Ismet Azizi
Srpski genocid dobija organizovani državni oblik 1844. godine, programom Ilije Garašaninija “Načertanije”, da bi se nastavio sa projektom V. Đorđevića, 1908. godine. Nakon agrarne reforme, nastavljen je kolonizacijskim programom pod nazivom “Iseljavanje Arnauta” sastavljenim 7. marta 1937.godine, V. Čubrilovića., koji je pokazao nehumane načine koje srpska država treba da koristi za istrebljenje Albanaca. Studija pod nazivom “Nacrt izvještaja o Albaniji”, koju je 30. januara 1939. promovirao nobelovac Ivo Andrić, predstavlja planove za istrebljenje Albanaca i albanske države. Dok je projektom S. Molević od 30. juna 1941. godine, predviđeno brisanje Albanije sa balkanske mape, potpuni nestanak muslimana (Albanaca i Bošnjaka), je program koji je Draža Mihailovi pokušao da sprovede tokom Drugog svjetskog rata, posebno u sjevernim albanskim krajevima i u Sandžaku.
Prije nego što govorimo o ovom genocidu, pominjemo pravnu definiciju genocida koja je definirana u članu 2. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.) kao „U ovoj konvenciji genocid znači bilo koji od ovih djela izvršenih za namjerom da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa, kao takva:
Ubijanje pripadnika grupe (određenog naroda); Uzrokovanje teških tjelesnih i mentalnih povreda pripadnicima grupe; Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji prouzrokuju njeno potpuno ili djelimično uništenje; Uspostavljajuči mjere s namjerom spriječavanja rađanja u okviru grupe; Prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu.”.
Tegobe i stradanja naroda Sandžaka posebno su eskalirali u periodu od 5. januara do 7. februara 1943. godine kada je počinjen genocid, uglavnom nad stanovništvom islamske vjeroispovijesti u dolini rijeke Lim od Bijelog Polja do Foče.
Prema dokumentovanim dokazima u ovom periodu masakrirano je oko 9200 Sanžaklija, muslimana. Stanovništvo ovog područja je progonjeno bez obzira na jezik, nacionalnost (Albanci ili Bošnjaci). To se dogodilo tokom Drugog svjetskog rata – rata koji je za četnike imao i krstaški karakter.
Treba napomenuti da je Pavle Đurišić bio četnički komandant koji je, između ostalog, vodio jednu od najbrutalnijih akciju protiv naroda Sandžaka i istočne Bosne početkom 1943. godine. Đurišić se smatra najvećim zločincem u Drugom svjetskom ratu u Crnoj Gori, Sandžaku i šire.
Albanska historiografija je u poslednje dvije decenije uložila značajne napore da otkrije političko-vojna dešavanja i dešavanja na albanskim teritorijama tokom Drugog svjetskog rata. U tu svrhu organizirano je na desetine naučnih simpozijuma u Tirani, Prištini, Skoplju itd., koji su dali nesporne činjenice i dokaze o zločinima i genocidu nad albanskim civilnim stanovništvom od strane raznih invazionih četničkih i srpskih komunističkih snaga.
Četničko-komunistički zločini, koji su nažalost do danas ostali u mraku.su činjeni u kontinuitetu, kad god se ukazala prilika.
Izvorni podaci jasno govore da su srpsko-crnogorske četničke snage, potpomognute logistikom i oružjem italijanske vojske, 5-6. januara 1943. godine uništile 82 sela u pokrajini Bihor. Dakle, ove srpsko-crnogorske snage predvodio je zločinac, poznati četnik, Pavle Đurišić. Prema albanskim arhivskim dokumentima, preko 4.628 Albanca i Bošnjaka je ubijeno, zaklano i masakrirano u roku od dva dana, stotine drugih je zarobljeno (uglavnom mladih žena i djevojaka), a preko 15.000 je primorano da napusti svoje domove radi smještaja na sigurnija mjesta. Pokrajina Bihor je bila neutralna oblast između linije razgraničenja Albanije i Crne Gore, koju su nadzirale italijanske civilne i vojne vlasti.
Stanovništvo neutralne zone, smatralo je da su za nastalu situaciju i za masakr u Bihoru krive albanske vlasti, kao i italijanske vojne vlasti Crne Gore. Prema njihovim riječima, neutralna zona, koja nikome nije pripadala, bila je dobra prilika da Srbi i Crnogorci ostvare svoj cilj etničkog čišćenja ovog prostora. Albanska vlada nije preduzela neophodne mjere da zaštiti svoj narod. Narod je krivio vlast što mu nije dozvolila čak ni da se naoruža i samoorganizira u odbrani svojih života, iako im je to obećano.
