O stanju u “oslobodenim” krajevima može se stvoriti približno stvarna slika iz vijesti objavljene u Radničkim novinama 14. prosinca 1912. godine, pod naslovom “Režim posebnih zakona”, gdje, između ostaloga stoji:
“Šta se svijetu u osvojenim predjelima sprema? Spremaju se posebni zakoni, kakve osvajači propisuju pokorenima, pobijedenima.
Prvo je jedan poslanik u nizu članaka izjavio: “Svijetu u osvojenim krajevima ne smije se dati ni općinska samouprava, ni pravo glasa, za dugo vremena treba ondje zadržati vojni sustav i vojna sudenja, puškom i topom naučiti taj ‘divlji narod’ životu u jednoj ‘modernoj’ državi – pa je onda, u nizu notica preko prljavog tiska, beogradska Vlada pustila: da se za ‘nove krajeve’ izrađuju neki ‘specijalni’, to će reći posebni zakoni.
Ako upitate zašto tako, onda ćete dobiti odgovor: Taj narod još nije zreo da se o svome dobru i o svojoj upravi pobrine!
Time oni misle okruniti ‘oslobodilački rat’!”
Slično pišu iste novine i 25. prosinca 1912. godine, u vijesti “Sasvim demokratski”: “Jedan od vrlo uglednih prvaka samostalne stranke, gosp. Mihailo Radivojević, pod svojim punim potpisom još je prije mjesec dana tiskao niz članaka o uređenju osvojenih krajeva i u njima dao ‘demokratski proglas’ svoje stranke. On veli: ‘Arnaute treba brzim i energičnim mjerama uvjeriti da ne mogu živjeti kao pod Turcima. Vlasti moraju uporabiti svu snagu da ih uvjere da Srbija hoće od toga divljačkoga plemena stvoriti kulturan i radin narod, jer se u kulturnim zemljama XX. stoljeća divljake ne trpi.
Ako ih ne mogu uputiti putem kulture savjeti dobrih činovnika, to će učiniti top-puška…
Jedno je čisto i jasno da se u osvojenim krajevima, zbog Arnauta, dulje vrijeme mora zadržati vojna vlast za sva djela protiv reda i nepokor- nosti zakonima osvajača””.
Istina o zločinima srpske vojske nad albanskim stanovništvom prodrla je i u inozemstvo, o čemu, u vijesti “Zategnutost sve veća”, stoji:
“Sada dolazi još i afera s postupcima srpske vojske prema Arnautima o čemu nadugačko i naširoko pišu njemački listovi. Mi ne vjerujemo da se moglo u izbezumljenosti otići tako daleko da se učini ono što bruji kroz europske listove, što može kompromitirati i pogoršati naš položaj. Ako se, pak, to utvrdi, onda eto casus belli – povod ratu ili jedne straho vite blamaže, koja za sobom povlači poraz težnja i nada kojima se svijet oduševljava toliko vremena.”
Tako piše u Radničkim novinama od 9. studenoga 1912. godine, kada se vijesti iz osvojenih krajeva i s bojišta još teško probijaju do njih, zbog
cenzure.
Čak i iz službenog priopćenja srpskoga Presbiroa može se naslutiti što se događa u “oslobođenim” krajevima, kojima je kraljev ratni proglas
obećao “slobodu, bratstvo, jednakost u svemu sa Srbima”. Izvješće Presbiroa od 16. listopada iz Prištine glasi: “Svuda na osvojenom području živo se radi na uvođenju administrativne uprave. Sve su zapovijedi u duhu proglasa zapovjednika Treće armije, koji završava ovim riječima:
‘Mi nosimo u jednoj ruci pravdu, istinu, poštenje i čast, a u drugoj barut i olovo.””
No, rektor Bogoslovije Sv. Save, protojerej S. M. Veselinović, ima svoje, sasvim drukčije, viđenje stanja u okupiranim krajevima. U svojoj propovijedi u beogradskoj Sabornoj crkvi on je, 16. prosinca 1912. go ovako izvijestio svoje vjernike o situaciji:
“Ustao je Bog u ove dane da pohodi svoj narod i da osveti krv nevinih stradalnika.
