Srpska vojska koja je zauzela Novi Pazar 1912. godine, pokazala je velikodušnost i visok stepen civilizovanog i kul- turnog ponašanja. Kada su srpske jedinice zauzele Novi Pa- zar, tako su se ljudski i humano ponijeli da su se Albanci i muslimani koji su napustili svoje domove i otišli u planine pokajali što su to učinili.
Kada je srpska vojska vidjela da je u gradu ostalo samo srpsko stanovništvo, srpski oficir koji je bio glavnokomandu- jući srpske vojske, naredio je da se postave straže u svakoj ulici, da bi bili sačuvani dućani. Formirao je komisije koje će izvršiti popis imovine po kućama koje su bile napuštene, kako bi bile sačuvane od pljačke. Odmah je poslao ugledne Srbe u planine kod izbjeglica sa garancijom da se mogu vra- tit svojim kućama. Za nekoliko dana ljudi su se vratili svojim kućama, te je za kratko vrijeme život u gradu bio normali- zovan. Svako je dobio zapisnik o popisanoj imovini koju su posjedovali. Predanje kaže da nije ubijen ni jedan pripadnik muslimana, niti Albanaca. Kada je priređena proslava povo- dom oslobođenja grada, svi su zajedno slavili.
- godine, kada je srpska vojska odstupila pred švabom, naišla je kroz Sandžak na gostoprimstvo, i svaki vojnik je ponuđen hljebom, zbog gore pomenutih razloga. Srpske i ostale žene, srebrom i zlatom okićene izašle su u grad. kada ih je vidio srpski oficir, komandant grada, ovako se našalio:“ Po vama se vidi što ste loše živjeli pod Turcima“. Brzo se pro- širila vijest da je došla oslobodilačka vojska, te da se ne boje osvjete za tursko ponašanje na tim prostorima.
Dok se ovakva situacija odvijala u N.Pazaru i oko njega, crnogorska vojska od Limske doline preko Bihora i Pešteri, vrši nezapamćen teror nesrpskog življa ubijajući i pljačkajući iste.
U Bijelom Polju pale su velike žrtve. Vojska za sobom vodi civile, muškarce i žene koji pljačkaju: stoku, imovinu i sve što se može ponijeti, što ne može uništavaju paleći. Oficiri naređuju vojsci da muslimansko uho ne ostave živo. Narod iznenađen ovim zlom, bježi preko Rožaja na Kosovo, preko Bihora i Pešteri prema Pazaru i dalje, kako bi spasli gole ži- vote, da bi se tako spojili sa turskom vojskom u Makedoniji i na Kosovu. Tako bježe prema istoku u Tursku.
Ove podatke obradio je Risto Ratković u romanu „Nevid- bog“, a prenio ih M. Imamović u bosansku istoriju.
Mustafa Imamović je to ovako opisao: „ Sasvim je bila drugačija situacija u onom dijelu Sandžaka gdje je bila srp- ska vojska, a u onom gde je ušla crnogorska vojska, ona se posebno obračunala sa bošnjačkim stanovništvom“.
U Sjenici i na Pešteri to je praćeno paljenjem bošnjačkih kuća. Od Bošnjaka je na podmukao način oduzeto oružje, a zatim se prišlo klanju i ubijanju golorukog stanovništva. Samo u selu Doliće ubijeno je 58 Bošnjaka. Pljačkanju, ubijanju i drugim zlodjelima pribjeglo se i u B. Polju i okolnim mjestima, što je izazvalo veliki strah i nepovjerenje u boš- njačkom narodu. Samo do početka Prvog svjetskog rata, iz Sandžaka u Tur- sku iselilo se 12.302 Bošnjaka. U pljački i nasilju prednjačili su pojedini oficiri i njihovi službenici. Dalje Imamović navo- di krštenje Plava i Gusinja: “Posebnu situaciju doživjeli su mirni Plavljani i Gusinjani, dolaskom neregularnih četa pod vođstvom Avra Cemovića. Pljačkaju se i pale kuće, pljačka se stoka, vrši se nasilje nad njihovim ženama, ubijaju se mirni i nedužni ljudi. Računa se da je tada tu, ubijeno između 550 i 800 ljudi u Plavu i Gusinju. Nakon toga se prišlo nasilnom pokrštavanju. U toj situaciji je gusinjski muftija savjetovao narodu da prime pravoslavnu vjeru privremeno i formalno, kako bi spasli živote. Tako je pop iz Gusinja, Đorđe Šekula- rac, za nekoliko dana pokrstio 12.000 Bošnjaka. Jedna de- legacija uglednih Bošnjaka Plava i Gusinja početkom 1913. godine, uspjela je doći na Cetinje kod Kralja Nikole, gdje ga je upoznala sa žalosnim događajima. Kraljevom odlučnom odlukom otvorene su sve džamije a pokršteni nasilno, vra- ćeni u islam“.
