Na mnogo mjesta o albanskim plemenima u Sandžaku, nalaze se velike protivurečnosti i neistine. Zvanično stoji, da se Sandžak naseljavao albanskim plemenima (Malisorima), i to od XVII-vijeka. U nabra- janju sela oko Novoga Pazara, stoji ovako : U selu Hamzić, ranija Ostrovica 1535. godine, u kojem su živjeli muslimani stočari: Salko, Hasan, Ali Piri, Isa Berin, Ahmed Bećir, Ajdin Ali, Mahmud, Lufti, Miri,(prevedeno Lufti dobri), te ostala imena koja su sva albanska. Kod Albanaca se samo preziva na očevo ime, a ovo su ta imena: Ahmed Bećiri, Ahmed Be- ćirov, Ali Piri je islamizirani katolik od oca Pire. Pire nije mu- slimansko ime, ovde se radi o tome da je Alija primio islam, a njegov otac je umro kao katolik. Ajdin Ali je sin od Alije koji je primio islam za života i ostavio sina Ajdina. Po Mu- šoviću stoji muslimani stočari, istina da su muslimani, ali se po ovome vidi da su im očevi bili katolici. Nema muslimana koji se prezivaju na očevo ime, na djedovo da. Ako je dijete posmrče, daje mu se očevo ime , a ne prezime. Ovo je dokaz da je prvom polovinom XVI –vijeka, bilo Albanaca u Novom Pazaru i selima oko njega.
Na drugom mjestu po Mušoviću stoji, a poziva se na ra- nije istoričare, da je Skadarski vezir Hudovedin Mehmed- begović 1700 –te godine, silom naselio na Pešter 271 po- rodicu, koje je raselio iz Murije kod Skadra kao buntovnik i to pleme Keljmendi (Klimente), neposredno posle njih i druga plemena, i to: Hote, Šalje, Škrelje i Gege. Dalje stoji da su Turci naseljavali Pešter Malisorima, iz severne Albanije (Dedijer). Skadarski vezir je ovim postigao dva cilja: naselio nenaseljenu Peštersku visoravan i oslobodio se buntovnih Malisora, koji su bili ljuti neprijatelji Turaka. Kada ih je toliko bilo na Pešteri, šta reći za čitav Sandžak. Dobro je poznat natalitet Albanaca, pa je pravo čudo gdje su stala tolika ple- mena i toliki doseljenici. Dalje stoji da je dio toga naroda otišao za Albaniju. Ne shvatam kako su se mogli vratiti za Albaniju, kada su kao buntovnici silom proterani otud. Mi- slim da su se naseljavali na mjestima koja su bila bolja za njihov opstanak. Naseljavali su se oko N. Pazara i Rožaja, otuda pleme Murići. Poznato je da su se doseljavali sve do današnjih dana pojedinačno i grupno preko Rugove i Plava. Otuda prezimana: Rugovac, Plavljanin, Gusinac idr.
Po Đ.Pajkoviću „ Stanovništvo“ , stoji: „Dok su se musli- mani naseljavali sa sela u Novom Pazaru, Srbi su iseljavali u druga mjesta, gdje bi bolje živjeli i izbjegli islamiziranje“. Opisao je mjesta gdje su se naseljavali 1535. godine. Dalje se pominje jedna srpska porodica Đanloć, koja je doselila iz sela Đanlije. Đan je albanska riječ koja znači širina, pro- stranstvo. Kod katolika ima i ime čovjeka Đan. Iz ovoga se vidi da su Đanići katolici a ne Srbi. Srbi bi mogli biti ako je neko njihov prešao iz katoličanstva u pravoslavlje, kakvih je slučajeva i bilo i obrnuto, iz pravoslavlja u katoličanstvo. R.Stojanović piše kako je sultan- Mehmed osvajač , odveo u ropstvo 30.000 Srba i naselio ih u okolini Istanbula.Ta je cifra mnogo velika za stanovništvo Sandžaka, moguće da je mislio na neku veću teritoriju.
