Ondje smo imali veći problem s pročetničkim elementima. Četnici su s Romanije išli za Hercegovinu, to je bio put, i pored nas prođe grupa oficira koje smo eskortirali i pomogli im, jer smo u to vrijeme s četnicima još sarađivali. Išli su u Hercegovinu da mobiliziraju srpski narod, ali su na tom putu harangirali protiv partizana, protiv saradnje s muslimanima, i to se tamo osjetilo. Sjećam se, bio je tu neki Faik Bešlić, koga su zvali Božo, poručnik, musliman. Svi muslimani su se nazivali srpskim, pravoslavnim imenima. Ja, tek što sam došao, pitam Ferida zašto to, a on meni kaže da ne govorim tako, da su to konspirativna imena. Meni je rekao: “Ti ćeš biti Aco Milić.”

U tom malom Trnovu bila je i partizanska kafana, a tu je bio i štab Dobropoljskog partizanskog odreda. Kad sam jednom ušao u tu kafanu, svi su to primijetili i odjedanput počnu pjevati: “Oj, Srbine, lijepo ti je ime, al’ se drugi sad ponosi njime.” Ti pročetnički raspoloženi seljaci očevidno su znali da mi nismo Srbi, nego muslimani Bošnjaci.

Te iste 1941. godine odatle sam prebačen na Romaniju. Ondje je bio [Rodoljub] Čolaković. Tamo sma našao Hasana Brkića. On se takođe zvao Aco. Našao sam Nisima Albaharija. I on je imao srpsko ime. (…)

Postavio sam pitanje na Romaniji u štabu, rekavši da bi Muslimani, Židovi i Hrvati trebali da nose svoja imena. Iz prostog razloga što govorim hercegovački svako je, kad sam došao na Romaniju, mislio da sam Srbin. Bio je tamo onaj četnički major [Jezdimir] Dangić, koji meni jednoga dana reče: “Slušaj, Aco, ti si iz poznate srpske familije, pravoslavne, ovo su Turci, Boga ti. Znaš li ti da je ovaj Hasan Brkić bio advokatski pripravnik? To su Turci. Trebalo bi o njima da vodimo računa, to su naši dušmani.” Zatim, na jednom sastanku neki su me seljaci upitali: “Đe su naši Turci, sada kad nam je najgore?” A od nas devetorice u sobi, sedam muslimani.

(Milovan Đilas i Nadežda Gaće, Bošnjak Adil Zulfikarpašić, Zürich, 1994)

/STAV/