Ja sam u jednom poglavlju pisao o ovom slučaju Plava i Gusinja, gdje sam pisao kako smo se branili, odnosno, zašto je tolika komita tada formirana.
Ovo sam ponovio da čitalac vidi kako M. Imamović piše, kao da u cijelom Sandžaku nema ni jedan Albanac, već sve Bošnjaci. Ni jednom riječi nije pomenuo ime Albanac,i ako dobro zna da je stanovništvo Sandžaka 80% albanskog, a ne bosanskog porijekla. Ako je Imamović mislio da je sandžačko stanovništvo islamizirano srpsko i crnogorsko stanovniš- tvo, ono opet nije bosansko.
Neshvatljivo mi je da on to ne zna. U Plavu i u Gusinju, oko njih, kao i Rožajski kraj sa okolinom zatim Pešter, svi ti krajevi imaju i sada ljude koji govore albanski. Samo jedan mali procenat naroda iz Bosne ostao je u Sandžaku. To su ljudi kojima nije pošlo za rukom da se isele i odu u Tursku. Njihovi potomci nose prezime po mestu odakle su došli, pa se prezivaju Bošnjak.
Sve veće nacije pišu istoriju po svom nahođenju, kako im odgovara, iz političkih i dr. razloga, kako bi manje narode prisvojili, asimilirali i tako poništili njihovo postojanje. Tako, Srbi pišu da smo srpskog porijekla, Crnogorci, da smo crno- gorskog porijekla, no sada i bosanski istoričari pišu kako su Albanci bosanskog porijekla, što je sušta neistina za narod Sandžaka.
Imamović valjda omaškom piše, da se protiv Austrougara u Bosni, prvi stavio na čelu pobune Šerif Arnautović, a nije on jedini Arnaut u Bosni, već ih ima mnogo više.
Osim dijela naroda koji živi u Limskoj dolini i oko nje, koji graniči sa crnogorskim narodom, te koji je graničio u tursko vrijeme sa Srbijom, ostali dio Sandžaka je pretežno alban- skog porijekla. Izuzetak su neka plemena kao što su Kuči i neka još manja, koja nikada nijesu govorila albanski.
Uoči Prvog svjetskog rata, Austrougari su formirali van odluke Berlinskog kongresa vojne garnizone u Pljevljima i Limskoj dolini. U Sjenici, Pazaru i Rožaju nijesu, jer su znali da će doći do pobune Albanaca Sandžaka.
U to vrijeme bilo je velikih pobuna na Sandžaku i Kosovu, i to, isključivo se pobunjivalo albansko stanovništvo. 1901. godine, dogodila se velika pobuna Albanaca Sandžaka, kada je Sandžak pripadao prištinskom vilajetu. Na čelu te pobune stavili su se Albanci: Iso Baletinac, Šaban Kopriva i Ferhat Draga iz sela Drage. Po prvi put su došli u sukob novopazar- ski muslimani sa Albancima, jer su begovi uspjeli da vrbuju ugledne Pazarce za sebe. Dotadašnje pobune na Sandžaku i Kosovu bile su stalno zajedničke. Ovu pobunu ugušio je Šemsi – paša Biševac, sa šest bataljona vojske i teško po- harao Sandžak. Vojska je opustjela sela Sandžaka. Sandžak je kratko pripadao bosanskom vilajetu, a više prištinskom i skopskom, jedno vrijeme i mitrovačkom. Ove pobune čine da se bogatije stanovništvo iseljava u Tursku, a prazne gra- dove sa sela naseljavaju Albanci sa Pešteri. Tu se sada nase- ljavaju plemena: Keljmendi, Gege, Šalje, Škrelje, Hoti i drugi. Sada oni postaju Bihorci, Rožajci, Pešterci, po mjesu odakle su došli.
