Posebno poglavlje VIII, naslovljeno „Albanci“, odlikuje se rijetkom mjerom objektivnosti i etnološke preciznosti, jer autor, iako službenik Kraljevine Srbije, ne nastupa s ideoloških pozicija već iz perspektive promatrača koji želi da razumije narod i prostor kroz koji prolazi.
U vremenu kada su mnogi balkanski autori negirali prisustvo Albanaca izvan granica tzv. Londonske Albanije i prikazivali ih kao kasne doseljenike, Nušić otvoreno priznaje njihovu autohtonost i kulturno-historijski kontinuitet. On Albance prikazuje kao nasljednike ilirskih plemena koji su, uprkos višestrukim invazijama i promjenama vlasti, uspjeli sačuvati svoj jezik, običaje i specifičnu društvenu organizaciju. Takav pristup čini ovo poglavlje jednim od rijetkih primjera uravnoteženog i nenacionalističkog pogleda na albanski etnos u književnosti s kraja XIX stoljeća.
Albanci kao autohton narod i potomci Ilira
Na početku poglavlja, Nušić ističe: “Od lijeve obale Crnog Drima prema zapadu, ka Jadranskom i Jonskom moru, od davnina žive Albanci.” Ova prostorna definicija je važna jer obuhvata gotovo cijelu današnju teritoriju Albanije, Kosova, Dukadžina i dijelove Sandžaka – dakle, etnički prostor mnogo širi od onog koji su priznavali tadašnji srpski autori. On spominje autohtonost Albanaca i njihovu vezu s Ilirima i Pelazgima, oslanjajući se na evropske autore poput Johanna Georga von Hahna, kojeg citira pri podjeli između Gegâ i Toskâ, sa prirodnom granicom na rijeci Škumbin.
Iznenađujuće za jednog srpskog diplomatu, Nušić pokazuje duboko poznavanje teorija o etnogenezi Albanaca, spominjući čak i verzije koje ih povezuju s Kavkazom ili Feničanima – ali ih odbacuje kao neosnovane, smatrajući ih “spekulativnim”. Na taj način on se približava protoakademskom stavu koji priznaje starinu albanskog elementa na Balkanu kao neosporivu činjenicu.
Etnonim i značenje imena “Shqiptar” (“Šćiptar”)
U nastavku Nušić detaljno analizira etimologiju imena “Šćiptar”, jasno razlikujući između stranih naziva (Arbanas, Arnaut, Albanenses, Arvanit) i samoodređenja samih Albanaca. On primjećuje da je izraz “šiptar” povezan s riječju “orao”, tumačeći ga kao simbol ponosa i slobode. Ovo narodno objašnjenje iznenađuje autora, koji ga s simpatijom opisuje kao znak “planinskog i ponosnog karaktera” tog naroda.
Zanimljivo je da Nušić razumije i jezički proces transformacije imena “Arban” u “Arnavut”, posredstvom grčkog i turskog jezika – analiza koja pokazuje njegovo dobro poznavanje istorijskih i osmanskih jezičnih izvora. On napominje da se termin “Arbania” spominje i u Povelji Stefana Nemanje, što svjedoči o ranom postojanju Albanaca u srednjovjekovnim srpskim dokumentima. Ovo poglavlje prikazuje autora kao poznavaoca etničke strukture Balkana, koji ne podleže nacionalističkim mitovima, već traži racionalno i jezičko objašnjenje etničke stvarnosti.
Plemena i društvena struktura Albanaca
U središnjem dijelu poglavlja, Nušić razvija dugu analizu o plemenskoj (tribalnoj) organizaciji Albanaca, koju naziva “najstarijim oblikom društvenog života na Balkanu”. On navodi 34 plemena, ali objašnjava da su to zapravo “velike bratstvene zajednice” koje potječu iz sedam osnovnih plemena: Krasnići, Gaši, Šala, Hoti, Kastrati, Kelmendi i Beriša.
Za svako od tih plemena daje detaljan opis naselja, broja porodica, vjere i moralnih karakteristika. Spominje legende o njihovim vezama s crnogorskim plemenima (poput Vasojevića i Pipera), ukazujući na drevne odnose krvi i zemlje između Albanaca i Južnih Slavena. U tom smislu, Nušić je jedan od prvih koji jasno pominje genetsko i kulturno prožimanje stanovništva u graničnim područjima, što predstavlja dragocjeno istorijsko svjedočanstvo.
Autor poznaje i sistem barjaka, koji naziva “političkim i vojnim institutom” razvijenim za vrijeme osmanske vladavine, a koji je predstavljao jedinicu teritorijalne organizacije Albanaca. Ti barjaci, prema njemu, bili su “u skladu s granicama starih srpskih oblasti”, što pokazuje njegovo nastojanje da pronađe istorijski kontinuitet između etničkih i administrativnih slojeva.