Svi istoričari pišu kako su se Srbi iseljavali prema sjeve- ru, kako bi izbjegli islamizaciju. Nekako je nevjerovatno da je toliko srpskog stanovništva bilo u Sandžaku, jer je mno- go Srba prešlo na islam, Pešter je bila prazna, ili naseljena Malisorima. Mnogi istoričari pominju samo hrišćane i Turke, ne odvajajući Srbe od katolika, muslimane od Turaka, što može da dovede pisca do netačnih podataka. Kad je Ska- darski vezir silom naselio Malisore – katolike, kako stoji, na nenaseljenu Peštersku visoravan, a rožajsaka teritorija bila naseljena Malisorima, Srbi su masovno iseljavali u Srbiju, a mnogo njih prešlo je na islam. Samo Pešter i Rožaje čini ba- rem polovinu Sandžaka 1530. godine, Dubrovačka vlada žali se na Arnaute, koji zadaju velike muke Dubrovčanima u Novom Pazaru. Dakle, u N. Pazaru je bilo Arnauta mnogo prije naseljavanja na Pe- štersku visoravan. Na Pešter su doselili 1700 –te godine, ali se vidi da ih je ranije bilo u selima i gradovima Sandžaka.
Po M. Lutovcu ovako stoji: Da su muškarci katolici u Srbiji i Albaniji navodno primili islam, a potajno obavljali vjerske katoličke obrede, dok su žene njihove to činile javno. Bilo je dosta slučajeva da je jedan brat primio islam, a drugi nije. Na Kosovu i danas ima takvih slučajeva, npr. Beriše, ta braća nijesu živa, ali njihovi potomci znaju da su rod jedni sa dru- gima (katolici i muslimani). U jednom izvještaju iz 1743. g., stoji da mrtvace neće glavom naprijed, kao i svještenike, što je znak da su na samrtnom času primali islam, te da su do kraja života bili katolici na Pešteri, gdje ih je bilo mnogo.
Josip Đerđa, koji je bio prvi ambasador FNRJ-a u Alba- niji 1948. godine, negdje devedesetih godina, kada je na TV-u objašnjavao Dogovor Josipa Broza i Envera Hodže, uoči izbijanajа Rezolucije IB-a , između ostalog rekao je: da je on Albanac iz Dubrovnika i da u Dubrovniku živi nekoliko hiljada Albanaca – katolika. Najvjerovatnije da su bili kiridžije kod dubrovačkih trgovaca, kada je njima bio put preko Sandža- ka, sa Istoka na Zapad, te da su tamo ostali kako bi izbjegli islamiziranje, još u XV i XVI- vijeku.
Mnogo je Malisora iz Sandžaka bježalo za Bosnu, posli- je pobuna koje su oni organizovali. Tako, bježeći od Turaka iz Sandžaka za Bosnu, danas ih ima više hiljada u Sarajevu. Mnogi su zadržali svoja prezimena: Hoti, Škrelji, Arnautovići, Arnautalići i dr. Sve ovo ukazuje da su Albanci naseljavali ove krajeve i to mnogo prije. A, najvjerovatnije još prije dola- ska Osmanlija u ove krajeve. Svi istoričari tvrde da su Srbi sa sjevera naseljavali doline i ravnice pored rijeka, pa tako i dolinu Ibra i Raške dok su došli do Rasa, gdje su formirali sjedište svoje države Raške. Tvrdim, da kad su došli, našli su Ras formiran, te da ga oni nijesu formirali, sama riječ Ras, nije srpska, već ilirskog porijekla, to znači nabijeno, gusto naseljeno. Iskopine koje su tu nađene u osmoj deceniji XX- vijeka su ilirskog porijekla, što je nesporno da su tu živjeli Iliri prije dolaska Srba.
U jednom izvještaju Dubrovnika, NoviPazar je bio u ruka- ma ustanika. 02.08.1737. godine, toj borbi dali su veliki do- prinos Klementi sa Pešteri, u isto vrijeme prispjeo je izvještaj u Dubrobnik da su Klementi oslobodili N.Pazar od Turaka. Ovi podaci su dokaz da je Sandžak bio naseljen Albancima. Dalje stoji, da su N.Pazar oslobodile domaće snage, i da su Austrijanci i Mađari sedam dana kasnije ušli u N.Pazar. Nije teško zaključiti kolike su to bile snage, kad su bile u stanju da potisnu Tursku vojsku, koja je imala garnizon u N.Pazaru. Taj garnizon u to doba, imao je nekoliko hiljada dobro naoruža- nih vojnika. Ako se vratimo 1000 godina unazad, naći ćemo podatke da su ovdje živjeli Iliri, čiji su potomci Albanci. Zna se da su u predislamsko doba ovdje živjeli Iliri, te da je doli- na Raške bila naseljena Ilirima. Kako je Sandžak arheološki nedovoljno proučen, sve što kažemo o Ilirima malo je.