(E. Mušović) „ Zato sve više miješanje u novopazarske prilike, Iso Baletinac je zauzeo N.Pazar 15.jula 1912. godi- ne. Zauzeo je sve državne ustanove i postavio svoju vlast. Baletinac je pozvao sve gradove Sandžaka da mu se pridruže protiv vlasti begova. Svi su mu se pridružili osim Prijepolja, N.Varoši i Priboja“. Praktično je skoro cio Sandžak bio oslo- bođen od Turaka. Ovi gradovi se nijesu pridružili samo zato što je ta pobuna bila isključivo pobuna albanskog naroda. Uz to, bili su mješavina srpskog i muslimanskog naroda. Nezadovoljstvo naroda odrazilo se i na vojsku, pa je vojska otkazivala poslušnost starješinama. Tada je samo u Skoplju uhapšeno 362 vojnika iz Sandžaka i Kosova.
Vlast Isa Baletinca je kratko trajala, jer je u oktobru 1912. godine, u N. Pazar ušla srpska vojska. Prvi balkanski rat je počeo. U to vrijeme bio je formiran Albanski nacionalni ko- mitet i proglasio albansku autonomiju na čitavom etničkom prostoru, koji su pokrivala albanska plemena. Mladoturci su priznali ovu autonomiju. Zbog ovakve situacije, balkan- ski saveznici: Crna Gora, Srbija, Bugarska, Rumunija i Grčka, iskoristile su mladu i krhku vlast Isa Baletinca i ušle u rat pri- je dogovorenog roka. Albanska autonomija je propala, jer su balkanski saveznici lako osvojili ove prostore i međusobno ih podijelili.
Iso Baletinac je ubijen u Morači, na putu ka Cetinju u je- sen 1912. godine. Pošao je da se dogovori sa Kraljem Niko- lom u vezi sa ovom situacijom i zajdničkog rata protiv Tura- ka. Kada je kralj saznao za ubistvo Isa Baletinca , ovako je to prokomentarisao:
“ Šteta, ubili ste čovjeka koji je bio ljuti neprijatelj Turaka. Valjao je dobrog mog bajraktara“. Ovi podaci su iz kazivanja stogodišnjaka Bajrama Ljaića, koji je umro 2002. godine u selu Plunce kod Rožaja.
Ovako je moja majka vidjela Prvi balkanski rat. Kao dva- naestogodišnja djevojčica, rođena u selu Naboje na Pešteri 1900. godine, u kolašinskoj porodici Lukača, ovako je to vi- djela:“ Nekoliko dana neprekidno su prolazile kolone izbje- glica preko Pešteri, od Crne Gore prema N. Pazaru. Za njima je naišla crnogorska vojska. Pošto je došla vijest da ta vojska strijelja sve punoletne muškarce, ljudi su se sklonili u De- beljak planinu između Naboja i Dolova. Žene, djeca i stoka ostali su kod kuća. Pošto je bila jesen, žita nijesu bila ovršena, već podenuta u stogove. Crnogorska vojska je poštetila stogove i bacila žito pred konje da jedu. Vojnici su ulazili po kućama i jeli sir i kajmak, što nijesu mogli da pojedu, prosi- pali su. Nas nijesu dirali, bili ni mučili, samo su pitali gdje su vam ljudi i psovali majku tursku. Kada su pošli iz sela, po- palili su stogove žita i sijena. Pokupili su sve konje iz sela, tako da nijedan nije ostao. Nijesam vidjela da su koga ubili, niti kuću zapalili. Do nas je došla vijest da u sjeničkom kraju i selima oko Sjenice, strijeljaju sve punoletne muškarce, te da su u selima: Bioc, Doliće i Ugao pobili sve što im je palo u ruke“. Po kazivanju moje majke, tako nije bilo u Naboju. Vjerovatno je to zavisilo od oficira koji su komandovali voj- skom. U ovo vrijeme Turci osjećaju svoju propast, napuštaju ove krajeve i kreću se polako, planski, prema istoku. Mlado- turska revolucija je uzdrmala carevinu. Šemsi – paša Biševac, ubijen je u Bitolju od Mladoturaka. Turci 1912. godine, na- puštaju ova područja. Za muslimane nastaju teška vreme- na. Veliki dio muslimana bježi sa turskom vojskom u Tursku. Prema našim podacima u to doba iz Sandžaka se iselilo pre- ko 12.000 muslimana. I ne samo sandžački muslimani, već i Bosanci bježe u Tursku. Užice, koje je imalo četrdesetdvije džamije i turbeta još ranije je raseljeno. Danas Užice nema ni jedno od ovih obilježja, da su tu nekada živjeli muslimani.
