Genocid u Bihoru na Badnje veče i Božić 1943, po albanskim arhivskim dokumentima (III)

U Rožajama je nakon krvavog i užasnog čina u neutralnom području (zoni) gotovo 5.000 izbjegličkih osoba bilo prisiljeno bježati sa svoje zemalje i spašavati golu dušu po ledu, snijegu i holuji preko planina, zbog čega muškarci, pogotovo žene i djeca su gola ili malo obučena u mokru odjeću. Među njima je mnogo ranjenih. Do sada nisu nađene bolesti promrzavanja i šuga, ali postoje mnogi pacijenti smrznuti u artritisu, bronhitisu i s kožnim bolestima. Sve izbjeglice su naušljane i postoji rizik od tifusa axantematicus, a dodajem da se u nekih mještana pojavio tifus.

Pripremio: Ismet Azizi

U nastavku predstavljanjem nastavak od 9. tačke drugog dokumenta pronađenog u Centralnom državnom arhivu u Tirani, u arhivskom fondu 1943. (januar – jul), nalazi se spis br. 5, sa 57 listova. Postoji nekoliko originalnih dokumenata koje je tadašnjem premijeru Albanije Ekremu Bej Libohovi poslala Komisija posebno odabrana da utvrdi činjenično stanje, a koji nesporno dokazuju zločin i genocid srpsko-crnogorski  nad albanskim stanovnicima područja Bihora. Nastavljamo sa predstavljanjem predmetnih dokumenata u izvornom obliku.

(U nastavku dajemo iz tačke 9. Drugog dokumenta u izvornom obliku. I. A)

9.- Treba naglasiti da potpuno rješenje problema leži samo u vra-ćanju stanovnika u njihove domove. Ali ovi su spaljeni i uništeni, kao i sve ranije njihovo bogatstvo. Stoga se mora razmišljati i odlučiti kako će ovi ljudi oporaviti svoje rane i nastaviti svoj prvi život. Također treba napomenuti da u toj zemlji uopće nema sigurnosti. Cetnjske vlasti uzalud kažu da vlada smirenost. Nakon što su četnici otišli, kako su rekli „službenici“, napali su zbog pljačke stanovnika i drugi razbojnici u svim razrušenim selima. To su naoružani i navodno imaju mitraljeze. Činjenica je da su albanski (bošnjački) stanovnici imali namjeru da se vrate svojim kućama, i oni koji su otišli da sahrane svoje ubijene, bili su dočekani s vatrom pušaka, a neki od njih su ubijeni (ostali mrtvi).

10.- S obzirom na ono što se dogodilo u Bihoru, čini se da je samo početak nasilja prema albanskom (bošnjačkom) stanovništvu, a uskoro će na red doći u druge krajine, neophodno je i hitno preduzeti korisne i snažne mjere da se već razmatraju i provode kako bi se osiguralo i spasilo albansko (bošnjačko) stanovništvo neutralne zone. Mnogo je prikladnih mjera koje se mogu pronaći, ali prvo pada na pamet: a) Naoružavanje albanskog stanovništva; b) Garantovanje granice neutralne zone sa Crne Gore od strane italijanske vojske u Crnoj Gori; c) Pravilna organizacija albanskih volontera u zemlji; d) Uspostavljanje zone u ili u blizini podru-čja od strane viših vlasti područja. Ove se mjere mogu provesti na slje-deći način:

11. Za sprovođenje obnove naoružanja hitno se moraju preduzeti sledeće mjere:
12. a) Za ljude iz Sjenice koji su sposobni nositi oružje mora se poslati najmanje 6.000 pušaka s dovoljno municije i 3.000 dodatnih pušaka za područje Rožaja. Ovaj broj ne uključuje potrebu za Plav i Gusinje i kojima treba još 2.000 pušaka;
13. b) Bilo bi neophodno da, pored pušaka, dobiju male i velike mitra-ljeze (puškomitraljeze i mitraljeze) albanski narod iz neutralne zone. Po-stoji puno obučenih ljudi koji ih znaju koristiti.
14. c) Razumije se da ovo oružje neće biti podijeljeno među ljudima, već samo nekolicina, među tim poznatim i pouzdanim ljudima, koji će činiti, kao što rekoh, civilnu stražu države. Poglavice (vođstvo) svake krajine može raspodijeliti oružje ljudima;
15. d) Što se tiče većine ovog oružja, a posebno municije, oni će biti smješteni u posebna skladišta, odabrana prema lokalnoj situaciji i uz svu sigurnost potrebnu za održavanje i čuvanje tih skladišta;
16. e) Raspodjela oružja iz skladišta vrši se samo u slučaju opasnosti od četnika, odnosno kada imaju vidljivi dokazi da četnici idu u smjeru sela ovih zona.
17. U takvim slučajevima, distribucija oružja trebala bi biti redovita i sa svim potrebnim garancijama, uz prethodno organiziranje dobrovo-ljačkih grupa, velikih i malih, u skladu s potrebama različitih podru-čja. Na čelu ovih jedinica (bandi) bit će poznati ljudi koji će moći jamčiti volonterima koje imaju pod svojom komandom. Ovu organizaciju mogu u dobroj mjeri izvesti najmanje tri visoko obučena oficira kao volonteri u gore navedenim područjima, po jedan u Sjenici, jedan u Rožajama i jedan u Plavu i Gusinju.
18. Mora se utvrditi za koliko dobrovoljaca, koliko oružja će imati, jer neće biti dovoljno za odbranu zemlje, kada je prevagnu velike grupe (odredi, jedinice), sa savršenim (savremenim) naoružanjem i organizaci-jom, poput one Pavla Đurišića naspram Bihora koja se sastoji od neko-liko hiljada ljudi. Stoga je spomenutim neutralnim zonama potrebna po-sebna pažnja italijanskih oružanih snaga u Crnoj Gori. Oni bi trebali organizirati mrežu kontrola (kontrolne punktove) kako bi promatrali kre-tanje velikih grupa (odreda, jedinica) i, ako je potrebno, zaustaviti napad od takvih grupa, ili pomoći naporima albanskih dobrovoljaca.
19. Za albanski narod, značajan dokaz interesa italijanskih i albanskih vrhovnih vlasti, bilo bi dobro da veliki komesar, ekselencija Umilta, kao i albanski zvaničnik s vlastima, postave svoje središte aktiv-nosti u Sjenici, ili u blizini.
20. Albanski narod neutralne zone teško razumije današnju situaciju, da mora nastaviti sa odvajanjem od albanske države. Njegova najžešća želja i njegov siguran spas bio bi trenutna aneksija. On dobro zna i nema sumnje da ovaj zaključak želi albanska vlada i dobija podršku talijanske vlade, kao i da će se to spajanje dogoditi u prikladnom trenutku. Ali da bi mu dali duhovnu snagu i strpljenje da čeka, mora se vlada i podrška tali-janske vlade pobrinuti za životni oblik, vratiti tim ljudima jadan osjećaj sigurnosti i ojačati njegovu nadu. Gore navedene mjere i druge koje Kraljevska vlada može sama pronaći moraju se provesti brzo i što je moguće jasnije kako bi narod mogao da dobije povjerenje u ispravnu zaštitu albanske vlade i s druge strane, ukloniti loše aktivnosti kao odmazde i druge koji mogu nastati iz očjnog naroda.
21. Albanske vlasti s jedne strane i italijanske vlasti s druge strane trebale bi imati povjerenja u pamente ljude među albanskim stanovni-štvom. Narod razumije vrijednost mudrosti i strpljenja u ovim trenu-cima. Dakle, ne samo da ne nastoji izazvati konfuziju, već će se potruditi da zaustavi i spriječi bilo kakve neugodne radnje i odluke.

Ovom se prijedlogu prilažu brojni dokumenti – koji sadrže tačnu jasnoću koji detaljno daju i dokazuju ono što je gore rečeno o bijedi koju su Crnogorci počinili u selima Bihora.

Tirana, 30. januar 1943.

DOKUMENT III

Generalna direkcija Crvenog krsta

Putem našeg saradnika, gospodina Emruša Myftari, šaljemo vam kutiju s medicinskim izvještajem koji sadrži neke od uzoraka pokolja koje su četnici počinili nad albanskim (bošnjačkim) stanovništvom Bi-hora duž obale rijeke. Kroz ove dokumente može cijeli svijet da prepozna da su to zlodjela iz 20 vijeka koja su crnogorski četnici uradili protiv čisto naseljenog albanskog (bošnjačkog) područja i da krv Albanaca (Bošnjaka) preovlađuje nad ovim stanovnicima. Oni su bili masakrirani od strane velikog broja neprijatelja, u poređenju malom broju albanaca koji su bili naoružani. Ta su braća, uprkos tome što su Albanci, na privre-men način ostali izvan demarkacijske linije kao neutralna zona i sa svim svojim zahtjevima da se odnose prema majci Albaniji, nažalost, njihova se želja nije ostvarila sve dok ih neprijatelj jednom zauvijek ne uništi. Nakon ove neutralne zone opasnost prijeti albanskom stanovništvu Pet-njice, Pešteri, Sjenice, Suhodola i Delimeđe, ako im albanska vlada ne pomogne, naravno i oni bi takođe pretrpjeli istu sudbinu kao što su pretrpjela braća u Bihoru i nije ni čudo što će kasnije i Kosovo patiti.