Mnogi nalazi kojima raspolažemo su ilirski. Pretpostav- lja se da su oni u dolini Raške imali centar sličan Glasincu u Bosni. Nalazi kod Petrove crkve u Novom Pazaru, potvrđuju ove navode.
Nauka nije dala konačan odgovor koje ilirsko pleme je živjelo ovdje. Da li su to bili Autarijati ili Dardani, a oba su ilirska (Fanula Papazoglu). Turski geograf, na karti Dardanije napisao je, da granica dardanske teritorije prolazi zapadno od N.Pazara, što znači da je novopazarska teritorija pripada- la Dardaniji, i bila gusto naseljena Ilirima.
M.Garašanin, navodi da su Autorijati živjeli u rav- nicama, pa je moguće da je N.Pazar pripadao njima. E.Čerškov:“Brdoviti krajevi sa Rogoznom i Pešterskom viso- ravni sve do rijeke Lima, pripadali su Dardanima“.
Na Simpozijumu o Rasu i spomenicima kulture u dolini Raške, od 04 do 07. 10. 1976.godine, Dragoslav Srejović je istakao da nalaz u Dojeviću kod N.Pazara, iz 1975.godine, pripada Dardanima. On smatra da Dardani nijesu Iliri, već neko autohtonije pleme, što ne bi moglo da se prihvati. Koje je to autohtonije pleme od Ilira, kad su tu Ilire našli Rimlja- ni, tu su došli u III-vijeku.(Šuflaj), moje je mišljenje, najtač- niji podaci su po njegovom kazivanju. On je napisao da je bilo mješavine Dardana i Autorijata, naročito u pograničnim mjestima.
Kada su Rimljani pokorili ove krajeve, pokorili su Ilire u III- vijeku, ali ih nijesu uništavali, niti protjerali sa svih teritorija. U III-vijeku, Iliri su bili rimski vojnici i lojalni građani, sa svim građanskim pravima kao i rimski građani. Prilikom povlače- nja Rimljana sa ovih teritorija, Iliri su ostali tu kao autohton narod (svoj na svome).
Pogrešno bi bilo misliti da nije bilo mješavine između Ilira i slovenskih naroda . Bilo je Ilira koji su se slavenizirali, a i slavena koji su prišli Ilirima. Dugo je vremena prošlo od kada su slavenska plemena ovdje došla, gdje su našli Ilire, pa nije bilo isključeno da nije bilo mješavine među njima. I sada se zna koja su plemena slavenizirana, a koja su prešla u katoli- čanstvo. Jedna i druga umnogome su prešla na islam.Sve je to činila situacija u kojoj se živjelo.
Burni događaji XVII i XVIII- vijeka , dokaz su da su Albanci (Arnauti), bili u svemu učesnici sa drugim narodima, a naj- više sami Albanci, kao narod nijesu trpjeli nijednog tuđina. O Albancima se ne piše uvijek istina, uvijek se na značaju daje nekim drugima. Dokaz su permanentne pobune protiv Turaka koje niko ne pominje, ili ih malo pominje.
