije samo vjera, koja nas je razdvojila lako zajedno, na istom zemljištu mi smo stotinama godina živjeli pod drugačim uslovima, i socijalnim, i ekonomskim, i pravnim. Zbog toga smo različiti. Budući različiti, nalazili smo u svačemu povoda da mrzimo jedni druge. Svaka sloga i sporazum među nama bili su površni i neiskreni, te se nijesu mogli održati ni pri kakvoj težoj probi. Pokušaj da se Muslimani „nacionalno osveste“, da postanu „Srbi muslimanske vjere“ nije uspio ni malo. Ne bi uspio ni da su to Srbi radili sa više širokogrudosti i dosljednosti. Pogrešno je bio zasnovan. Nijesu Muslimani nešto što nema svojih izrađenih osobenosti pa da sada toj nacionalno i kulturno bezobličnoj masi Srbi samo dadu nacionalno obilježje. Ovo mjesto, koje u duši Srba zauzima nacionalno osjećanje, nije u duši Muslimana prazno, pa da Srbi treba sada samo da popune tu prazninu. Muslimani imaju svoju posebnu istorijsku tradiciju. Ono što je u Srba osjećanje nacionalne solidarnosti, ima i u Muslimana, ali je to solidarnost sa onima, koji su im vjerski i kulturno slični, pa ma i ne govorili istim jezikom, Muslimani imaju drugačiji izrađen materijalni život i mnoga moralna shvatanja, drugačije izrađene uredbe o cijelom ponašanju. To sve čini da se naši Muslimani osjećaju jednom dobro povezanom zajednicom. Ta je zajednica zatvorena i visoko ograđena. Osjećanje da se je član te zajednice, našem je Muslimanu dovoljno; ne osjeća neku prazninu zbog toga što nema nacionalnog osjećanja onakvog, kako je u drugih zajednica.
Razlika među nama bila bi mnogo manja kada bi naši Muslimani bili samo zaostali iza Srba u nacionalnom razvitku. Nijesu zaostali, nego su drukčiji, na drugoj osnovi, na svim drugi način izrađeni kao zajednica. A vjerska pregrada, koja još i po formi oštro razdvaja srpsku zajednicu od muslimanske, nije dopuštala da bude postepenih prelivanja i spajala putem mješovitih brakova.
Srbi treba da se odreknu i dosljedno svake namjere, koju su imali raniji režimi, da se od Muslimana stvori nešto drugo, a ne ono što su: ponajmanje Srbi muslimanske vjere. Ma koliko to željeli, to je apsolutno nemoguće postići. I ako to za Muslimane ne bi značilo raskinuti sa svim ostalim, što ih vezuje u zajednicu, sasvim onim u čemu su srasli. Svaki takav rad samo bi izazvao kod Muslimana nepovjerenje i otpor. Takvi planovi razdvajali bi nas još više nego što smo razdvojeni. Smetalo bi nam da tražimo neke druge načine stvaranja zajednice među nama. I ako se pokazalo da se nije doći do neke zajednice od onih načina, koji su se u prošlosti upotrijebili, sadašnjost ima za to načina; imaće i budućnost. Jedan od njih je već nađen, u Narodnooslobodilačkom pokretu našli smo se zajedno i Srbi i Muslimani iz Sandžaka. Odkako smo se razdvajali ovo je prvi put u cijeloj našoj istoriji, da smo se u nekom krupnom i odlučujućem događaju našli sa iste strane šanca. Prvi put da smo pomiješali krv, rasuti zajedno za istu stvar…“
ZAVNOS je ukinut 29. marta 1945. godine, na zasijedanju u Novom Pazaru, a područje pod upravom ZAVNOS-a podijeljeno je između Crne Gore i Srbije, čime je bilo raspušteno to tijelo javne uprave. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka poslužilo je svrsi rasplamsavanja Narodnooslobodilačke borbe i širenja Narodnooslobodilačkog pokreta, ali nije uspjelo prerasti u federalnu jedinicu Nove Jugoslavije. Odluka o podjeli Sandžaka donijeta je na sjednici Predsjedništva AVNOJ-a bez prethodnog izjašnjavanja naroda, suprotno volji dijela političkog rukovodstva ovog upravnog područja. […….]
Velizar Nedović, u knjizi „Novi Pazar i okolina“, piše: „Dan oslobođenja dočekalo je u Novom Pazaru samo oko 50 porodica. Zastrašena neizvjesnošću, a pod uticajem neprijateljske propagande, većina građana sklonila se u okolna sela. Tek poslije nekoliko dana oni se masovno vraćaju i okupljaju u oslobođenim gradu, a već 9. decembra 1944. godine konstituiše se i prvi gradski narodnooslobodilački odbor.“
Nakon ukidanja autonomije Sandžaka, 29, marta 1945, na Drugom zasijedanju ZAVNO Sandžaka u Novom Pazaru, ništa bolji položaj i uslove sveukupnog života u selima i gradovima Sandžaka, na žalost, nisu imali ni Srbi, Crnogorci, Albanci i pripadnici drugih naroda u podijeljenom i zapostavljenom nerazvijenom Sandžaku.
Razgovor o ovom članaku