ISLJAM LJAIĆ
KORIJENI
Stotinu godina ropstva u Sandžaku i na Kosovu
Rožaje, 2021.
UVOD
Sandžak kao jedan istorijski – geopolitički region, dobro poznat na daleko, vrlo je star i ima bogatu istorijsku prošlost. Sandžak zaslužuje da se o njemu više kaže, nego što je to do sada rečeno i napisano.
Stanovništvo u Sandžaku, njegova plemena i njegov et- nički sastav, zaslužuju da se o njima mnogo više zna i piše. Nažalost, Sandžak nije dovoljno istražen, niti je o njegovom istorijskom i etničkom sastavu dovoljno napisano. Umjesto da neko, od većinskog naroda, kaže koji narod tu živi vjeko- vima, i nešto napiše o tom narodu, njegovom životu i porije- klu , to se ni do danas nije desilo. Albanci danas čine većin- sko stanovništvo Sandžaka.
Ejup Mušović je jedini detaljno opisao sva plemena u Sandžaku i objasnio njihovo porijeklo. Da to nije on ura- dio, malo je drugih istoričara koji spominju Sandžak. Srpski i crnogorski istoričari Sandžak pominju kroz svoju istoriju. Tako Sandžak pominju kroz pisanje o Dubrovniku i trgovi- ni Dubrovnika sa Istokom, čiji je karavanski put išao preko Sandžaka, a to su: Kosta Kostić i Ivan Kosančić u knjizi „No- vopazarski sandžak i njegov etnički problem“, zatim Dedijer „Nova Srbija“, I.Božić, S.Dimitrijević, R.Samardžić,T.Topalo- vić, B. Hrabok,V.Karadžić. Da nijesu ovi ljudi pomenuli Sandžak, i po nešto o njemu kazali kroz svoje istorije, o Sandža- ku se ne bi ništa znalo. Tek u devetnaestom vijeku počelo se po nešto pisati o Sandzaku, a i istraživanja su počela krajem XX – vijeka, i to vrlo malo. H.Šabanović, J.Kalić i Olga Ziroje- vić počeli su da se bave Sandžakom i istraživanjem porijekla sandžačkog stanovništva. Dok je dr.Ejup Mušović to detaljno obradio. S obzirom da se time niko nije bavio osim njega, izuzev kroz svoju istoriju, uzgred, već pomenuti, posebno etničkim pitanjem naroda Sandžaka, te je samim tim došlo do toga da Albanci koji čine većinsko stanovništvo postanu Bosanci(Bošnjaci), jer nemaju ništa napisano. Jezik je većina izgubila zbog školovanja na srpskom i služenja srpskim kao službenim jezikom. Albanski jezik danas koriste samo najzabačenija sela, a dosta su doprinijeli i mješoviti brakovi, jer djeca govore ma- ternjim jezikom.
Asimilacija počinje od 1878.godine, kada je raseljen Nikšić i Kolašin, jer se tada u Sandžaku udalo mnogo njihovih djevo- jaka za Albance. Stanovništvo koje je bilo u manjini uspjelo je da asimilira većinsko stanovništvo, zahvaljujući školovanju na srpskom jeziku koji je ovdje uveden 1912. godine.
Zahvalan sam srpskim i crnogorskim istoričarima, kao i turskim geografima i putopiscima, koji su ostavili zapisano, koji narod su ovdje ostavili i koji su našli, te koji živi sada. Posebnu zahvalnost iskazujem dr.Mušoviću koji je mnogo uradio na pisanju i utvrđivanju etničkog sastava naroda San- džaka. Dobro se zna da su ovdje živeli Iliri i to: Dardanci i Autorijati čiji su Albanci potomci. Samo su Albanci zadrža- li ilirski jezik, jer su Albanci Iliri, a ne Bogumili. Odavno je, kako sam već rekao, trebalo neko drugi da piše o ovome, ali pošto to nije učinjeno, a posebno Albanci, meni je zapalo u dio palo da pišem o svom narodu, toliko koliko je moja mo- gućnost i poznavanje prilika o tome. Čitao sam sve što je ko napisao o Sandžaku, ili, skoro sve. Do mnogih podataka sam došao na osnovu kazivanja starih ljudi koji su živjeli do sto, a neki i preko sto godina. Ja sam star 74 godine, a od njih sam saznao dosta toga.