Mnogo se paša isprobalo u Sandžaku, Kosovu i Albaniji, gdje su mnogi stradali od Albanaca. Potučeni su : Turgut – paša, Hajradin-paša i dr., a to su Albanci opjevali:“ Dalj ka- dalje Turgut pašo“,stan polako Turgut pašo, nećeš dalje, kao i Hajradin pašu. Tako u jednoj pobuni pešterskih Arnauta, kad su zauzeli Novi Pazar, novopazarski paša je pobjegao za Rožaje, a utočište je našao kod Ganića, dok mu je u pomoć pritekao pećki paša sa vojskom i poharao Sandžak. Vojska je tada pojela sve, narod je gladovao, pobuna je ugušena u krvi. Na Kosovu i Sandžaku isprobale su se i naši paše: Ali – paša Draga, Ali – paša Gusinjski, Šemsi – paša Biševac i mnogi drugi. Kad je prognan sa Kosova Šemsi – paša, Albanci su ga prozvali“ Šemsi ponjava“, ovo stoga što, kada su ga pro- gnali sa Kosova sa šatorom preko ramena, nazvali su ga „ ponjava“. Ovaj događaj odvio se 1901. godine, kada su Al- banci oslobodili od Turaka Kosovo, Sandžak i Skoplje. Turska kontraofanziva povratila je oslobođenu teritoriju , te je tada narod stradao na tim područjima od mnogobrojne turske vojske, dok su organizatori pobune pobjegli u šume. U tim pobunama Albanci su stradali, ali se tuđina nijesu bojali.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata takođe su stradali od au- strougarske vojske, ali, nanoseći i njima teške gubitke. Nije samo Crnogorka oplakivala brata, već i Albanka. Njen brat koga oplakuje, Avdi Brahim, napao je sa deset drugova jed- nu švapsku jedinicu u dolini Drima, gdje je poginuo on i nje- govo društvo, ali ni švabe nijesu bolje prošle. Tu je poginuo i Brahim Feka Dacić iz Plunaca, dacanski bajraktar, jer se tu zadesio vraćajući se iz Peći za Rožaje. (Nikada nijesam bio, niti sam nacionalista, volim sve ljude, koji su ljudi, ne mrzim nikoga i ne želim da ispravljam ničiju istoriju, geografe, niti bilo koga).Moja želja je da napišem istinu o svom narodu. Moj narod su Albanci, mada, više drugova i prijatelja imam među Crnogorcima i drugim nacijama. Čitajući mnogo toga, jer sam želeo spoznaju i istinu o stvarima o kojima pišem, naišao sam na mnoge kontradiktornosti. To pokazuju ovi po- daci: Naseljavanje Sandžaka Albancima(Malisorima), silom, i to u XVII –vijeku, počev od Rožaja.
Gornja džamija u Rožaju, beratom cara Murata II, podi- gnuta je 1450. god., koja nosi ime“Kurtagića džamija“. Zna se da su Kurtagići ma- lisorsko pleme – Keljmendi, pa kad je tako, kome onda ova džamija? Podignuta je prije prelaska Kurtagića na islam? Pošto je džamija podignuta polovinom XV – vijeka, istina je onda da su Keljmendi ovdje bili prije dolaska Osmanlija, ili pak, da su Keljmendi ovdje došli polovinom XV-vijeka. Za pleme Hota, zna se da su tu bili prije formiranja Rožaja kao naselja. Npr. Hoti u Bukovici kod Rožaja. Po jednim podaci- ma, kad je Rožaje imalo samo osam kuća, Bukovica je imala 70 kuća, otuda moja pretpostavka da su i u okolini Rožaja živjeli Keljmendi i ostala Albanska plemena, prije dolaska Turaka u Sandžak. Mnoga mjesta dokaz su da su Pešterska visoravan i cio Sandžak naseljeni prije 1700-te godine, kada je Skadarski vezir silom naseljavao Sandžak Malisorima. Mo- guće je da je Skadarski vezir silom naselio neka plemena na Pešteri, dokaz je katolička crkva u Kamešnici i Uglu. Ne stoji kad je podignuta, samo da je srušena 1711. godine, a na njenom mjestu podignuta džamija, najstarija na Pešterskoj visoravni. Svi ovi podaci navode na to da su Turci našli Ma- lisore u Sandžaku, kad su ovdje došli. Vrlo malo se pominje da je ovdje bilo Albanaca prije dolaska Turaka. Ja sam ranije rekao da su istoričari pominjali albanska plemena kroz svoju istoriju. Samo Sandžakom se nije niko bavio.
Drugi primjer radi poređenja navodim, kad je džamija u Rožaju podignuta 1450. godine, a Hoti u Bukovici postoja- li sa 70 kuća, kada je Rožaje imalo osam kuća. Nije valjda Murat II podigao džamiju radi osam kuća, već je tu bilo više naselje naroda koji je prešao na islam. Ovo ukazuje da je Bu- kovica naseljena prije XV-vijeka, a takođe i Rožaje. Mnogo se miješa Rožaje kao Trgovište sa nekim Trgovištem kod Novog Pazara. Postoji vjerovatnoća da su na više mjesta greške u godinama.
