Piše: dr. Harun Crnovršanin
U ovome ratu, na nagovor Rusije, udružene pravoslavne države (Srbija, Crna Gora, Grčka, Bugarska) istovremeno su napale onemoćalo Tursko carstvo i potpuno ga potisnule sa prostora Balkana. Uz veliku finansijsku i logističku podrku Rusije, Crna Gora je 08. oktobra 1912. objavila rat Turskom carstvu. Prema naređenju vrhovnog komandanta Janka Vukotića dvije kolone njegove vojske trebale su da krenu u pravcu Sjenice na Pešteri i tamo se spoje sa srpskom vojskom. Jednu kolonu je predvodio Pavle Vujisić a drugu Grujica Grdinić. Oni su iz Bijelog Polja preko gornjopešterskih sela došli do pred Sjenicu za koju su se vodile sporadične borbe. Naime, turska vojska je napustila Sjenicu bez većeg otpora ostavljajući civilno stanovništvo na milost i nemilost neprijateljskoj vojsci. Grad je zauzet 12. oktobra 1912. godine i tamo su se sastale dvije pravoslavne vojske prvi put nakon Karađorđevog dolaska 1809. godine. Nakon dogovora sa srpskom vojskom, crnogorska vojska je već sutradan morala da se vrati nazad u Bijelo Polje. Put ih je vodio preko pešterskih sela u kojima je živjelo muslimansko stanovništvo. Prolazeći kroz ova sela neprijateljska vojska je počinila velike zločine protiv civilnog stanovništva. U svemu tome prednjačio je poručnik Boško Bošković koga će kasnije (1924), iz zasjede ubiti njegovi Crnogorci nedaleko od Šahovića i za to optužiti sandžačku komitu koju je predvodio Jusuf Mehonjić.
Crnogorski oficiri Vujisić i Bošković imali su namjeru da u pešterskim selima: Crvena Lokva, Doliće, Ugao Boroštica, Tuzinje i Rasno, razoružaju muslimansko stanovništvo i da se nakon toga surovo obračunaju sa njim. Bilans ubijenih Bošnjaka je bio stravičan. Istovremeno je opljačkan i veliki broj krupne i sitne stoke a sve bošnjačke kuće bile su zapaljene. U selu Uglu streljali su 6 Ugljana pred očima ostalih ukućana, žena i djece. Najbogatijem čovjeku Hajradinu Čelji opljačkali su 700 ovaca, ovnova i jagnjadi i 60 grla goveda i otjerali za Bijelo Polje.
U selu Tuzinju ubili su 10 ljudi a u prolasku kroz selo Rasno jednog Rašljanina jer su se ostali razbježali i sakrili. Vujisić i Bošković su nakon tri dana ubijanja i klanja po Pešteri krenuli ka Bijelom Polju. Put je vodio preko Crvskog, Korita, Boljara, Osmanbegovog sela (Ličina)- strateški važnih sela koja povezuju Pešter i Bihor. U Crvsko su ubili četvoricu Kurtagića, nastavljajući ka Koritima. Tamo su počinili neviđen masakar ubivši 58 muškartaca i 2 žene. U Osmanbegovom selu gdje su živjeli Ličine ubili su 18 osoba. Zločine nad Korićanima izvršilo je odeljenje Pavla Vujisića. Zločinci se nisu zasitili ubijanja nedužnih civila već su pošli ka selu Šipovice da uhvate i ubiju Šabana Sijarića, amidžu najčuvenijeg sandžačkog književnika Ćamila Sijarića. Šabana tada Crnogorci nisu uhvatili, ali su ga, nakon tri mjeseca, sa još dva Sijarića, ubili iz zasjede. Krvavi put crnogorske koljačke vojske završio se dolaskom u Bijelo Polje 28. oktobra 1912. godine.
Allahovom voljom mula Omer Čelja (Bibić) preživio je streljanje sa 17 metaka u tijelu i bajonetom u grlu
Ovom prilikom ćemo baciti više svjetla na zločin u selu Ugao na Gornjoj Pešteri i na nevjerovatan slučaj mula Omera Čelje (1888-1965). Za ovu priču sam saznao početkom februara 2018. godine dok sam boravio u Istanbulu kod svog prijatelja Refika Akove (Sijarića), najčuvenijeg bošnjačkog političara u Istanbulu. Naime, iako sam otišao sa ciljem da napravim intervju sa stogodišnjakom Kadrijom Javorovcem iz Bihora, uradio sam i još mnogo drugih korisnih stvari vezanih za našu historiju zahvaljujući upravo gospodinu Akovi. U istanbulskoj opštini Bayrampaša živi preko 70.000 Bošnjaka i imao sam priliku da bolje upoznam njih 20-tak u čuvenoj „Yildirim mahali“ i da saznam voma tužne muhadžirske priče koje su na mene ostavile jak utisak. Gospodin Akova mi je objasnio da u Istanbulu, na starom groblju u Kučukoju, postoji mezar „gazije mula Omera Čelje (Bibića)“ koji moram posjetiti, a priču o njemu ispričaće nam njegov unuk Šefket Bibić (u Turskoj su dobili prezime Ok). I zaista, u petak 09. februara, nakon džume namaza, sreo sam se sa gospodinom Šefketom Bibićem (1955), jednim veoma ljubaznim, preduzimljivim i iskrenim čovjekom i od njega saznao cijelu priču o stradanju porodice Čelja u Prvom balkanskom ratu 1912. godine. Otišli smo na mezar rahmetli mula Omera Čelje (Ok) i izučili Fatihu ovom sandžačkom gaziji. Ja i gospodin Akova smo sa pažnjom saslušali Šefketovu priču koja nas je duboko potresla.