Nakon što se o masakru u Bihoru već čulo svuda, vlada Tirane formirala je komisiju koja će analizirati situaciju u ovoj oblasti i obavijestiti vladu o masakru i njegovim posljedicama.
Libohova vlada Kraljevine Albanije poslala je državnu komisiju za stradali Bihor, na čelu sa zamjenikom ministra slobodnih zemalja, advokatom Ćazimom Blacom. U komisiji su bili i Thoma Luarasi, sa političkom karijerom u ovom ministarstvu, zatim tri visoka italijanska vojnika, jedan broj imućnih Albanaca; Dukađina sa Dem Ali Pozharia, Emrush Miftaria, Bajram Gashi, itd. Komisiju je pratila delegacija Sandžaka, koju je predvodio Mula Osman iz Petnjice.
Prema podacima koje je prikupila ova komisija, poimence svih šehida, u Bihorskom Masakru od Srbo-Crnogoraca, podržani su od italijanske vojske i pobliže nadzirana od strane antifašističke vojske – komuniste Tita, stradalo je: odraslih muškaraca – 590 ubijenih, 185 poklanih, 119 popaljenih; žena-340 ubijenih, 285 poklanih, 266 popaljenih; djece – 701 poklano, 705 spaljeno, 447 uništeno. Ranjeno je: odraslih ljudi – 359, žena 275 i mladih žena i djevojaka deportovanih u kampovima četničko-draževske vojske kako bi utolili životinjske nagone kanibalstičke vojske pravoslavnih slavena – 251. Nijedna od njih nije izbjegla smrt, kako bi svjedočila o tim zvjerskim zločinima srbo-crnogoraca. Zatrli su im i mezarja (groblja). Dakle, ukupne žrtve su 4 628 osoba – djece, žena i odraslih muškaraca.
U centralnom državnom arhivu, u Tirani, u arhivskom fondu iz 1943. godine (januar – juli), nalazi se dosije br. 5, na 57 strana, a nekoliko originalnih dokumenata je poslato tadašnjem premijeru Albanije, Ekrem-beg Libohovi od strane Komisije posebno odabrane. kako bi konstatovala faktičko stanje i koja na nesporan način dokazuje zločin i genocid Srbo-Crnogoraca nad albanskim življem u ovoj zoni. Dotična dokumenta nastavljamo sa predstavljanjem na originalan način.
U predmetnim dokumentima, između ostalog, stoji:
„Vaše Visočanstvo samo zna koje mjere treba poduzeti kako bi došli pomoći izbjeglicama – nekih 10 000 duša, koji strašno pate, kao i dati upute o tome šta treba raditi kako se ti zločini nebi ponovili te da se narod može što prije vratit u svoja mjesta. I na tim mjestima kao po Vašoj narudžbi, dali smo svoje savjetodavno mišljenje. Budući da smo sigurni kako će Kraljevska Vlada uzeti u obzir ovo važno pitanje i sa žurbom koju zaslužuje. Ostajte sa puno poštovanja.U ime muhadžira Bihora!“
Drugi dokument govori o “…o strašnim događajima na području Bihora”. Sela Bihora, krajevi između Sjenice i Bjelopolja,, ….., postala su „guvno“ strašne tragedije koja se dogodila 5. i 6. jnuara 1943. godine.
… Stanovnici tih nesrećnih krajeva koji su željno iščekivali, ali puni nade i povjerenja, svoju zajednicu sa majkom Albanijom, kao pravo i volju tog naroda koji je dugo patio…
Crnogorskih i srpskih četnika, četiri-pet hiljada, a možda i više, pod komandom Vojvodine Pavla Đurišića….. ….. za kratko vreme su popalili i istrijebljili 82 sela. Njihovi stanovnici, preplašeni, usred noći izašli iz svojih kuća da pobjegnu od vatre, obučeni i neobučeni. Ali pali su u ruke divljim četnicima, koji su ih puškama, noževima i mačevima rastrgali. Nisu pošteđeni ni starci, ni žene, ni mala djeca. Ko je pobjegao od četnika našli su smrt u planinama od hladnoće.
