Da, srpska vojska pod zapovjedništvom Stepe Stepanovića došla je, zajedno s bugarskom vojskom, do Jedrena, goneći Turke. Ali ne samo vojsku. Tucović je opisao užasna stradanja i smrt mase neboračkog albanskog stanovništva kod Skopja i Skadra, koje je gonila srpska vojska. Strahovitim patnjama bilo je izloženo i tursko stanovništvo od svih triju kršćanskih vojska srpske, grčke i bugarske.
Samo, izgleda, nijedna od triju pravoslavnih crkava nije to znala. Crkveni tisak ne spominje uopće te jezovite događaje, svećenici-ratnici, koji su bili očevidci, šute, kao što o tome šuti i spomenuti protojerej Popović, koji je stigao čak do Jedrena, i očigledno nigdje nije opazio ono o čemu pišu i strane novine i Radničke novine.
U socijaldemokratskim novinama izišla je 25. prosinca 1912. godine vijest u rubrici “S ratišta”, pod naslovom “Očaj i užas…”, koja izvješćuječitatelje:
“Posebni izvjestitelj Ruskoga slova iz Soluna, opisujući položaj izbjeglica, kaže: ‘Satrveni i izgladnjeli, oni tumaraju svim putevima na sjever, istok i zapad. Djeca umiru od gladi i zime, odrasli padaju u bijedi. Treba vidjeti te gomile izgubljenih ljudi, lišenih krova i hrane, da bi se pojmio sav užas rata.””33
U istoj rubrici istoga dana objavljeno je i sljedeće, pod naslovom “Da se ne ponovi pogrješka”: “Putujući po krajevima na kojima su operirale vojske srpska, bugarska i grčka, g. Jovan Kovačević, jedan nacionalni romantik, nagledao se mnogo čuda i zgrozio se nad onim što je vidio. Došao je u Narodni dom i rekao nam: ‘Ja sam griješio kada sam držao da vi socijalisti pretjerujete u ocjeni buržoaske nacionalne politike kada je svodite na stupanj grubog zadovoljavanja interesa. Sada sam imao prilike
uvjeriti se da imate pravo. Ono što čine naši još i bože pomozi, iako su se i oni pretvorili u obične osvajače, ali ono što čine Grci i Bugari-e, to je, ljudi, strašno preko svake mjere: ni žene ni djeca se ne štede! Kada sam jednom bugarskom časniku, potresen jadom i čemerom žena i djece, rekao da ova sirotinja nije ništa kriva i da je treba uzeti u zaštitu i pomoći joj, on se osmijehnuo i rekao: ‘Rusi su nam natovarili jedan teret 1878. godine time što su ostavili mnogobrojno tursko stanovništvo u našim granicama; mi tu pogrješku sada nećemo ponoviti!”
Redakcija Radničkih novina dodaje: “E, sada razumijemo zašto je Balkan postao klaonica ne samo ljudi, nego i žena i djece!” Ali kršćansko svećenstvo savezničkih balkanskih država ima svoje videnje toga rata. U Vjesniku Srpske crkve, u dvobroju siječanj-veljača 1913. godine, pod naslovom “Proslava kršćanskih i srpskih
“U proslavi Sv. Save sudjelovali su ugledni grčki arhijereji iz Drača i Bitolja. Presvijetli metropolit Hrisostom izgovorio je ovu propovijed: ‘Neka je slava Bogu što se smilovao na uzvišene kraljeve balkanskih država i visoke ministre pustiti dah ljubavi i saveza, koji je oživio staru veličinu kršćanstva. Uskrsnuće te ideje porodilo je ovu svetu borbu.Hrabrost što su pokazali ratnici na Kumanovu, Babuni, Crni, Meluni,Lile Burgasu i Skadru izazvali su narodni ideali.”
Nesretno neboračko stanovništvo, žene i djecu, koji u masama umiru svuda, bježeći pred vojskama tih “uzvišenih kraljeva”, ne vide ni vojni svećenici u postrojbama ni metropoliti.