Balkanski ratovi i Prvi svjetski rat prepolovili su stanov- ništvo Sandžaka. U to doba u Turskoj su nastala čitava nase- lja izbjeglica iz Sandžaka i Bosne. U Тurskoj sam našao čitava naselja naših izbjeglica iz tog vremena i još od odluka Ber- linskog kongresa. Našao sam Bosance, Sandžaklije i južno- moravske izbjeglice, samo nijesam našao užičke izbjeglice. Moja pretpostavka je da su izbjegli prema Bosni, ono što je preživjelo. Kod Adapazara našao sam muhadžere iz južno- moravskog kraja, koji i sada govore bošnjačkim jezikom. A to je zbog toga što među njima nije bilo Turaka. Jedan sta- rac po imenu Šaban, kazao mi je jednu pjesmu koju i danas pjevaju njihove žene:“ Što Morava mutna teče, svako veče“.
Kupale se dvije sestrice, Dilber Naza i Elmaza, Dilber Naza isplivala, Elmaza se utopila,
Seja seju dozivala, Dilber Nazo, sejo mila, Nemoj mati kazivati, Nijesam se utopila,
No sam joj se udomila, Sitan pijesak, svi svatovi, Djeverovi kamenovi, Zaovice ribe male.
Đuveglija studen kamen, A svekrva kriva joha.
U južnomoravskom kraju živjelo je mješovito stanovniš- tvo: Albanci-кatolici; Albanci-muslimani i Srbi, sve do 1878. godine, kada je Srbija dobila južnomoravsku oblast i zvanič- no priznata kao država. I danas postoji folklor u Vranju koji predstavlja taj narod . Balkanski ratovi i Prvi svjetski rat, do- nijeli su veliku nesreću muslimanskom narodu, bilo da su albanskog ili nekog drugog porijekla. Sandžak i Kosovo su podijeljeni između Crne Gore i Srbije. Gornji dio Sandžaka pripao je Crnoj Gori, a donji Srbiji. Ista sudbina zadesila je i Kosovo. Gornji dio Kosova pripao je Crnoj Gori i dobio je ime Metohija, dok je donji pripao Srbiji. Do tada ni Sandžak ni Kosovo nijesu dijeljeni. Dio Sandžaka i Kosova, koji je pripao Srbiji, bio je u mnogo povoljnijoj situaciji od djelova koji su pripali Crnoj Gori. Srpska vojska imala je mnogo ljepše po- našanje prema narodu .
Djelovi koji su pripali Crnoj Gori, bili su u mnogo težoj situaciji. Vršene su osvјete nad pokorenim narodom, po predanju stoji da je u to doba na Kosovu ubijeno nekoliko hiljada muškaraca, žena i djece. Sandžak je takođe stradao i raselio se u Tursku. Albanci tada nijesu mogli da se sele u Tursku .U to doba Albancima je preostalo da bježe u šume i to masovno. Tada se formiraju bataljoni komita na Kosovu, Rugovi i Sandžaku. 1912. godine, cijela Rugova je izgorjela, nije ostala ni jedna kuća. Ono stanovništva što je uspjelo da pobjegne prema Kosovu je preživjelo. Tada je zapaljen Ban- džov, selo koje i danas pripada Rožaju. U to vrijeme mnogo je ljudi sa porodicama pobjeglo u šume. Formiranjem dr- žave Kraljevine Jugoslavije, nastavlja se još veća nepravda prema nehrišćanskom narodu. Komita brani svoj narod, ali malo može da pomogne. Kraljevina pored žandarmerije for- mira paravojne formacije, koje vrše zločin nad narodom. Tim formacijama na Kosovu rukovodi Kosta Pećanac, a na Sandžaku Milić Krsto. Ove formacije ubijaju ljude gdje koga nađu, putnike na putu, ako je pošao čovjek sa tovarom žita u vodenicu proglašavaju ga komitom, uzimaju čobane kod ovaca, ljude iz kuće, navodno da ih prati stanica, a ubijaju ih u šumi i po potocima. Narodu ne preostaje ništa drugo već da bježe u šume i za Tursku.