Pod svježim ratnim dojmovima, obasuti masom izvješća o uzoritosti i vojske i oružja, mi nismo pomišljali na svoga moćnoga saveznika.
Prvi trenutak ovoga čuda jest 17. studenoga, bitan za povijest i re ligiju jednako.
Nebeskom desnicom vođeni Srbi, uđoše u rat. I, gle, taj rat bi sretan kao svadbeni put, kao trijumfalni pohod kroz Balkan.
Vidimo: do jučer malu, prezrenu u očima silnih Domovinu našu. Danas ona stoji kao najuzoritiji primjer, kao vrhovni ugled i viteštva i rata, kao najplemenitiji pobjednik prema pobijeđenima. Jedini pobjednik koji ne stavlja mač svoj na vagu s uzvikom: Teško pobijeđenome! Bez pretenzija na nezauzeto, ona traži mir, kako bi pod pokrovom pravde svaki državljanin Srbije živio mirno. S velikom i neobičnom radosti gledamo mi danas vijenac naše ratne slave, našega pobjedonosnog ponosa, vijenac kojim moćni saveznik naš, Bog, ovjenčava danas narod Srpski. Amen.”Taj “svadbeni put”, “trijumfalni pohod kroz Balkan”, Dimitrije Tucović je, 22. listopada 1913. godine, u svojim Radničkim novinama nazvao “sustavom istrjebljenja jednoga cijeloga naroda…”
Srbija samo ratuje
U članku “Igra s vatrom” list Radničke novine, dva tjedna poslije kraljeva ratnog proglasa i početka rata napadom Srbije, u broju od 1. listopada
1912. godine, tvrdi:
“Kada čovjek proučava povijest balkanskih država, moraju ga zaprepastiti nesuglasja i proturječja njihove vanjske politike. Možda bi čaktočnije bilo reći da one te politike i nemaju, toliko je ona nestalna i malo u svezi s trajnim i životnim interesima naroda.”
A Vjesnik Srpske crkve u članku “Crkva u Kraljevini Srbiji 1912. godine”, dajući neupitnu potporu politici Nikole Pašića i Petra L. Karađorđevića,
selinović, ima s ponosom tvrdi:
“Pisati o crkvenom životu nemoguće je a da se ne govori o društvenom i državnom životu. Ovo je jasno za svakoga tko i površno poznaje srpsku
crkvu, jer je ona saživjela s državom. Godina 1912. bit će najznatnija, najdraža i najvažnija za srpski narod, državu i Crkvu. Ona je donijela slo-m bodu, poslije više od 500 godina, porobljenom srpskom narodu, od koga su azijatski barbari i bijesni Arnauti načinili golemu ljudsku klaonicu.
Godine 1912. srpska je vojska krvlju i skupim žrtvama ispisala besmrtne listove povijesti. Godine 1912. blagodarom Sv. Duha stvoren je
povijest i re-savez balkanskih država i s vjerom u pomoć Božju za pravednu stvar poletjele su u sveti rat.”22
Ali srpski socijaldemokrati imali su o tome “svjetom” ratu drugo mišljenje. Pravilno ocjenjujući da vlade i dinastije, koje se smjenjuju u
Srbiji, uopće ne brinu o dobrobiti naroda, Radničke novine, u broju od 29. rujna 1912. godine, optužuju odgovorne u zemlji što su opet otpočele
svojim napadom novi rat, te u članku “Četvrti rat”, pišu:
“Za 37 godina doživjesmo i četvrti rat!
Mnogo i premnogo… Umjesto tolikih ratova, koji su je samo iscrpljivali i upropaštavali, koji su joj privredni razvitak sputavali i koji su joj
stanovništvo satirali, a moć crpili velikim izdatcima na vojsku i ratne ciljeve, Srbija je mogla u svojoj nacionalnoj stvari najviše pridonijeti
da je snage svoje uporabila na svoje svekoliko jačanje, osobito na svoje privredno razvijanje i snaženje.
