Vjesnik Srpske crkve piše za sebe da je “list za kršćansku nastavu i svećeničko usavršavanje”. Rezultat te “nastave” i “usavršavanja” jesu i ove pouke iz povijesti, koje neki svećenici daju u svojim besjedama u crkvi svojoj pastvi. Svećenik Ljubomir St. Mitrović, u crkvi Uznesenja u Beogradu, grmi:
“Ima li krvavije povijesti od povijesti srpskoga naroda? Doista, nema Ima li slavnije povijesti od povijesti srpakoga naroda? Dolata, nema. Ima Il genijalnijeg duha od Srbinova dubha? Dolata, nema,”
Pa pukovski svećenik Nikola Nedeljković, u krušumlijakej erkvi, u besjedi “Pohvala arpakom vojniku i njegovoj maje”, daje pregled povijesn naseljavanja na Balkan: “Poznato vam je iz povijesti o našoj prosion da je sudbina srpskoga naroda bila vrlo burna i promjenjiva. Znamo da je naš narod došao u ove krajeve iz svoje stare postojbine, pa se naselin Airom cijeloga Balkanskoga poluotoka od Dunava do Soluna i Balkanskih Gora, pa do Jadranskog mora. U tim krajevima njegove nove domovins zatekao je ostatke starih naroda Tradana i liraca, a najvise Grka, a kojima je morao doći u sukob i borbom prisvojiti sebi zemlje u kojima se stalno nastanio i počeo se razvijati i usavršavati.
Bistari razborit, vrijedan i dovidljiv, hrabar i junatan, nas je narod ubr zo, po zauzeću zemalja na Balkanu, skrenuo pozornost svim susjedimai sužiteljimas ini su se svom snagom trudili suzbiti bujicu srpskog naroda, koja ih je u hipu plavila i zapljuskivala, ali je snaga i moć, izdržljivosti žilavost srpska znatno nadvisila sve zle umišljaje neprijateljske i uzimala sve većeg maha u osvajanju i osnivanju svoje države i neovisnost/“ I tako, veličajući “bujicu srpskoga naroda koja je plavila i zapljuskivala susjede” u davna vremena, crkva bodri svoju pastvu i nadahnjuje je u borbi za “novu veliku Srbiju”. Podsjetimo se ovdje i poznatog českog povjesničara Konstantine Jirečeka, koji, u svojoj knjizi Povijest Srba (Beograd, 1922, str. 64.)
“U očima susjeda vrijedili su Srbi kao hrabar i ratoboran narod. Rat- na škola bijahu unutarnje zadjevice i hajdučije po cestama. Bizantinci su govorili je o Srbiji kao o razbojničkoj zemlji.” Jireček dalje navodi da Stefan Dušan pokušao iskorijeniti kradu i razbojništvo, ali: “…Kada je umro, razbojništvo uze ponovno maha… Razbojnici ne bijahu samo planinski pastiri, nego i vlastela.” Jireček navodi i da su organizirane skupine Srba pljačkaša stizale do Dubrovnika i pustošile ondje, tvrdeći da su kroz takvo razdoblje u svome povijesnom razvitku prošli i zapad- noeuropski narodi.
Ni Dimitrije Tucović nije idealizirao srpsku povijest pa je, odgovara- jući svojím suvremenicima, koji su Albance proglašavali “pljačkaškim” narodom, pisao:
“Prije stalnog zemljorada i stanovanja, lovci i čobani, gdje god su imali prilike, zamjenjivali su svoje redovno zanimanje pljačkanjem kulturnijih susjeda. Kroz to razdoblje prošli smo svi mi. Sva je razlika u tome što su neki prošli kroz to razdoblje prije, neki poslije, jedni brže, a drugi sporije.” (knj. 3, str. 232.)
Ali, crkveni list ima svoje videnje povijesti… Na stranici gdje stalno donosi obavijesti o pretplatí, u tome listu stojí:
“Cijena godišnja za Srbiju 12 dinara; za srpske pokrajine 7 for.” Sedam forinta! U kojim je to srpskim pokrajinama službeni novac bila forinta? Ima u listu i stalna rubrika “Vijesti iz drugih crkava”, I u njoj dio sa stalnim naslovom “Srpske zemlje”. Iz broja u broj ponavljaju se vijesti pod naslovom “Srpske zemlje. Bosna i Hercegovina”, pa “Srpske zemlje. Vojvodina”, pa “Srpske zemlje. Dalmacija”, “Srpske zemlje. Hrvatska”…
“Tisak je na sva usta propovijedao osvetu prema Arnautima. I to je imalo utjecaja. U nekoliko prilika vojnici su postupali prema jadnom arnautskom stanovništvu po raspoloženju koje je kod njih izazvalo pisanje beogradskih listova.”” O propovijedima svećenika nije govorio.