Po LJ. Stojanoviću stoji ovako: “Tako je prolazak turskih askera 1770.godine, kroz novopazarski sandžak, kada su nanijete velike štete, prije svega hrišćanima”, vojska izjede žito,sir, maslo i krave i ovnove i hrišćanski domovi opustješe od zuluma. Tada i Trgovište opuste”. (Nije odvojio hrišćane od katolika). Ovakve pohare događale su se poslije pobuna. U ovim poharama, nijesu stradali samo hrišćani, već svo sta- novništvo na čijim su se područjima događale pobune.
Po J. Kovačeviću ovaj događaj odnosi se na neko Trgovi- šte kod Novog Pazara, kako je moglo da se odnosi na neko Trgovište kod Novog Pazara, kada je u to doba N.Pazar po- stojao kao grad pod imenom Novi Pazar. Otkud sada to Tr- govište kod Novog Pazara? Ovdje se radi o Rožaju, a ne o Novom Pazaru. J.Elezović, smatra da je to današnje Roža- je. Sva teritorija današnje opštine Rožaje, zvala se Rožaje, a sam grad Trgovište. Hadži Kalfa, turski geograf, ostavio je zapisano u XVII-vije- ku, da u Bihoru 80 km. od Novog Pazara žive: Srbi, Arbanasi- katolici – islamizirani i neislamizirani, a u Rožaju samo Srbi. Kao što se vidi da su ovi podaci iz XVII-vijeka, moje pleme i mnoga druga albanska plemena ovdje su tada bila i islamizi- rana. Po predanju se za mnoge ove događaje ne zna . Ja sam već rekao da je ovdje bilo albanskih plemena u XV- vijeku, i to kao muslimana. Kao dokaz i danas stoji džamija iz 1450-e godine, koju je car Murat II podigao u to doba.
Nije valjda podignuta da u njoj klanjaju Srbi. Nikako ne bi moglo da se povjeruje ovim podacima, da u to doba, ovdje u Rožaju, žive samo Srbi. Da su nekada na rožajskoj teritoriji živjeli samo Srbi, trebalo bi da ima nekakvih znakova, zna- menitosti, kao što su groblja, crkve, ili bilo šta drugo što bi potvrđivalo ove navode, koje je ostavio Hadži Kalfa.
Na teritoriji Rožaja nalazi se jedna zidina za koju se sma- tra da je bila crkva. Predanje kaže da je bila grčka, a da se zvala Roža, te je po njoj Rožaje dobilo ime. A i ako je bila srpska, to ne može biti znak da je sva teritorija bila naseljena srpskim stanovništvom. Između Rožaja i bihorske teritorije postoji planina koja se i sada zove Vlahovi, nikakvih drugih tragova nema da su na rožajskoj teritoriji živjeli samo Srbi. Da je ovdje živjelo mješovito stanovništvo i to od XVII-vijeka, moguće je, ali srpsko u malom procentu.
Da su ovdje živjeli Arnauti –albanska plemena, ima dosta dokaza. U selu Grahovo postoji groblje hrišćansko i musli- mansko na istom mjestu, samo ih razdvaja seoski put. Zna se da su Murići doseljeni iz Murije kod Skadra kao Katolici i da su u Grahovu primili islam. Dok su bili katolici, kopali su se na tom mjestu, kad su primili islam, nastavili su da se kopaju pored svojih predaka, samo ispod puta koji je nekad prolazio pored groblja.
