Ismet Azizi
Statistika o oduzimanju kačaka i napuštenih poljoprivrednih zemljišta albanskih porodica koje su imale agrarne filijale, u Mitrovačkoj filijali kojoj su pripadali, govori o ovim administrativnim okruzima: Mitrovica, Deževa (Novi Pazar), Sjenica, Štavica (Tutin), Vučitrn, Lab i Drenica. Kačacima je oduzeto 170,86 hektara, ostavljena pusta zemlja 4090,4l0 hektara, obradive zemlje 3900 ha.
Pored ovoga, kao posljedica eksproprijacije albanskog seljaštva i kolonizacije njihove zemlje, značajne promjene doživjela je i etnička strutura. Na Kosovu godine 1912. Albanci su činili 90 % stanovništva, dok je 1941. njihov postopak pao na oko 70 odsto. Ipak, zahvaljujući organizovanom otporu albanskog naroda, nije postignut cilj jugoslavenske kraljevine za korjenitu izmjenu etničke strukture u korist slavenske manjine.
Vladajući srpski kulturni i naučni krugovi, te posebno ideolozi stvaranja čistih etničkih prostora – i pored preduzetih mjera prema Albancima – nisu bili zadovoljni rezultatima kolonizacije i iseljavanja Albanaca u druga mjesta. Pored svih drastičnih mjera, broj Albanaca nije smanjen, već je, naprotiv, zabilježio rast, zbog visokog nataliteta u teškim uslovima života i rada. Stoga je tadašnja vlast odlučila da svoje ciljeve ostvari putem nasilnog iseljavanja i terorom prema svim Albancima s područja Kosova i okolnih teritorija, s jedne strane, te preko kolonizacije (što intenzivnije) Srba na Kosovu a i u Zapadnoj Makedoniji, s druge strane.
Za ove namjere sastavljeno je niz elaborata i planova.
Elaborat fašistiškog karaktera, pod naslovom „Iseljavanje Arnauta“, kojeg je sačinio dr. Vaso Čubrilović (1898-1990.), predstavljen na Srpskom kulturnom klubu, 7. marta 1937. godine, prethodio je jednoj seriji djelovanja u srpskom političkom vrhu. Ovom prilikom donosimo dva dokumenta koja prethode potpisivanju Jugoslovensko-turske konvencije u Carigradu 11. jula 1938. godine. U elaboratu o rješavanju manjinskih problema u novoj Jugoslaviji od 3. novembra 1944. je napisano: „Mi smo posle oslobođenja 1918. g. prema nacionalnim manjinama zauzeli stanovište najveće širokogrudosti, iako su neke od njih već u ratovima 1914-1918. g. tako se prema nama ponašale da su opravdano zaslužile i drugi postupak“.
Prvi dokument jeste zapisnik sa međuministarske konferencije, koja je održana u Ministarstvu spoljnih poslova Kraljevine Jugoslavije 20. septembra 1935. godine, na kojoj je diskutovano o protjerivanju neslavenskog stanovništva iz Južne Srbije.
Drugi tekst predstavlja Projekt plana o iseljenju koji je sačinio uži komitet interministarske konferencije, a koji je donesen na sjednici 24. septembra 1935. u Beogradu. Među zaključcima ovog projekta, koji su sastavili predstavnici pet ministarstava i Generalštab, dominira potreba hitnog donošenja bilateralnih konvencija sa Turskom i Albanijom, dok je u slučaju problema sa iseljavanjem Albanaca predloženo njihovo preseljenje u unutrašnjost Jugoslavije. Poreske povlastice su bile predviđene za one koji bi se dobrovoljno odrekli državljanstva, dok su na besplatan prevoz do Soluna mogli računati samo oni koji bi svoju nepokretnu imovinu ostavili državi. Gotovo svi prijedlozi predstavnika Generalštaba su jednoglasno usvojeni, kao mjere koje Projekt predlaže za “uspješnije i brže iseljavanje neslavenskog življa u Tursku, odnosno Arbaniju”:
– suzbijanje propagande protiv iseljavanja koja se vodila iz Tirane;
– što češće pozivanje neslavenskih regruta iz graničnih srezova na vojne vježbe i manevre;
– zabrana primanja u državnu službu ‘lica koja dolaze u obzir za iseljenje’;
– premještaj aktuelnih neslavenskih činovnika u druge krajeve zemlje;
– nacionalizovanje toponima i prezimena itd.