Turska je tada formirala neka prihvatilišta za muhadžere, koja nijesu mogla da prime ni polovinu od toga naroda. Na- šao sam sestrića moga djeda po majci, koji se zvao Mehmed Sećkin, ovamo Kriještorac iz Bijelog Polja, koji je pobjegao odavde 1912. godine, sa turskom vojskom, sa ženom i jed- nim djetetom. Inače, bio je izbjeglica iz Kolašina u Bijelom Polju. Pričao mi je svoju sudbinu 1968. godine, uz to sudbi- nu ostalih muhadžera iz toga vremena. Nastanjen bješe u Akiaziju, 50 km. оd Adapazara. Brat mu je odveden iz kuće i ubijen negde u nekim bjelopoljskim šumama, a on sa ženom i djetetetom krenuo u svijet glavom bez obzira.
Krenuo je sa jednom ponjavom preko ramena, prema Ma- kedoniji, sa hiljadama drugih 1912. godine. Svi su putovali pješke do Grčke, gdje su se udružili sa turskom vojskom, koja je tada odstupila sa ovih prostora. Tako su došli do Grčke gdje su se ukrcali u brodove i iskrcali se u Istanbulu. Pošto su bile zauzete sve musafirhane ranijim izbjeglicama, za njih nije bilo mjesta. Njegova žena se porodila kao sluškinja kod jedne Tur- kinje, te je tako hranila porodicu, muža i dijete. Stanovali su u jednoj šupi na ponjavi koju su ponijeli. Poslije dvije godine do- bili su mjesto u musafirhani. Nakon godinu dana raspoređeni su na selu u Amasiji- sivački vilajet, na granici između Sirije i Turske. Putovali su 23.dana pješke, po njegovom kazivanju bilo ih je preko hiljadu ljudi. Stari ,bolesni i nejaki umirali su usput. Tamo su našli praznu kuću, sofru, drveni vagan i drve- ne kašike. Dobio je jednog vola on, a jednog neki Sjeničak, da zajedno oru zemlju drvenom ralicom. Zemlja je bila plodna, sve je uspijevalo, proizvodili su onoliko koliko je bilo potrebno za sebe, višak proizvoda nijesu imali kome prodat, jer je naj- bliži grad bio toliko daleko da nijesu imali čime prenijet pro- izvode koje su imali. Nakon nekoliko godina vratio se u Ada- pazar. Jednoga dana telal je udarao u bubanj u centru grada, kada je izvadio papir počeo je da čita da Opština u Adapazaru traži nekoga ko zna da čita latinicu.Prijavio se jedino on, jer je on naučio u Bijelom Polju da čita latinicu, tako da ga Opština prima na posao. Od tada do penzije ostao je u Adapazaru da radi kao opštinski službenik. Mehmed tada imaše pet sinova i tri kćeri svi se bjehu školovali. Sva djeca govorahu bosanski, kako oni to nazivahu, i to pravo bjelopoljski. Muhadžeri koji su ostali u Amasiji, živahu u kućama nad zemljom, bez patosa kao sirotinja. Tamo imam puno rodbine sa očeve i majčine strane, ali su se dobro snašli svi. Školovali su se, bave se trgo- vinom i td. Ekonomski dobro stoje. Idući svake godine na go- dišnji odmor u Istanbul kod sestre, tražio sam muhadžere jer me to interesovalo. Vodili su me sestrići, oni su dosta njih po- znavali, dosta sam ih i pronašao. Obilazio sam mnoga mjesta u Turskoj, tražeći stare i nove muhadžere. Obišao sam ih od Edrena do Burse i Izmira. U Bursi sam našao Rožajce iz grada i sela rožajskih. U Adapazaru sam našao mnogo naših iselje- nika, između ostalih Bika i Deka Dreševića iz Glogovika. Biko je bio za vrijeme Drugog svjetskog rata kapobanda i pobjegao je u Tursku 1944. godine. Našao sam Brduniće iz Radavca kod Peći, koji su pobjegli od partizana 1945. godine. Kao i mnoga druga plemena iz B.Polja, Rožaja, Bihora i Pešteri.Svi su odse- ljavali od 1878. godine, kada je raseljen Kolašin, pa do danas. Akiazija, mala varoš, oko 5.000 stanovnika, svi do jednoga, bili su muhadžeri iz B.Polja, Nikšića, Kolašina, Brodareva, Pri- jepolja, Sjenice, Rožaja i N.Pazara, od 1878.godine, do poslije Drugog svjetskog rata.