Ali ih dopisnici stranih listova vide. I užasavaju se. U Radničkim novinama objavljeno je ovo izvješće:
“Jedan strani dopisnik opisao je nedavno svoj put od Kir Kilisa docJedrena i natrag poslije bitke kod Kir-Kilisa: ‘Svuda smo oko sebe vidjeli vnajveće užase. Opustjela sela sa spaljenim i porušenim kućama. Otišlibsmo vidjeti jedno obližnje selo. Na putu smo susreli poviše turskih izbjeglica. Starci, djeca, zbunjene žene, sve natovareno kućnim stvarima. Ova jadna, od gladi i bolesti polusatrvena stvorenja, bježala su sama ne znajući kuda, nesvjesno gonjena idejom da ne padnu u rukeneprijateljskim trupama.”36
I još jedan opis užasnih stradanja nedužnog neboračkog stanovništva, “Grozna smrt”, objavljen je u Radničkim novinama, u broju od 9. stude-
“U svoje jato tisak ubi se do noga 1912. godine:
“Engleski publicist Alen Olster: ‘Ove će zime Europa vidjeti jednu naciju u naručju smrti od gladi. Iza scena na ratnoj pozornici, koje kulturnom čovjeku lede krv, odigrava se nezapamćena tragedija pred zidovima Carigrada, tragedija, u kojoj očajanje i neizmjerna bijeda nevinih stanovnika pružaju sliku najvećih užasa. Masa od preko milijun stanovnika napušta svoja ognjišta te gladna i satrvena pustošima rata bježi pred vojskom ka Carigradu.’
Prolazeći kroz sela poslije bitke kod Lile Burgasa, Olster kaže: ‘Tek sada počinjem osjećati da je tragedija ove zemlje neiskazano veća i teža od tragedije vojske. Kuda god sam prošao vidio sam prazne kolibe i napuštene kuće. Danima sam putovao i svuda nailazio na istu sliku. Putevima se kreću tisuće sa svime što se može nositi i kretati. Europa stoljećima nije doživjela takvo što. Carigrad ne može primiti ni deseti dio te mase, iako svakoga dana velik broj ostaje na putu, umire od gladi. To je početak, a kakav će biti svršetak rata? Smrt će imati bogatu žetvu. Nastat će nacionalno izumiranje od gladi. Pola će milijuna sigurno u najvećim mukama i s najtežim kletvama ostaviti ovaj svijet’.”
I redakcija lista pita se na kraju: “Pa kako se poslije ovih istinitih činjenica ne bi zapitao: što su učinili ti ljudi da ovako jadno stradaju? Zar zbog vladajuće klike i klasa iskasapiti ni krive ni dužne milijune? Je li to kultura vjekova?”
Kao što smo vidjeli, takva pitanja nisu mučila izaslanike srpskoga metropolita, koji su danima putovali čak do Jedrena da proslave pobje- du srpske vojske pod Stepom Stepanovićem. Njima je, vidi se, “srpska trobojka s bijelim orlom na tri mora” i vizija “velike Srbije” zaklonila pogled na popaljena i srušena sela i trupla žena i djece pokraj puta.
Zar ni iz stranog tiska nisu barem naslutili što se dogada u “oslobodenim” krajevima?
Da se i po vjeri izjednačimo s braćom
A da je znala što u to vrijeme piše strani tisak barem redakcija svećeničkog lista Vjesnik Srpske crkve dokazuje sljedeći napis, pod naslovom “U svoje jato”, gdje se prvo demantira pisanje stranog tiska: “A-Ugarski tisak ubi se dokazujući kako Srbi nasilno prevode katolike u pravoslavlje. To je potpuno izmišljeno.” A zatim list nastavlja: “U cjelini donosimo pismo očevidca iz Đakovice od 3. ožujka o. g., koje se odnosi na prelazak nekoliko stotina katolika u pravoslavlje”, i slijedi pismo:
“Danas je Đakovica doživjela neobičan i rijedak prizor. Kroz austrijske listove pronosili su se glasovi o tome kako iz Đakovice maršira 30.000
Arnauta u pomoć opsjednutome Skadru, a mi ne vidjesmo ni traga od te silne vojske. Ali vidjesmo nešto drugo: vidjesmo da cijela sela, pokato- ličena i poarnaučena sela, dođoše u Đakovicu da prijeđu u pravoslavlje.
Đakovica je dobila svečan izgled, u crnogorskom dijelu tamo. Pred crnogorskom kapetanijom skupio se narod. Preko šest stotina duša! Katolički svećenik iz Đakovice pozvao je prizrenskoga biskupa, pred- stavivši mu, po svoj prilici, da su crnogorske vlasti primorale ove ljude da napuste katoličku vjeru.
I došao je biskup sa svojim katoličkim svećenstvom u Prizrenu. Došli su u kapetaniju, crnogorskom područnom upravitelju g. Plamencu. G. Plamenac primio ih je vrlo ljubazno i sam ponudio gospodinu biskupu da osobno ispita narod hoće li svojevoljno ili je nagnan, na koji god način, prijeći u pravoslavlje.