„Moj pradjed Hajrudin Čelja je bio najbogatiji čovjek u selu Uglu i imao je pet sinova: Vejsila, Ibrahima, Hivza, Hoda i Omera. Ovaj posljednji, mula Omer, je moj djed. On je bio hodža i imam džamije u selu Uglu. Crnogorski četnici Boška Boškovića, zadojeni mržnjom prema muslimanima, izvode šestoricu najuglednijih ljudi na streljanje, od čega trojicu iz familije Čelja. Sa mojim pradjedom Hajradinom bila su idva njegova sina: Ibrahim, Hodo i Omer. Nakon ispaljenih plotuna Ugljani su popadali a crnogorski zločinci su išli od jednog do drugog i provjeravali da li je neko ostao živ. Njih petorica su odmah umrla a mula Omer je davao znake života. Jedan Crnogorac je prišao, izvadio bajonet i zabio ga u Omerovo grlo! Šest muškaraca je nepomično ležalo na zemlji. Hajradinova supruga Fahra, koja je bila od Omerovića iz Biševa, a moja prabijača je, sa još nekoliko žena iz sela, došla da pokupi tijela ubijenih. Kada je došla do tijela svog sina Omera primjetila je da je on pomjerio prst na ruci. Skočila je od sreće i rekla: “Moj Omer je živ!“ Kroz Omerovo tijelo prošlo je puščanih 17 metaka a rana od bajoneta u grlu je bila najgora. Brižna majka je dvije godine ljekovitim travama liječila svog sina Omera i na kraju ga izliječila. Moj djed mula Omer je nakon toga još dugo živeo. Umro je ovdje u Turskoj 1965. godine. Zbog čestih zločina u Kraljevini Jugoslaviji moja familija Čelja je morala da promijeni prezime u Bibić. Nakon Drugog svjetskog rata, u Titovoj Jugoslaviji, za vrijeme zloglasnog ministra policije Aleksandra Rankovića bošnjački i albanski narod iz Sandžaka i sa Kosova se primorava na iseljavanje u Tursku. Tako smo i mi 1958. godine, familijarno iz Skoplja došli u Tursku. Prvo smo živjeli u gradu Izmiru godinu dana a onda došli u Istanbul, u opštinu Bayrampaša koja je tada bila veoma slabo naseljena, mogao si da vidiš samo pusta polja na kojima su bošnjački muhadžiri počeli da prave kuće. Moj djed mula Omer je i ovdje bio poštovana ličnost a za njegovu sudbinu se brzo čulo pa ga je narod prozvao „Gazija“ što znači junak. Sa njim su u Tursku došla i dva njegova brata: Vejsil i Ibrahim. Djed Omer se ženio dva puta, sa prvom ženom Hafkom imao je sina Hasima koji je rano umro i ćerku Ćebu. Sa drugom ženom Sabihom, koja je moja bijača, imao je sinove: Isa, Islama i mojega oca Numana i ćerke: Ašidu, Nedžibu i Mejru. Moj otac Numan oženio je moju majku Zadu koja je od Hadžića iz sela Balotića kod Rožaja, sa kojom je dobio mene i starijeg brata Metu. Mula Omer je preselio na ahiret 1965. godine u svojoj 77 godini i ukopan je ovdje na starom groblju u Kučukoju gjde su se kopali naši prvi muhadžiri.“
Inače Šefket Bibić je u Istanbulu, na početku, radio teške poslove, da bi kao profesionalni fudbaler zaradio novac i kupio par autobusa sa kojima je osnovao prevozničku firmu. U Bayrampaši je napravio veliku stambeno-poslovnu zgradu. U braku sa Faketom Rahić iz Sjenice dobio je sina Senada i ćerke Senadu i Nagihanu koji su fakultetski obrazovani i veoma angažovani u svojim firmama. Danas je u penziji i predsjednik je uspješnog Sportskog nogometnog kluba „Yildirim Bosna“.
1. Crnogorska vojska kralja Nikole I Petrovića je 1912 i 1913. savila Bošnjake Plava, Gusinja i Pešteri u crno
2. Crnogorski poručnik Boško Bošković počinio je 1912. grozne zločine u pešterskim i bihorskim selima Sandžaka
3. Džamija u selu Ugao na Pešteri, izgrađena 1704., u kojoj je mula Omer Čelja bio imam
4. Mula Omer sa bratom Vejsilom (sa čalmom) ispred porodične kuće u selu Uglu na Pešteri pred polazak za Tursku 1956. godine
5. Mula Omer Čelja sa mnogobrojnom familijom u Istanbulu
Razgovor o ovom članaku