Krena, starješine i Zakon Lekë Dukađinija – Dukagjini
Posebno važan dio poglavlja posvećen je strukturi vlasti unutar albanskog plemena. Nušić precizno opisuje funkciju krene (poglavara plemena), starješina i institucija društvenog samoregulisanja. On naglašava da je krena “sudija, komandant i čuvar zakona običaja”, dok starješine čine neku vrstu tradicionalnog suda koji može kazniti čak i “paljenjem kuće ili isključenjem iz plemena” – opis koji se tačno podudara s normama Kanona Lekë Dukađinija.
U konceptualno dubokom odlomku, Nušić objašnjava da taj zakon, koji naziva “Leks-kanon”, predstavlja nepisano pravo koje se prenosi s koljena na koljeno i da “ne stvara običaje, već proizlazi iz njih”, čime Kanon postavlja u klasičnu hijerarhiju izvora običajnog prava. Ovo je jedan od najranijih i najtačnijih opisa Kanona u srpskoj i evropskoj literaturi.
Život i karakter Albanaca
U završnom dijelu poglavlja, Nušić prelazi s institucionalne analize na antropološki i psihološki opis albanskog karaktera. On vidi Albanca kao dvostruku figuru: ponosnog i impulsivnog, ali istovremeno čestitog i vezanog za čast. Piše: “Ubiti nije grijeh, ali ne osvetiti se najveća je sramota.”
Ova rečenica sažima filozofiju časti i krvne osvete, koja za autora ne predstavlja puku nasilnost, već moralni sistem koji osigurava društvenu ravnotežu u odsustvu države. Kroz brojne primjere iz Drenice, Prizrena i Hasâ, on dokumentuje slučajeve pomirenja, oprosta i “Islahat-sudova”, precizno opisujući proces oprosta krvi i njegove moralne posljedice.
Opis albanskog gostoprimstva među najpozitivnijima je u cijelom djelu: gost se naziva “gospodarom kuće”, prag doma je “svet”, i “čak ni najveći neprijatelj ne može biti dirnut unutar njega”. Ovo Nušićevo svjedočanstvo dragocjeno je za kulturnu antropologiju, jer gostoprimstvo postavlja na isti nivo s sistemom bese i časti.
Što se tiče albanske žene, autor naglašava da ona “uživa poseban respekt” i da joj se “ništa zlo ne može dogoditi u planinama”. Spominje primjere kada žene zaustavljaju krvnu osvetu, posreduju ili spašavaju neprijatelje, rušeći orijentalni stereotip “pokorne žene”. Ova zapažanja pokazuju da se Nušić približava neposrednom etnografskom posmatranju – što je bila rijetkost u putopisima tog vremena.
Između humanizma i predrasude
Iako autor u nekim slučajevima upada u tipične stereotipe XIX vijeka – kada Albance naziva “lijencima”, “nasilnima” ili “sklonima osveti” – on sam ublažava te predrasude zaključkom: “Oni koji su pisali o Albancima, nisu ih dobro poznavali… ovaj narod je za nas ostao nepoznata zemlja.”
To predstavlja rijetku samosvijest jednog balkanskog autora tog vremena, koji priznaje granice vlastitog kulturnog shvatanja. Umjesto poricanja, Nušić pokušava razumjeti – i time se svrstava u rijetku tradiciju kritičkog humanizma na Balkanu, uz autore poput Spiridona Gopčevića i kasnije Edith Durham.
Zaključak
Poglavlje „Albanci“ iz Nušićevog djela Od Kosova do Plavog mora jedno je od najznačajnijih svjedočanstava o Albancima iz perioda kasnog XIX stoljeća, napisano iz pera autora koji ih posmatra bez unaprijed oblikovanih predrasuda. Nušić Albance prepoznaje kao autohton narod, s razvijenom plemenskom organizacijom, sistemom samouprave i bogatom pravnom tradicijom oličenom u Zakonu Leke Dukadžinija. Njegov prikaz života, običaja, moralnih načela, uloge žene, značaja besë i kodeksa časti, kao i fenomena krvne osvete, spada među najranije i najpotpunije opise albanskog društva u južnoslovenskoj literaturi.
Iako povremeno koristi tipične termine epohe, Nušić se u suštini izdvaja po humanističkom pristupu i iskrenom nastojanju da razumije narod o kojem piše. Time njegovo djelo nadilazi granice putopisne književnosti i prerasta u vrijedno etnografsko i historijsko svjedočanstvo koje doprinosi međukulturnom razumijevanju na Balkanu.
(Prijevod i naučna adaptacija na bosanski jezik: Ismet Azizi)











Discussion about this post