Takođe, postoji još dosta dokaza da su ovdje živjeli kato lici- Albanci, koji su kasnije primili islam.U selu Kaluđerski Laz, ispod planine Štedim, gdje žive Al- banci Ljaići, nalazi se crkvište, ali katoličko (po predanju). Dalje, na izlazu iz Rožaja prema Peći, postoji groblje koje se i danas zove arnautsko groblje. U Selu Plunce kod Rožaja, postoji brdo koje se zove Kodra miholje, što u prevodu znači Miholjino brdo, Ljugu Ljeke , što znači Ljekina dolina, Gura Ljeke, Ljekina česma. Iznad sela Balotiće, postoji poljana koja se na albanskom zove Fuša giljit, što znači Giljeva polja- na. Nijedno od ovih mjesta nijesu srpska, niti muslimanska , već albanska (katolička). Dalje, rijeka Ibar, koja protiče kroz Rožaje, je njeno ime“Ibarac“, što znači bijela rijeka, takođe je albanskog porijekla. Da li se mislilo na bistrinu rijeke ili nje- nu penušavost, nema podataka. U selu Balotiće kod Rožaja, čuva se grob Džara i njegove žene koji su umrli kao katolici, nijesu htjeli da promijene vjeru, dok su njihovih sedam si- nova prešli na islam. I sada je u Balotiću sedam plemena, od sedam njihovih sinova . Neki Gilje, katolik iz Balotića, pusti u trk jahaćeg konja, i konj ga izbaci iz sedla. Gilje osta mrtav na zemlji, i to polje dobi ime Giljevo polje, kako se i danas zove. Iz ovih podataka vidi se da su u Rožaju i oko njega živjela od vajkada albanska plemena. U poglavlju „Plemena“, ja sam napisao koja su ovdje plemena slavenskog porijekla, a to su: Bogaje i R. Mahala, Bijela Crkva Donje Biševo, Bukovica, Bašča i Grižica. Ova plemena su kasno tu doseljena, u XVIII- vijeku, jer su Ljaići koji danas žive u Pluncima, iz Bašče prešli krajem XVII-vijeka. Ljaići su dugo živjeli u Bašči kao čifčije na aganskoj zemlji, rožajskih aga. Po predanju se zna da su Ba- ščani u Bašču doselili poslije odlaska Ljaića iz Bašče. Negdje u to vrijeme, i poslije toga naseljena su ova nabrojana sela slavenskim plemenima. U Bašči i danas postoji arnautsko groblje.
Od dolaska Turaka, ilirska plemena- Albanci prelaze na islam i tako u ovim krajevima nastaje albansko stanovništvo muslimani, a sve do dolaska Turaka ovdje su živjeli Malisori.
Burni događaji XVII- og i XVIII-og vijeka , učinili su da su se odavde selila neka plemena, a druga se doseljavala. XVII i XVIII vijek, poznati su po velikim bunama naroda ovog kra- ja, u to vrijeme stanovništvo sela i gradova stradalo je od vojske, bolesti i gladi. Poslije svake pobune vojske su vršile odmazdu na narod: pljačkom, paljenjem i progonom pobu- njenog naroda. Seosko stanovništvo koje je i onako teško živjelo, isključivo od stočarstva, ostaje bez stoke. Život na aganskoj zemlji bio je veoma težak i jedino moguć uz gaje- nje stoke:Poslije svake pobune vojska je gušeći pobune duže ostajala i pojela stoku . Čifčije koji su živjeli na aganskoj zemlji, teško su preživljavali, jer car hoće svoje, aga hoće svoje, tako da seljaku ostaje malo ili ni malo. Razlika između seljaka koji živi na aganskoj zemlji i seljaka koji živi na svojoj zemlji bila je velika. Pitamo se ko je mogao da živi na zemlji Sandžaka koja je neplodna, a klima surova, zime duge i teš- ke, to je mogao samo onaj ko je držao stoku.
Od XVII-og do XX-og vijeka, harale su ovim krajevima ve- like zarazne bolesti, koje su nekoliko puta prepolovile sta- novništvo. Austrougarski rat sa Turcima u XVII-om vijeku, učinio je da su gradovi ostali poluprazni. Kada su Austrijanci potisnuli Turke prema istoku, svi do tada islamizovani Srbi, povukli su se sa turskom vojskom prema istoku i otišli za Tur- sku. Manji dio toga naroda sklonio se u planine. Albanci, bili oni katolici ili muslimani, nijesu mogli da odstupe na istok, odnosno u Tursku. Zna se da Arnauti nijesu primani u Tursku sve do dolaska na vlast Kemala Ataturka. Poslije razrijeđe- nosti stanovništva, Albanci sa sela hrle u gradove, posebno čifčije koji su bili pod velikim nametima aga i vlasti. Tako se sada gradovi naseljavaju pretežno albanskim stanovništvom sa sela. Sela postaju poluprazna, pa su age, begovi i vlasti morali da naseljavaju praznu zemlju po selima, ali opet ple- menima iz Albanije. Kada su Turci potisnuli Austriju sa ovih prostora, srpsko stanovništvo bježi prema sjeveru iz straha od odmazde i nove islamizacije. Albanska plemena sa sela bježe u planine Rožaja, Bihora i Rugove. Izvjesno vrijeme preživljavaju hraneći se mlečnim proizvodima, mesom i ra- znim travama. Kada su Turci i begovi vidjeli da je zemlja opu- stjela, proglašavaju amnestiju i albanska plemena se vraća- ju u svoje opustjele domove, dok se mali broj Srba vratio. Kasnije age nastavljaju da naseljavaju čifčije na ona imanja koja su ostala prazna, crnogorskim plemenima koja se kre- ću preko Sandžaka ka Srbiji. Oni se kratko zadržavaju u San- džaku, toliko dok nađu mjesto u Srbiji.