Dalje, o teškoj situaciji se kaže: „Svako se nađe, ne može biti gore. Povrijeđeni i bolesni su u velikoj opasnosti. Ozbiljne i opasne bolesti, čak i za lokalno stanovništvo. Svima je potrebna brza pomoć. Na kralju je da odluči i hitno provede mjere koje će mu se činiti najprikladnijim. Najbrže i najneophodnije mjere mogu se navesti sljedeće: a) Organizacija pomoći, službene i nacionalne, potrebitim muhadžirima: smještaj, odjeća i hrana; b) Brza isporuka ljekara i lijekova; c) Organizovanje povratka muhadžira u njihove domove, nakon uspostavljanja mira i sigurnosti; d) Materijalna podrška kako bi što prije mogli nastaviti s obradom njiva.”
Treba napomenuti da potpuno rješenje ovog pitanja leži samo u vraćanje stanovništva u njihove domove. Ali oni su spaljeni i uništeni, kao i svo njihovo bogatstvo…..Stoga, potrebno je razmisliti i odlučiti na koji način se ovi ljudi mogu vratiti u svoje domove i započeti iznova svoje živote. Treba napomenuti i da u toj zemlji nema bezbjednosti…… Činjenica je da su stanovnici koji su željeli da se vrate svojim kućama, kao i oni koji su otišli da sahranjuju pobijene i poklane, upali u zasjedu i neki od njih su ostavljeni da budu ubijeni.
S obzirom na to što se desilo u Bihoru, čini se, tek je početak ….. protiv stanovništva, a uskoro će se dogoditi i u drugim krajevima. Potrebno je i hitno razmisliti i već se preduzimaju korisne i snažne mjere da bi se obezbijedilo i spaslo stanovništvo neutralne zone. Mogu se naći mnoge prikladne mjere, ali na pamet mi dolaze sledeće: a) Naoružavanje domačeg stanovništva; b) Garancija granice neutralne zone sa Crnom Gorom od strane italijanske vojske; c) Odgovarajuća organizacija albanskih volontera u zemlji; d) Postavljanje u zoni ili u blizini nadređenih organa Područja.
Dokument III se bavi zahtjevom upućenom Generalnoj direkciji Crvenog krsta.
„Preko našeg punomoćnika gospodina Emruša Miftarija, šaljemo vam kutiju sa medicinskim izvještajem kojim se dokazuju neki od masakara, koje su počinili crnogorski četnici nad stanovništvom Bihora, koje se nalazi uz obalu rijeke. Ovim dokumentima, dokazujete cijelom svijetu da su to akcije koje su počinili crnogorski četnici u 2. vijeku. Ovu braću je neprijatelj masakrirao, bez obzira na to što su bili malobrojni i nenaoružani. Iako su njihova braća Albanci, oni su, nažalost, privremeno izostavljeni sa linije razgraničenja kao neutralnoo područja i uprkos njihovim zahtjevima da se povežu sa majkom Albanijom, želja im se, nažalost, nije ostvarila, sve dok neprijatelj jednom zauvijek nije nestao. Nakon ove zone prijeti opasnost i stanovništvu Petnjice, Peštera, Senice, Suhodola i Delimeđa, jer, ako im albanska vlada ne priskoči u pomoć, naravno da će i oni pretrpjeti ono što su pretrpjela braća u Bihoru. Neće biti čudo da kasnije i Kosovo ovako strada”. Rožaje, 23-I-194
Dokument IV govori o kutiji sa medicinskim izveštajem u koju su zatvorena tijela masakriranih ljudi: „Odsječena je glava dečaku starom oko 13-15 godina [….] Glava žene oko 22- 26 godina stare [….] Dječak star oko 10 godina posječen […..] Noga zrelog muškarca, posjekotina […..] Desna ruka isječena do lakta i karbonizirana […. .] Desna ruka je prerezana na lakat, […..] Lijeva ruka je isječena nešto ispod lakta 8.- Desno i lijevo uho zrele osobe.[…..] Desno uho je zrele osobe, rez.. Nos sa gornjom usnom [….] Desno i lijevo oko, uklonjeno poklopcem iz očne duplje ….”