Biskup je pristao, naravno, vrlo rado i s oba svećenika, dakovičkim i prizrenskim, došao u kapetaniju, pred kojom je već bio okupljen narod
koji je pokrštenje čekao.
G. Plamenac je uzeo riječ. Biranim i odlučnim riječima, bez i najmanje dvosmislenosti, obrati se narodu s pitanjem: Želi li od svoje volje
narodnosti.npromijeniti vjeru? Da vas nije tko na to natjerao? Da se ne bojite čega?
‘Nitko nas nije ni nagovarao, a kamoli tjerao. Idemo u svoje jato. Hoćemo se i po vjeri izjednačiti s braćom, koja su nas oslobodila’, odgovorio je sijedi Andrija Mihajlović.
Uzeo je riječ biskup. Potresenim glasom i uzbuđen, govorio je na arnautskom jeziku. Sam je biskup rodom iz te okolice.
‘Ne bojte se nikoga! Evo, ja sam ovdje medu vama. Došao sam da vas opomenem, da vas posavjetujem i da vas molim. Nemojte poslije reći da vam nisam dolazio.’
I… od preko šest stotina duša izdvojila su se samo četiri čovjeka i izjavila da ostaju u katoličkoj vjeri. Ta su četvorica rod biskupu. Katolički biskupi ne mogu se žaliti ni na koga za svoju propast. Sasvim lojalno, crnogorske vlasti pustile su ih da poduzimaju sve što im je moglo pomoći.”
Ilustracije radi, spomenimo i ovo: u spomenutom članku stoji i to da se taj starac, Andrija Mihajlović, prije krštenja – “dragovoljnog” prelaska
iz katoličke u pravoslavnu vjeru, zvao – Dec Mili. Dok je bio katolik imao je albansko ime i prezime, poslije prelaska u pravoslavlje ima čisto srpsko i ime i prezime…
Toga mjeseca, ožujka, te iste godine, Dimitrije Tucović, pričuvni časnik 1. pješačkog puka, bio je u tim istim krajevima, idući prema Elbasanu, u sastavu Moravske divizije prvoga poziva. U svome pismu “Iz jedne granične vojarne” on je kasnije zabilježio: “Dakovica je čisto arnautska varoš. Turaka gotovo nikako nema, a Srba jedna šaka. I okolica Đakovice je ne samo pretežito, nego gotovo isključivo arnautska.” A u pismu “Krvna osveta soldateske” tih istih dana užasava se: “Nad arnautskim žiteljstvom Peći, Dakovice i Prizrena lebdjela je avet smrti dan i noć. Tko bi živ zamrkao, nije bio siguran da će živ osvanuti.”39 A pravoslavlje su, eto, primali dragovoljno…
U istome dvobroju Vjesnik Srpske crkve donosi članak “Predstavka velikih sila” i buni se: lakovičkim i “Predstavnici velikih sila u Beogradu, 17. ožujka, predali su notu kojom pozivaju srpsku Vladu da digne opsadu Skadra i što prije evakuira zauzeta područja Albanije. Ujedno drže da treba poduzeti žurne mjere radi osiguranja stvarne vjerske slobode katolika i muslimana arbanaške
Ova nota velikih sila u pogledu granica Arbanije, a još više u pogledu vjerske slobode na zauzetim područjima srpskom vojskom za svaku je osudu. Savezne balkanske države ustavne su i neovisne države, gdje su prava građana u najpotpunijoj mjeri, kao i sloboda savjesti i vjere svih njihovih državljana, potpuno osigurani zakonom. Srbija, u ovome pogledu, može sa sigurnošću reći, prednjači. Muhamedanaca i Arbanasa i do sada je bilo u Srbiji i oni su uživali potpunu građansku i vjersku nzaštitu, tako da u ovome pogledu nitko do sada nije mogao činiti nikakav prigovor. Ovo je traženje naišlo na opću osudu.””
I, kao u svemu, Crkva se solidarizira ‘s politikom srpske Vlade, završavajući članak:
“Kao što se moglo očekivati, Pašić je odgovorio na ovu Notu, uz ostalo,i ovo: Glede, pak, traženja jamstva za osiguranje katoličke i muslimanske vjeroispovijesti u novim krajevima, kraljevska Vlada izjavljuje da ne možepristati na ovaj zahtjev, jer se on protivi pravu državnog suverenitesa.
/nastvak 94/
Razgovor o ovom članaku