Kako su albanska plemena poznata po visokom natalite- tu, brzo Pešter a i cio Sandžak postaju tijesni. Crnogorska i srpska plemena koja su pritiješnjena većin- skim albanskim stanovništvom naseljavaju se u prazna mje- sta po Srbiji. Tako je u Sandžaku ostalo samo albansko sta- novništvo, ostalih naroda bilo je malo. Po Ž.Petroviću stoji, da je odjednom iz sjeverne Albanije doseljeno Murića i Goša sa Kosova u selo kod Novog Pazara, 18 porodica na aganska imanja koja su ostala prazna. Dalje stoji, da su se malo zadr žali u selu, te da su odmah prešli u N. Pazar, to su sve dokazi da u Sandžaku žive albanska plemena.
Arnautsko groblje pored Rožaja, kraj puta Rožaje – Peć, gdje nikada nije bilo naselja, znak je da su Arnauti u obraču- nu sa Turskom vojskom u Rožaju i oko njega, izginuli u XVII – om i XVIII – om vijeku. Poznato je da Turci nijesu dozvoljavali da se buntovnici kopaju u grobljима gdje su se kopali lojalni građani. To groblje nije bilo veliko, od prilike oko pedesetak grobova, na samoj ivici šume i livade na utrini. To groblje se dobro poznavalo sve do prolaska puta Rožaje – Peć, koji je prošao preko tog groblja. Sada je ostalo da se zove mjesto kod arnautskog groblja, jer praktično, tu se više grobovi ne poznaju. Na planini Šoljani, nekoliko kilometara iznad sela Dacići, nalazi se još jedno groblje usred šume, pored kara- vanskog puta Rožaje-Peć, takođe neveliko, gdje se i sada dobro poznaju grobovi, vidi se da je muslimansko, ali se ne zna kako je ono tu nastalo, usred šume, gdje nikada nije bilo naselja. To se može pretpostaviti, da je ono nastalo u nekoj od pobuna u sukobu vojske i komita.
Groblje zvano „Stara Kula“, na granici rožajske i kosovske teritorije, na planini Kula. Pored karavanskog puta, zna se kako je nastalo. Surova planina Žlijeb, koja se nalazi između Rožaja i Kosova, svake godine uzima svoj danak od sandžač- kog naroda. Kako je preko ove planine bio karavanski put iz Sandžaka za Peć, svake godine su ljudi umirali od studi i gladi. Surovi uslovi koji su ovdje vladali: snijeg, mraz, mećava, od- nijeli su mnoge živote putnika. Svi ovi slučajevi, ili skoro svi, kopani su u ovom groblju, koje se zove „Stara Kula“. Kosovo je bilo žitnica za cijeli Sandžak. Planina Žlijeb jedna je od najsurovijih planina, na kojoj može snijeg da dostigne preko 3. metra visine. Prevoj „Kula“ je mnogo visok i izložen strašnom vjetru, a temperatura se spušta do 40°celzijusa u minusu. Zato je tu stradalo mnogo ljudi i stoke, naročito tokom zime. Obližnja sela ispod ove planine, mnogo puta su učestvovala u spasavanju ljudi i stoke koji su bili zavijani nametima snijega. 1955. godine, smrzla su se dva mladića, Ljaići iz Plunaca, bila su to braća Tahir i Halil. Tahira smo našli, još je davao znake života, njega smo spasili i danas je živ, a Halil je bio na mjestu mrtav, to su bile zadnje žrtve Žlijeba.
Razgovor o ovom članaku