Kada su čuli za moj dolazak, mnogi su došli kod mene i postavljali mi mnogo pitanja. Tu sam pronašao brata Arifa Karaahmetovića, koji je u Rožaju živio i radio do svoje smrti. Bio je berberin, sunetio je djecu u Rožaju i okolini. Svi ovi muhadžeri, znali su ko su, odakle su i kada su tu došli. Malo ih imaše koji bogato žive, to bješe malo mjesto u kom žive muhadžeri, među njima malo Turaka, pa su zadržali svoj je- zik. Rekoše da su se Turci raselili po gradovima, pošto su ih muhadžeri potisnuli. Pričali su mi o njihovom teškom životu u doba njihovog doseljavanja tu gdje i sada žive. Nijesu se smjeli ženit od Turaka, kažu da su Turci znali palit čitavo selo ako bi neko od muhadžera uzeo njihovu djevojku. U Adapa- zaru živi Biko Drešević iz Glogovika kod N. Pazara.Volio sam da se sretnem sa njim, pa sam pokušao preko Mehmeda Sećkina- Kriještorca. Biko ga je pitao da li sam komunista, kad je Mehmed rekao da jesam, on je to odbio, rekao je da sam ja poslat da ga pronađem. Biko je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio kapobanda donje Pešteri, pa je zbog toga pobjegao od partizana.
U Izmiru sam našao mnogo našega naroda, najviše Al- banaca, u gradu i okolini, pretežno sa Kosova i Makedonije. Imaše ih doseljenih od Prvog svjetskog rata, a i poslije Dru- gog svjetskog rata. Po njihovom kazivanju u Izmiru živaše oko 300 porodica muhadžera Albanaca. Tu imaše Bosanaca i Sandžaklija, koji su odselili najviše od 1912. do 1932. godi- ne. Dok Albanci nijesu mogli da se sele, kako sam već rekao, sve do propasti carevine.
U Bursi sam našao pored ostalih, Šalje iz Crnče kod Ro- žaja. Imahu svoju fabriku tekstila, odselili su 1956. godine, mali gradić, sa razvijenom industrijom, udaljen od Istanbula oko 50. km, pored obale Crnog mora, koji se zove Čataldža.
Po kazivanju naših muhadžera, oni su ga i formirali. Tu imaše mnogo našega naroda: Bosanaca, Sandžaklija i Al- banaca. Između ostalih, daidžića moga oca, hadži Sokola Džudževića iz Vrbe kod Tutina, koji je odselio 1956. godine. Krepak i vrijedan starac oko 95 godina, sa mnom se pitao na albanskom, kaže da to čini od želje. Plakao je kad je sa mnom razgovarao, sinovi njegovi imahu fabriku kancelarij- skog materijala, a posjedovahu i zemlju na kojoj drže ovce.
Mjesto Demirkaj( gvozdeno selo), od Istanbula prema bugarskoj granici, našao sam ljude koji su tu došli prije sto godina, a neki poslije Drugog svjetskog rata, tu sam našao Balote koje sam ovdje poznavao. Planinsko mjesto bogato šumom i hladnom vodom. Stanovništvo se bavi stočarstvom i eksploatacijom šuma. Većinom govore bosanskim jezikom, kako ga oni nazivaju, a imaše i onih koji još govore albanski jezik.
