Kada su četnici i njihove porodice naišli kroz plunčanski katun za Peć, tražili su hranu po cijelom katunu od vrata do vrata. Jedna žena iz kolone izbjeglica, svratila je sa kćerkom starom 16. godina, kod moje tetke po ocu, Griše. Tražila je hleba. Pošto se u to doba dana nije desilo pečenog hljeba, Griša je zamolila da sačekaju dok se hleb ispeče, što je Crnogorka prihvatila. Zamolila je da joj domaćica obezbijedi vodu da operu noge, jer su im bile ranjene od dugog puta i loše obuće. Domaćica ih je odmah uslužila. Kada je hleb bio gotov domaćica im je postavila da ručaju. Za puta im je stavila hljeb i sir. Kada je Crnogorka vidjela sa kim ima posla, ovako je zamolila:“ Vidim da si divna ljudska duša, ako imaš za kim da ti ostavim ovu moju kćerku za snahu“. Na to je Griša odgovorila:“ Slušaj ženo, tebe je ovdje nevolja dovela, kada bih ja to učinila ja bih pogazila našu besu, ja to nikako neću uradit“. Crnogorka je počela da moli „ da si mi pobo- gu sestra, oslobodi me ove djevojke, ja je nemam kud sa mnom vodit. Mi putujemo zajedno sa vojskom, u kojoj ima svakakvih ljudi, pa se bojim svom obrazu“. Griša je ponovo upozori, kad me Bogom sestrimiš, ostanite kod mene obje dok se rat završi. Živjećeš kao ja i moja porodica, a kada se rat završi idite svojoj kući. Ja imam sina tačno tih godina, ali ja i ti ne možemo po Bogu biti sestre, a po djeci prijateljice, već jedno od to dvoje.
Djevojka je slušala ovu njihovu priču, samo je ćutala bez i jedne riječi, što znači da je pristajala da ostane. Griša je odlučno ostala pri svojoj priči. Ostanite obje, ili idite, druge priče ni dogovora nema. Majka i kćerka odoše za vojskom plačući. Ovo je Griša mnogo puta pričala i žalila što nije mo- gla da joj pomogne.
Sva moja kazivanja, kako smo svakom pomagali u nevolji, ima za cilj da kažem kakav smo mi narod, koji ne želi da se sveti. To nas uči besa, koja je naša zakletva. Na to nas uči sveta knjiga Kur’ an i naša vjera, da praštamo jedni drugima greške, jer Alah nama oprašta. Veliko je zlo što ne možemo da zaboravimo nepravdu koja se vrši nad nama.
Albanci su ovoga rata na mnogim mjestima pogazili besu, kada su dozvolili sebi da pariraju onima koji vrše zločin nad nedužnim i nejakim.
Do zadnjeg rata na Kosovu, Albanci su poštovali besu. Ali jedan nacionalizam budi drugi.
U Drugom svjetskom ratu Albanci su sačuvali: Nejač, žene, djecu, crkve i dr. U ovom ratu im je nedostalo snage da održe besu i vjeru po prvi put u svojoj istoriji „ zlo raditi od zla braneći se, tu grijeha nema nikakvoga“.
Srpska vojska i paravojne formacije vršile su nezapamćen zločin po Kosovu, te natjerali Albance da i oni prave zla, bra- neći se od zla.
Razgovor o ovom članaku