S jakom i razvijenom privredom, s podignutom kulturom, s demokratskim političkim uređenjem Srbija bi značila za Balkan i bila privlačna
ne samo za Srbe, nego i za druge narode i narodiće, koje bi ona, svojom snagom i svojim uređenjem, poticala na pregnuća radi oslobođenja i radi
stvaranja jedne pune balkanske zajednice, koja je i Srbiji i njima jedino jamstvo opstanka i razvitka.
Ne! Srbija je samo ratovala i samo ratuje, te tako sebe iscrpljuje propašćuje s jedne strane, a s druge strane ometa da na Balkanu sazru
uvjeti za njegovo oslobođenje i preuređenje. I ona to sve čini kao tudi satrap, po nalozima tudim i za interes tudi.
Prvi rat, 1875., vođen je po nalogu Rusije. Izgovor upravljača Srbije, da su išli oslobađati kršćane od turskog nasilja ne može biti ozbiljan u
očima ozbiljnih ljudi.
U rat 1877. godine Srbija je opet ušla po nalogu Rusije.
U rat 1885. godine Srbija je opet uletjela na poticaj Rusije i Austrije.
I u ovaj četvrti ona ulazi po tudim nadahnućima i poslužit će tudim interesima.
Ima li se pameti kada se takva politika vodi? Kao da nam bogatstva izviru iz zemlje i valjaju se Savom i Dunavom da ih možemo proigrati
u krvavim avanturama.”
A prve posljedice toga “svetog” rata narodne su mase osjetile već prvih dana. O tome u istome listu govori, istoga dana, i članak pod naslovom
“Patriotizam bogataša”, koji razotkriva istinu:
“Otkako je objavljena mobilizacija svi u trgovci basnoslovno povećali cijene artiklima. Mesari, kruhari, prodavači životnih namirnica smjesta su podigli cijene. Siroti službenici u državnim službama na ratne cilje. ve silom ili milom odvajaju po pola mjesečne plaće, a bogataši ne daju ništa!”23
Ali pravoslavni svećenici u svome listu daju drugo videnje rata: “Bog je umudrio balkanske kršćane te stupiše u savez”, kako piše Vjesnik Srpske crkve u članku “Rat i mir” 24
Nova velika Srbija
Vojni svećenik Sava Božić ispratio je II. konjički puk iz Kraljeva u rat svojom besjedom, koju su 8. listopada objavile Večernje novosti i u kojoj,
izmedu ostaloga, ovim riječima slika vojnicima svijetlu budućnost:
“Sve četiri pravoslavne kršćanske države na Balkanu borit će se zajedjedinono; udružena kršćanska vojska, u ime Boga, ubrzo (će) pobjedu održati
ljujei podijeliti Tursku carevinu.
Junaci!
Složni, pobijedit ćete neprijatelja, a u Prizrenu, Dušanovoj prijestolnici, obnoviti i Prijestolje Nove Velike Srbije!”
Predsjednik srpske Vlade Nikola Pašić, u intervjuu londonskom listu Times, u studenome 1912. godine, označio je kako on vidi granice te “nove
velike Srbije”. List Večernje novosti donio je 15. studenoga 1912. godine kratku vijest o tome, pod naslovom “Što traži Srbija?”, u kojoj stoji:
“Predsjednik srpske Vlade Pašić iznio je u ‘Timesu’ zahtjeve Kraljevine Srbije. Srbija traži primorje od Lješa do Drača, sa zaledinom do Dakovice
i od Đakovice do Ohridskog jezera.”
Svećenik Svetozar P. Ivošević, u svojoj “Besjedi za pobjedu srpske vojske”, potvrduje opravdanost “osvajačkoga” pohoda, kako ga je nazivao
Tucović, i kaže: “Mnogima su od vas u sveti boj za oslobođenje srpstva otišli sinovi, braća, muževi.
Otišli su da uzmu ne tude, nego svoje.”
I članak “Rat i mir” tvrdi, u Vjesniku, poslije završetka rata: “Srpskinarod povratio junački što je srpsko bilo na jugu od Kraljevine Srbije”.