Dolaskom Osmanlija na ovim prostorima, počinje asimi- lacija Albanaca. Prvo zbog prelaska na islam, zatim učenjem turskoga jezika. Gradovi su pretežno govorili turski jezik. Moji djedovi po ocu i majci govorili su turski, ali i albanski. One koji su primili islam, Turci su nazivali Turcima. Ljudi koji su primali islam u to vrijeme, uživali su privilegije, oni koji to nijesu htjeli, živjeli su teže. Samim tim, često su izbijale pobune Albanaca protiv vlasti i države. Takva pobuna se de- sila u Rožaju 1638. godine. U Rožaju nije bilo drugog naroda osim Albanaca, gdje je stradalo mnogo njih od Turaka. Po- stoji arnautsko groblje na Carinama kod Rožaja ( Trgovišta), mnogi istoričari pominju ove pobune, naročito pisci nove istorije.
Albance ne pominju u tim zapisima, već muslimane – Bošnjake. Turski geografi ne pominju muslimane, već Ar- naute. 1638. godine, ovdje nije bilo muslimana slovenskog porijekla, sve do XVIII- vijeka kada su ovdje došli Kuči. Rifat Rastoder u knjizi „Pravo na ime“, pominje ove pobune, ali kaže da su muslimanske, a zna se dobro, da u to vrijeme nije bilo muslimana, osim Albanaca. Postoji vjerovanje da je bilo nešto Crnogoraca – pravoslavaca. Rastoder piše da je Rožaje jedno od novih naselja. To ne bi moglo da se prihvati, jer su Turci Rožaje našli naseljeno kad su ovdje došli. Dokaz je džamija iz 1450. godine, kad Novog Pazara nije bilo . Formiranje Novog Pazara počelo je 1455. do 1463. godine.
Ejup Mušović u knjizi „Etnički procesi“, ne pominje slo- venske muslimane na teritoriji Rožaja, sve do XVIII- vijeka. Tek tada pominje Kuče, Kalače i Nurkoviće, koji su ovdje primili islam. Da nijesam koristio ono što je Mušović napi- sao, ne bih mogao napisat ovo što sam napisao. Zahvalnost dugujem starcima od kojih sam mnogo toga saznao, pa ću ih ovom prilikom pomenut poimenično: Bajram Ljaić iz Plu- naca, živeo 98 godina, Uka Ljaić iz K.Laza, živeo 110. godina, Dževa Ljaić, rođ. Dacić iz Plunaca, živela dugo, niko ne zna koliko. Cano Kurpejović iz Sređani kod Rožaja, 102. godine, Ujkan Škrijelj iz Boroštice 97. godina, poznat na Pešteri i kao pjevač albanskih pjesama, odselio u Tursku . Ali Baka iz Devreča, 112 godinа, Bahtijar Darman – turski oficir, rođen 1856. godine, u Kolašinu, završio vojne škole u Istanbulu, umro 1952 u Višegradu – Bosna, Lato Murić iz Grahova kod Rožaja, čuveni komitaš, (godine ne znam), doživio dubo- ku starost, umro 1968. godine, u Grahovu, Mehmed Baka iz Devreča- Pešter, živeo 105. godina, umro u Turskoj1979. godine, Novak Anđić iz Kaludre kod Berana, kad smo raz- govarali imao je 96 godina, dobro poznavao Ali – pašu Gusinjskoga,Vukota Radenović iz Ulotine kod Murine, u du- bokoj starosti je sa mnom razgovarao 1960 godine, R.Lalić Kuti i td. Hvala ovim ljudima koji su svoja sjećanja i doživljaje prenijeli na mene. Ja ću se nadalje u mom pisanju pozvat na podatke koje sam od njih saznao. Ako se uzme u obzir da su ovi ljudi dosta toga proživjeli i doživjeli, a i saznali od svojih predaka , јa računam da imam dosta pouzdane podatke ve- zano za XIX i XX vijek.