Dokument 5. predsednika Odbora Crvenog krsta Albanije:
U Rožajama je, nakon krvavog i nečovječnog čina u neutralnoj zoni, okupljeno blizu 5.000 izbjeglica koje su primorane da napuste svoje zemlje i kroz led, snijeg i nevrijeme spasavaju gole duše, bježeći kroz planine, zbog čega su neki muškaci, žene i djeca potpuno goli ili obučeni u pohabanu odjeću. Mnogi od njih su povrijeđeni. Do sada nije istražena nijedna efikasna bolest, ali ima mnogo pacijenata smrznutih u zglobovima sa šugom, bronhitisom i drugim kožnim oboljenjima. Sve izbjeglice su sa vaškama i postoji opasnost od izbijanja tifusa axantematicusa, a dodajem da u nekim od spaljenih sela nije riječ o izbijanju tifusa.
Dokument VI pod naslovom “Bože sačuvaj” opisuje situaciju nastalu tokom napada na Bihor.
„Ovo je januarska noć. Veliki spokoj. Snijeg pada sa perjem. Neke suze prekidaju smrtnu tišinu. Na putu do rijeke čujem zaglušujuću graju konvoja koji se približava mostu, izazivajući reakciju mnogih konja. Po ovoj hladnoći, tako kasno, kuda ide ovaj konvoj? Opet tišina. Konvoj se zaustavio. Lajanje pasa, čine te gluvim, tu i tamo cvilenje se ćuje kao da ih neko udara, svakom od njih se čini da im prilazi lopov po njih.. Noćna tama ne ostavlja ništa da se vidi napolju, ali po lavežu nebesa jasno se vidi da to nije djelo lopova. Ima još nešto. Uskoro velika kriza potresa zemlju.
Probude se i djeca koja se usred noći razmazuju slasnim i gorkim snovima, igrama i obračunima tokom dana. Bomba! Šta će to biti? Nikoga nije briga. Lajanje i vikanje čaja postaje sve prijeteće. Dvije-tri dodatne puške i komanda: Naprijed! Naprijed! Otkriva misteriju jezive noći za to nenormalno područje, za čuveni Bihor u stočarstvu. Četnici! Srpski i crnogorski četnici počinju da viču na žene i djecu. Puška puca na sve četiri strane. Topovi i mitraljezi odgovaraju na dobacivanje branilaca. Nebo je crveno i oblaci dima se dižu. Užas i panika zahvatili su stanovnike. Ko potroši ta dva, tri metka, a sad nema drugog načina nego otvoriti put ženama i djeci da pljuju na glavu! Ali džaba. Četnici su odlučili da ne ostave živog Albanca u pokrajini; stoga, kada počnu da gase vatru, zatvaraju vrata i čekaju, i ubijaju svakoga ko želi da izbjegne smrt od požara. Vrisak majki ujeda njihovu decu bačeni u vatru, jež im obuzima tjelo, suze i kletva muževa dok ih gledaju kako gledaju dok im siluju njihove žene i čerke , čineći bolno i jako kao da se zemla trese.
Vikanje, strasti i sukobi nevjesta koje traže smrt, ali ne prepuštaju čast rukama četnika, prelaze svaku granicu. Puške, bombe i mitraljezi tresu zemlju. Koplja gore jedno za drugim. Leševi se dodaju iz sata u sat. Bajoneti bez ikakve milosti zabadaju se u tela kao u kasapnicama prlavi sa krvljem dece staraca i žena kojima noge ne služe da pobegnu od ovoga zla.. Užas i panika ovog iznenađenja izgubili su nit svakog stanovnika. Majka ne zna gdje su joj djeca. Otac ne poznaje svog sina, a mlada ne poznaje čovjeka. Kakvo cerno zlo! Puške, mitraljezi ne stišaju se.
Povici ranjenika traže pomoć, plač dece bačene ko tikve po snegu duboko disanje staraca i starica bačenih u jarak usred ulice obuceni u gačama i košuljama kao što su spavali u postelima, ojačali dela četnika i njihovih bavarski dela. Svuda se vide leševi, ranjeni i progutani, očiju uprtih u nebo u molitvi. Sačuvaj nas, Bože, od slovenskog varvarstva.”
Dokument VII bavi se nekim posebnim tačkama o događaju u Bihoru, gdje se kaže: „Stanovništvo neutralne zone, za svu krivicu za rušenje i pokolj koji se dogodio u Bihoru, krivi albanske vlasti, kao i vojne vlasti Italijane. od Crne Gore, zbog njihove nepažnje. Ona procjenjuje: „Ako nije bilo moguće da se pridružimo Albaniji, zašto nas nisu ostavili sa Crnom Gorom? Iznenađujuće je da italijanske vojne službe često, kada govore ili pišu o stanovništvu neutralne zone, ne koriste riječ „Albanac“, već uvek kažu „Musliman“ po srpskom i crnogorskom običaju.