A svećenik I. M. Kojić, u svojoj “Propovijedi na Sretenje”, pitanjem daje potvrdan odgovor: “Zar se u ovome znamenitomu dobu stvaranja Velike Srbije ne očituje staranje Božje o nama?”27
No, Crkva svoju viziju velike Srbije proširuje i preko granica koje želi Pašić. Zato taj I. M. Kojić objašnjava pastvi kako se treba spremati za daljnje ratovanje: “I već više nije daleko dan kada će i cijelome Srpstvu veselo granuti davno željeno srpsko ljupko proljeće”.28 Te iste, 1913., godine i Vjesnikov članak “Rat i mir” priprema narod za taj cilj: “Bog mira i pravde pomoći će nam, blagoslovit će desnice naše, da bi podigle mač pravde” 29
Svećenik Ljubomir St. Mitrović, u svojoj besjedi u Voznesenskoj crkvi u Beogradu, precizira koja su to područja što ih treba dalje oslobađati:
“Ne uznemirujte se, viteške duše palih heroja govori Bog: eto, poslat éu andela da grančicom mira s vašom osvećenom krvlju poškropi jos jednom nepobjedivu zastavu vašega naroda, koja se veličanstveno prone se od Jadrana do Jedrena, od Vidina do Lerina; ona se ima još pronositi kroz Herceg-Bosnu, Dalmaciju i Istru, Banat, Bačku i Srijem, Hrvatsku i Slavoniju.”
Protojerej Mih, I. Popović održao je 22. ožujka 1913. godine govor srpskoj vojsci na Jedrenu. I on nadahnjuje vojsku i narod na nove “podvige” i kaže: “Junaci! Evo nas na krvavom jedrenskom razbojištu. Za srpski narod ovo je sveta zemlja.
Ustanite iz grobova junaci…
Otvorite vaše duhovne oči i pogledajte kako se ponosno srpska trobojka sa bijelim orlom vije na obalama triju mora koja zapljuskuju
balkanski poluotok;
Otvorite vaše duhovne uši i slušajte: slušajte zvuke truba i dobola i patriotske pjesme naše junačke vojske od Bosne ponosne do blizu Soluna, od Timoka do Jadrana.
Svete sjene srpskih vitezova, lebdite nad srpskim narodom i upućujte ga da dovrši sveto djelo oslobođenja i ujedinjenja cjelokupnog Srpstva,
Za vrijeme Cara Dušana srpski je narod bio na vrhuncu svoje slave loj sa bill očevidci, Sute, kapovi, koji je stigao čak do stemu pilu i strane novine i veličine.
Na poziv Oca obnovljene velike Srbije Kralja Petra I., oko 300.000 junačkih Srba ušlo (je) u stare srpske zemlje i oslobodilo porobljenubraću svoju.
Vojsko, uzdanico Srpstva! Srpski narod nije još dovršio svoje ujedinjenje. Braća naša u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Srijemu, Bačkoj i Banatu još robuju.
Treba nam se spremati – oduševljavati za nove napore.Duh slavno izginulih neka kao andeo hranitelj lebdi nad velikom soulas rata.”U istoj rubrici istoga da Srbijom.”31
Toga je protojereja uputio na Jedrene srpski metropolit kao svoga izaslanika. O tome, kao i o cijeloj svečanosti, kazuje članak “Spomenik pod Jedrenom”, objavljen u svećeničkom listu: “Odmah po padu Jedrena, zapovjednik II. srpske vojske general St. Stepanović obratio se brzojavom Njegovoj Presvijetloj Visosti Gospodinu Metropolitu i molio da pošalje dva svećenika, koji će blagosloviti mjesto, na kojemu će se podići spo menik izginulim i umrlim srpskim vojnicima pod Jedrenom.
Gospodin Metropolit odazvao se ovoj molbi i izaslao protojereja g.Mih. I. Popovića, predsjednika beogradskog duhovnog suda, i svećenika
Gavrila Miloševića, člana istoga suda.
Poslije mise zadušnice protojerej g. Popović izgovorio je dirljivu riječu slavu i čast palih boraca i srpske vojske.”
Nastavlja se str 89
Razgovor o ovom članaku