Jedno pitanje kojim su se trebali baviti različiti stručnjaci historije i sociologije jeste diplomatski preokret prema muslimanskom (tj. Bošnjacima i Albancima, op. I. A.) stanovništvu Sandžaka, koje se sada počinje tretirati kao slavensko stanovništvo islamske vjeroispovijesti. Ilija Milikić iz Ministarstva inostranih poslova, koji je vodio ovu sjednicu, o problemu “neuspješnog” iseljavanja je iznio slijedeće:
“Zakon o državljanstvu činio je mogućim protjerivanje neslavenske populacije, ali ipak ima nekih problema. U prvom redu uočeno je da je učinjena jedna greška, jer između izjava za udaljavanje nalazi se i jedan veliki broj zahtjeva muslimana iz Sandžaka, koji napuštaju zemlju. Mi smo skrenuli pažnju Ministarstvu unutrašnjih poslova da se ubuduće takve izjave slavenskog stanovništva ne primaju. Druga teškoća je u likvidiranju imanja iseljenika. Ne treba zaboraviti da čak oni koji su već likvidirali svoja imanja, nailaze na teškoće za dobijanje pasoša, s obzirom na velike formalnosti oko prikupljanja uvjerenja. Ministarstvo inostranih poslova je predložilo da se ta uvjerenja imaju izdavati po službenoj dužnosti. Oni (iseljenici), većinom siromašni, ne mogu da snose sami troškove za transport. Zbog toga je zatraženo da im se osigura besplatan prevoz do granice ili bar popust od 75 %.
Međutim, Ministarstvo saobraćaja neće da vrši nikakvo odstupanje od pravilnika o tarifama. U svakom slučaju iseljenje treba vršiti po određenom planu. S obzirom na ograničen kredit kojim se raspolaže, trebalo bi odrediti koje srezove, iz vojničkih i političkih razloga, treba u prvom redu raseljavati.”
- Miličić, savjetnik ministra vanjskih poslova, nezadovoljan tokom iseljavanja, ovom prilikom izjavio:
“Do sada je iseljeno svega oko 20.000 lica. Za Arbaniju je dato oko 2.000 izjava, ali nijedan od ovih nije dobio dozvolu za useljenje. Turci u našoj zemlji predstavljaju miran element, odsječen od metropole, te nisu podložni nacionalističkoj propagandi. Kod Arbanasa je situacija sasvim drukčija s obzirom na to da su naseljeni u gustoj masi u graničnim predelima (u nekim srezovima preko 90 % cjelokupnog stanovništva).
Mi smo u prijateljskim odnosima s Turskom, te u roku od nekoliko mjeseci možemo riješiti pitanje iseljenja Turaka. Turska prima sve ljude turske kulture, te bi na taj način mogli iseliti i jedan dio Arbanasa. Nikakve žrtve nisu suviše velike, da se ovo pitanje riješi.
Ministarstvo poljoprivrede, pomoću jedne planske organizacije, treba da razbije komplekse Arnauta, puštajući u svako selo po nekoliko naših porodica, a duž arbanske granice bi trebalo jedan pojas sasvim očistiti od Arbanasa.“
Za što uspješnije i brže iseljavanje ovog neslavenskog življa u Tursku, odnosno Albaniju, pored olakšica, oslobođenja svih dužnih dažbina, besplatnih pasoša, preseljavanja albanskog elementa u unutrašnjost, popusta u transportu, na ovoj sjednici je donijet i zaključak o strogoj primjeni principa školovanja djece u ovim krajevima u srpskim osnovnim školama, što se pokazalo neuspješno i na Pešteri gdje Albanci toga kraja nisu prihvatali ni pod koju cijenu pohađanje škole tj. slanje svoje djece u te škole.
Knjiga: Aqif Blyta Kolos i Pazarit të Ri“, III poglavlja: Sandžak između dva svjetska rat. /Fusnote i reference kod autora/
Razgovor o ovom članaku