Veoma loš utisak na narod ostavila je činjenica da se, kada se pronijla vijest o svirepom činu četnika, grupa albanskih muškaraca iz Peći i Rožaja spremila da pođe u pomoć svojoj braći. Oni su, uvijek poslušni vlastima, tražili od italijanskog komandanta dozvolu da uđu u neutralnu zonu,
Ali, loša stvar je što albanske trupe, čak i kada je u pitanju odbrana, a ne napad, traže dozvolu, a kada je ne dobiju, poslušaju i povlače se. Suština je da su u neutralnoj zoni Crnogorci zaštićeniji od Albanaca. „Ako Albancima nije data mogućnost da se brane, neka brane oni koji imaju dužnost“.
Iskrcavanje anglo-američkih trupa na Siciliju početkom septembra 1943. u južnoj Italiji dovelo je do prekida vatre, a potom i kapitulacije Italije, koja je u početku pomogla četničkim formacijama da izvrše genocid u pokrajini Bihor. Nemačka država je u to vrijeme obezbijedila, između ostalog: ujedinjenje Kosova i drugih albanskih teritorija sa albanskom državom 1913. godine, očuvanje postojećeg statusa mitrovačke oblasti, Vučitrna i Nove čaršije, zvanično priznanje i otcepljenje albanske država iz sastava italijanskog carstva, potpuno povlačenje njemačke vojske iz Albanije nakon završetka rata itd. Albanski predstavnici, koji su predviđali opasnost od četničkih napada, širenja novog slovenskog komunizma, ropstva ili slovenskog ponovnog osvajanja, prihvatili su ovaj sporazum. Da bi zaštitili albanske zemlje, neki albanski ideolozi su isticali potrebu za formiranjem Druge lige.
Srpsko-crnogorski genocid nad gotovo bespomoćnim stanovništvom Bihora izazvao je strah i u drugim područjima Sandžaka na jugu, ali i na istoku. Lideri Sandžaka Hasan Zvizdić, Aćif Bluta, Nedžib Baša, Adem Kuratagaj-ića, itd., smatrali su za shodno da budu dio Druge albanske lige, da aktivno učestvuju i traže od Lige da zaštiti ove zemlje vojnim snagama, i da se pripoji Albaniji.
Na trećem zasedanju Kongresa lige u Prizrenu, rad se nastavlja 18. septembra 1943. godine i raspravlja se o situaciji stvorenoj u Sandžaku. Nakon Aćifa Blute kao potpredsjednika, koji svojom diskusijom ponavlja zahtjeve delegata Mitrovice i Laba, podsjećajući prisutne da Novi Pazar pripada albanskim zemljama, a da je za njegovu zaštitu stvoreno je 200 novih albanskih grobova, i Hasan Zvizdić , koji je otvoreno tražio ujedinjenje ovog regiona sa Albanijom. Riječ preuzima i gospodin Tahir Zajmi.
Tahir Zajmi je ukazao na potrebu formiranja vojske Lige, i rekao: baveći se trećem tačkom programa, potencira da će Nova vlada, imati zadatak da se brine o cjioloj naciji…. Ako neprijatelji imaju priliku da nas napadnu ovoga puta, mi smo izgubljeni, izgubljeni nacionalno i fizički. Primjer su nam dale srpsko-crnogorske bande, koje su na zahtjev Italije masakrirale više od 4700 ljudi i oteli 200 djevojaka …koji su se bavili stradanjem Bihora, zato se moramo naoružati, moramo imati svoju jaku vojsku; dakle, politička i vojna organizacija mora biti zasnovana na našim ovlastima, u tu svrhu ovoj političkoj i vojnoj organizaciji mora biti oprošteno bogatstvo građana i seljana“.
Stvaranjem vojnih trupa Druge albanske lige, koliko su postojale, izbjegnuta je opasnost koja je prijetila pokrajini Pešter, Rožaje i drugim područjima od ponavljanja genocida, koji se dogodio u pokrajini Bihor.
rad je objavljen una aalnasko u ëasopis Shenja , Skoplje
Razgovor o ovom članaku