Ćorlija, čuveno mjesto po turskim zatvorima, gdje su mnogi buntovnici iz ovih krajeva odvođeni na izdržavanje kazne za vrijeme vladavine Turaka ovim našim krajevima. Tu sam našao najviše Prizrenaca koji su izgubili svoj jezik, sаmo znaju da su njihovi preci po kazivanju od Prizrena.Sa njima sam razgovarao preko prevodioca. Pretežno se bave ugostiteljstvom. Kroz tu varošicu prolazi put Istanbul – Sofija i dalje prema Evropi, prema njihovom kazivanju, sela oko Ćorlije takođe su naseljena muhadžerima koji se bave poljo- privredom i stočarstvom. Robijaši koji su se našli u turskim zatvorima, kad je propala Turska, pušteni su na slobodu, to su većinom bili naši ljudi, ali kad su oslobođeni, našli su se na ulici bez ikakvih uslova za život. Skitali su sokacima, ili bili sluge po Istanbulu, u zavičaj nijesu smjeli da se vrate.
Kada je Kemal Ataturk poveo revoluciju 1922. godine, svi su se prijavili za učešće u revoluciji i pokazali se kao dobri ratnici. Mnogi su postali gardisti u Ataturkovoj gardi, neki su postali podoficiri i oficiri. Poslije završene revolucije, dobili su mjesta na periferiji tadašnjeg Istanbula, koja su danas jedno od lepših delova grada.Taj dio grada i danas nosi ime Arnautkaj, što znači Arnautsko selo, naselje. Tih ljudi ima još živih, pa za vrijeme praznika, dana proglašenja Republike Turske (Džumhurijeta), specijalno odjeveni u uniforme Ke- malove vojske, sa sabljama marširaju ispred vojne parade. Pretežno su Albanci iz Sandžaka, Kosova i Albanije. Zato je njihovo naselje nazvano Arnautko (Arnautsko selo). Ja ni- jesam mogao doći u kontakt са njima, ali su mi pričali naši muhadžeri da su sa njima razgovarali. Jezik su izgubili, ali znaju ko su, i znaju da su odovud internirani u turske zatvo- re, osuđivani na doživotne robije.
Mnogo je njih umrlo po zatvorima. Turska televizi- ja objavljuje kada neko od njih umre. Oni se smatraju šehidima(herojima). Ovi podaci o Kemalovim vojnicima su iz sedamdesetih godina dvadesetog vijeka.
Dobrovoljno iseljavanje Albanaca u Tursku počelo je po- slije propasti osmanske carevine. Mnogo se njih iselilo po- slije Prvog svjetskog rata, a i poslije Drugoг svjetskog rata od 56-te do 70-e godine. Sela i gradovi su se skoro prepolovili. Prema nezvaničnim podacima, samo se od 56 –e godine, iselilo u Tursku iz Sandžaka oko 150.000 ljudi. Prema brojka- ma samo dva naselja, Balota i Dacića, u Beširzevljeru, prelazi 5.000 ljudi.Beširzevljer 500 kuća i Tašlitorla – kamena njiva , po priči muhadžera prelazi milion stanovnika. Tu su muhadžeri iz Bosne, Sandžaka, Kosova i Makedonije, a ima i nešto Bugara. Sve se to desilo poslije Drugog svjetskog rata. Kada bi neko bio u stanju da izvrši popis, koliko je njih iselje- no od 1878. godine, do danas, tvrdim da bi cifra prešla dest miliona. Stalno su se naseljavali po plemenima i mjestima odakle su došli . Tako su i u gradovima dali ime mahalama, po mjestu odakle su došli: „Dacanska“, „Balotska“, „Sjenič- ka“, „Pešterskа“, „Rugovska“, „Bihorska „ i td. Svi muhadžeri, naseljeni u Turskoj poslije Drugog svjetskog rata žive dobro, a dosta njih se obogatilo i zauzimaju mjesta među bogatim Turcima. Mnogo muhadžera ima fabrike, zlatare, hotele i dućane u najprometnim mjestima Istanbula, Ankare, Burse i Izmira.