U svome članku “Karl Pauli: Ratne grozote”, on daje príkaz te knjige i navodi: “Knjiga Karla Paulija jest uspjela optužba balkanskih vlada i vojska zbog njihovih zvjerstava u Makedoniji, Trakiji, Epiru i Arbaniji.” Velik dio knjige posvećen je izlaganju zločina koje su vojske počinile prema stanovništvu koje nije pružalo otpor i koje se nije moglo braniti, prema zarobljenicima i ranjenicima, prema djeci i ženama, prema živo- tima i sredstvima za život i rad.
“Iza bojnog lanca pobjedonosne vojske priređivano (je) tuđem narodu sustavno klanje.”
No, kaže Tucović: “Osvojivši ove zemlje, Turci nisu provodili djelo istrjebljenja tadašnjega pokorenog stanovništva, kao što danas rade vlade balkanske buržoazije”. Turci nisu svoje osvajanje ovih zemalja popratili sustavom istrjebljenja”, jer “to nije odgovaralo feudalnim interesima sultana”
O tome govori i u Srbiji i Arbaniji, kada uspoređuje: “Vlasnički krugovi balkanskih državica, kao nasljednici turske vlasti, već su pošli putem barbarskoga načela, kojim se čak ni Turska nije u tolikim razmjerima služila: da su grobovi i vješala veći učitelj od novih ustanova.”
Ali, običan vojnik u tome “oslobodilačkom” ratu bio je zadojen dobrim dijelom i željom da se sveti, jer je stalno slušao i od svojih sve- ćenika: “Osvetite Kosovo”. I, on se često svetio svemu što je bilo tursko i albansko. Tucović kaže: “Od jednog seljaka na Prespi, za vrijeme predstražne službe, čuo sam: ‘Mi smo trpjeli pod Turcima pet stoljeća, ali smo im, izgleda, za nekoliko mjeseci sve vratili, i s kamatama’.”
Listajući tisak Srpske pravoslavne crkve iz tih godina, ne nailazi se ni na kakav, pa i najblaži, prosvjed zbog zločina svih četiriju kršćanskih vojska prema nedužnom neboračkom stanovništu, čak ni kada je riječ o djeci i ženama. Vojni su svećenici šutjeli… Crkveni vrhovi isto tako… I blagoslivljali. I veličali pobjede… A stanje u “oslobođenim” krajevima prikazivalo se čak i ovako idilično, kao u članku “Novi sudci”, koji ima podnaslov “Slike iz rata za oslobođenje”, gdje se priča ovo: “Stari srpski svećenik jahao je konja, žurno idući svome gotovo oslobođenom selu. Vraćao se iz varoši u koju je sa srpskom vojskom otišao. Dugo je on čekao kada će doći ovaj dan. On je popovao, ali je više srbovao. I sada, gle… Svuda vidi srpske vitezove. Razmišljajući tako, sretne jednog Arnautina na putu, koji zastade pred njega i sa zlobom promatraše kako pop jaše i veselo pjeva.
Ah, kako je nekada bilo’, pomisli Arnautin i po navici se maši rukom za oružje, ali njega ne bijaše To si predao srpskoj vojsci’, reče mu pop, ‘nego od sada uvijek kadaprodeš pokraj koga, skini kapu i pozdravi’. ‘Ne skidam ja kapu roblju’, jetko odgovori oholi Arnautin, pa zaškripa zubima kao divlja zvijer. U popu Stojanu usplamtje opravdan gnjev i on se, u sreći svojoj, zaboravi i viknu: ‘Skini kapu kada prolazi srpski svećenik!’
‘Neću’, odgovori Arnautin i podiže šaku uvis.‘Skini’, i treći put ljutito viknu pop, pa isuče sablju i udari Arnautina po glavi. Arnautin pade onesviješten, a pop produži u svoje selo. No, tek što se pop Stojan malo odmorio, iz varoši stigoše srpski voj. nici i priopćiše mu kako mora odmah ići u varoš, jer ga zove vlast što jesvećenik. Ali sve uzalud.
Kada je stigao pred sudce, u prvi mah nije mogao razumjeti njihove riječi. Oni su mu govorili: ‘Mi smo došli u ime pravde i kulture. Mi smo došli uvesti red i zakonitost i da, donoseći našoj braći slobodu, ne diramo ni u čija prava i vjeru… Sve vjere i sve narodnosti moraju biti od sada u ovoj zemlji ravnopravni. Rekoše mu da će biti osuden i tražiše odgovor.
‘Ne znate vi, novi sudci, naše krvnike, zato im i opraštate i po pravdi sudite’. Svi ušutješe. No pop Stojan obrisa suze i pred svim sudcima pride Arnautinu i vikne mu: ‘Praštam ti, a sada ljubi ruku koju si nekada pljuvao’, Arnautin pride ponizno i poljubi ruku starog srpskog svećenika, a sudci srpski ispustiše i sami suzu iz oka. Sijedi starac uzdahnu: ‘Bog vas je poslao i pomogao vam. Bog će vas i održati, kada tako pravo radite, pa ih sve redom izljubi i ode u selo pjevajući.”” Kao autor ovoga sastavka potpisan je svećenik Živ. G. Aleksić iz Čačka.
-nast 97-
Razgovor o ovom članaku