Rožaje kao staro naselje, zaslužuje da se o njemu zna mnogo više istine. Rožaje ima dobru istorijsku prošlost, jer to nije novo naselje kako neki kažu. Rožaje je bilo naselje kad su Osmanlije ovdje došli. Da su ga Turci našli kao na- selje dokaz je džamija izrađena 1450. godine, po beratu cara Murata II. Po nekim istoričarima N.Pazar je počeo da se gradi 1455. do 1463. godine, pa proizilazi da je Rožaje tada već bilo naseljeno, ali se zvalo Trgovište, što ukazuje na živo trgovačko mjesto. Rožaje ima dobru tradiciju koju drugi nemaju, znalo je da sačuva svoje ljudsko dostojanstvo, da sačuva manjinske narode, da ukaže pomoć svakom ko se našao u nevolji, koje god vjere i nacije bio. U tradiciji mu nije bila osveta. To je Rožaje dokazalo u prvom, drugom i posled- njem ratu. U svim ovim ratovima Rožaje je sačuvalo besu i junaštvo, o čemu ću kasnije pisati. Rožajsko stanovništvo je albanskog porijekla, najranije tu naseljeno i prvo počelo da prelazi na islam, do XVIII- vijeka tu drugih nije bilo osim Albanaca.
Čudi me da istoričari i danas, i to muslimani, ne pominju Albance na ovim prostorima, ili ih pominju vrlo malo. Tako Rifat Rastoder, Albance pominje kroz svoje rođake koji su se naselili u Seošnici kod Rožaja. „Kada su se Rastoderi naselili među Albancima, promijenili su svoje prezime i prozvali se Nurkovići“.
Mustafa Imamović, bosanski istoričar, pominje Albance ovako:“ Neka albanska plemena koja žive na rožajskoj teri- toriji, po primanju islama su se slavenizirala“. Čak idu dotle, da kažu za albanska plemena koja i danas žive i govore al- banski jezik na teritoriji Rožaja pa i Pešteri, da su to Bošnjaci. Ne znam zašto to rade, ne smiju ili šta, iz nekih njima zna- nih razloga da pišu istinu, čak pišu da su Albanci porijeklom od Bošnjaka. Bošnjaci su onaj narod koji je iz Bosne, čija je matična država Bosna. Pošteno bi bilo da pišu Bošnjaci al- banskog porijekla, a ne slavenskog, što apsolutno nije tač- no. Imamović zna koliko Albanaca ima u Bosni, dok bihorski pisci, ili ne znaju, ili pak, ne smiju da pišu istinu o Albancima.
Turski geograf, Hadži Kalfa, ostavio je zapis da je prošao u XVII –vijeku kroz Bihor i ovako napisao:“Na Bihoru žive Arbanasi, islamizirani i neislamizirani i muslimani srpskog porijekla“.
Moj cilj je da napišem istinu o sebi i svom narodu, da napišem ko je ovaj narod koji živi u Sandžaku, prije ostalih naroda koji danas žive ovdje. Pokušaću da objasnim ko je ovaj narod koji je za vrijeme turske vladavine preveden u Turke, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Srbe muhamedan- ske vjere, za vrijeme Socijalizma u Crnogorce i Srbe, a poslije propasti Socijalizma u etničku grupaciju i najzad u Bošnjake slovenskog porijekla. Bio bih neobjektivan ako kažem da ov- dje ne žive i drugi narodi , ali u manjini u odnosu na Albance. Ja sam već rekao da se stotinama godina albanski narod po- kušava da asimilira, što je prilično uspjelo. Dosta je Albanaca ovdje bilo kad je granica postavljena, a mnogo se i poslije naselilo na aganske zemlje. Jedan dio je protjeran iz Albani- je i naseljeni su ovi prostori. Sandžak je do XVII – vijeka bio rijetko naseljen, pa se iz tijesne Albanije naseljavao na ovim prostorima, naročito Pešter, koja je bila potpuno nenaselje- na, ili rijetko naseljena.
Razgovor o ovom članaku