U Istanbulu sam upoznao Albanca koji je kupio Fabriku medijapan ploča u Kraljevu, to mu je sedma fabrika, a odse- lio je iz Tetova 1956. godine. Mnogo se njih školovalo, i ško- luje. Sin moje sestre je mašinski inžinjer, a kćerka je završila ekonomiju i engleski jezik, a direktor je jedne uvozno-izvo- zne firme. Nema muhadžera u Istanbulu koji nema parno grijanje u stanu.
Najbogatiji su Albanci sa Kosova, a za njima Pešterci, Pa- zarci i Rožajci. Svi ovi bogati muhadžeri odselili su poslije Drugog svjetskog rata. Muhadžeri koji su odselili od 1878. do 1932. godine, vrlo malo ih je koji bogato žive, većinom su se naseljavali po selima širom Turske. Naši iseljenici u Tur- skoj, naročito u gradovima, imaju svoje inžinjere, doktore , profesore, sve profile ljudi za visoke položaje. Kada sam prvi put posjetio moju rodbinu 1968. godine, ova dva danas velika naselja Beširzevljer i Tašlitorlu, nijesu imala ni jednu kuću na sprat, niti krov, već ravnu ploču. Pretežno su to bile njive i livade gdje je pasla stoka, međutim, danas je to jedan od najlepših dijelova Istanbula. Tu je danas najmodernija grad- nja. Metro prolazi kroz naselje.
Na jednoj plaži kod Istanbula sreo sam čovjeka čiji su ro- ditelji muhadžeri iz Bijelog Polja, iz plemena Alibašića, dose- lili 1912. godine. Izbjegli iz Kolašina u Bijelo Polje 1878. go- dine. Bješe to čovjek fakultetski obrazovan, završio Likovnu umjetnost u Engleskoj, profesor jedne gimnazije u Istanbu- lu, govori dobro bošnjački jezik. Kada je čuo naš govor, za- molio je da razgovara sa nama. Kada smo se upoznali pitao me je odakle sam, rekao sam mu da sam iz Sandžaka, kada je to čuo zbunio se. A odakle su tvoji pitao sam ga, rekao mi je da su iz Bosne, iz B. Polja. Kada sam mu objasnio da Bijelo Polje ne pripada Bosni , već Sandžaku, nije mogao da shvati da još negdje postoji Sandžak, rekao je: „ To nema ni u Tur- skoj“. Rekao mi je da oni znaju samo za аrnautluk i Bosnu.
Možda će neko postaviti pitanje, zašto sam se ovoliko bavio našim muhadžerima? To sam radio da objasnim mo- jim potomcima da oni vide kakva je sudbina našega naro- da. Kako naši preci iz ovih krajeva nikada nijesu imali mira u svojim domovima, na svojoj zemlji. Dalje, borio sam se da objasnim kako su stradali u svakom vremenu i kako su sva- kom bili na meti i smetnji, i ako su bili svoji na svome, a ne na ničijoj zemlji, kako su tretirani.
Po nekoliko puta u jednom vijeku vršeno je etničko čišće- nje. Crna Gora je puna mudrih i dobrih ljudi, dobre duše i naravi, kojima nikada nije na duši ležalo to da drugi nemaju pravo na život, samo zato što se drugačije mole Bogu. Crna Gora je puna ljudi koji se stide svojih sunarodnika za sramna djela koja i danas rade. Crna Gora je puna ljudi kojima ne smeta ezan sa džamije, niti katoličko zvono sa njihove crkve. Kralj Nikola je rekao:“ Neka zvone naša zvona, neka zvone zvona sa katoličkih crkava, neka se čuje ezan sa džamija“. Nažalost, ima mnogo onih koji tako ne misle. Pa su uspjeli da uz nečiju pomoć sa strane, prognaju svoga kralja da umre u tuđoj zemlji i da izgube državnost, te postanu tuđa provin- cija. Pored ostalog, kralju je konfiskovana sva imovina, kao da je izdao svoju zemlju, a ne da je branio svoju zemlju do poslednje kapi svoje krvi , i krvi mnogih Crnogoraca koji su tada stradali.
Razgovor o ovom članaku