Rožaje, 23.1.194

 

DOKUMENT IV

1.Dječakova glava koja ima oko 13-15 godina, odsječena s oštrim oružjem (oštricom mača) i to s stojećim stavom koji pokazuje da su stranice rane savršeno ravne, tako da su krajevi vilice i dno je potpuno ravno.

2. Glava žene od 22-26 godina, odsječena s oštrim oružjem, na kra-jevima rane su prilično ravne. Dlaka na vlasištu je izgorjela, a koža kar-bonizirana, što pokazuje da je glava prvo bila odsječena, a onda bačena u vatru.
3. Ruka dječaka otprilike 10 godina odsječena sa oštrim oružjem, na kojoj se vidi da su krajevi rane na kosti ravni.
4. Noga zrelog muškarca, odsječena oštrim sječivom, dok su spo-ljašni krajevi rane na kosti i mesu ravni.
5. Desna ruka na laktu je karbonizirana, što pokazuje da je nesrećna ruka odsječena dok je osoba bila živa, a potom bačena u vatru. Ruka je dječja.
6. Desna ruka na laktu je karboniziran, što pokazuje da je nesrećna ruka odsejčena dok je osoba bila živa, a potom je bačena u vatru. Ruka je pripadala odrasloj osobi.
7. Lijeva ruka na laktu je karbonizirana, što pokazuje da je ruka odsječena dok je osoba bila živa, a potom bačena u vatru. Ruka je pri-padala odrasloj osobi.
8. Ljudsko lijevo i desno uho, starije osobe. Odsječeno oštrim oru-žjem, s kojih su pernice (rezovi) izgledale potpuno ravne. Oba uha su odsječena unaprijed (sprijed, od lica prema potiljku).
9. Desno uho odsječeno oštrim oružjem i s finim rezom, odakle su krajevi čela potpuno ravni.
10. Nos sa gornjom usnom i sa brkovima. Rubovi rane su ravni.
11. Desno i lijevo oko, s poklopcem (kapcima) izvađena iz očnih jama (iskopana iz jama očiju).

(Rožaje, 23.1.1943.)

 

DOKUMENT V

Predsjedništvo albanskim Komitetom Crvenog krsta

U Rožajama je nakon krvavog i užasnog čina u neutralnom području (zoni) gotovo 5.000 izbjegličkih osoba bilo prisiljeno bježati sa svoje zemalje i spašavati golu dušu po ledu, snijegu i holuji preko planina, zbog čega muškarci, pogotovo žene i djeca su gola ili malo obučena u mokru odjeću. Među njima je mnogo ranjenih. Do sada nisu nađene bo-lesti promrzavanja i šuga, ali postoje mnogi pacijenti smrznuti u artritisu, bronhitisu i s kožnim bolestima. Sve izbjeglice su naušljane i postoji rizik od tifusa axantematicus, a dodajem da se u nekih mještana pojavio tifus.

Kod nekih žena i muškaraca u nekim se slučajevima pojavila avita-minoza usled nedostatka vitamina „D“, „B”, „ C”. Započela je organi-zacija primitivnog kupatila i bolnice sa 15 – 20 kreveta. Stoga molimo Albanski Crveni krst da usmjeri trenutno pružanje pomoći djeci, ženama i muškarcima, a ako je moguće s odjećom za djecu različitih dobnih uzrasta i za novorođenčad u povojima, jer pelena nemaju i potrebno je slanje brze pomoći u lijekovima za koje postoji velika nestašica, posebno u zavojima i potrebnim vitamina (C, A, B i D), koji uopšte nijesu više dostupni u ovim krajevima.

Molimo vas da pošaljete još jednog doktora, a ako Albanski Crveni krst nema jednog ljekara, pokušajte u nadležnom Ministarstvu da hitno pošalju barem jednog doktora, a zatim se obratite udruženju Ljekara patriota iz Tirane da bi došao bilo koji od njih kao dobrovoljac u ovo mjesto masakra.

Rožaje, 23.1.1943. godine Kandidat medicine – Hasan Llukaqi (Hasan Lukač).

 

Masakar prošlosti – sudbina 9200 nevinih Albanaca

U noći uoči Božića, 5. i 6. januara 1943. (od 5 do 25. februara 1943. godine), srpsko- četničke okupacijske snage masakrirale su 9200 Alba-naca i prisililno protjerale još 32.000. Uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve, četničke snage počinile su jedno od najgorih zločina tokom Drugog svetskog rata na Ilirskom poluostrvu. Bihor ostaje u istorijskom sjećanju na albansku naciju kao jedan od događaja koji dokazuje da Besa sa Srbima-četnicima takođe slavokomunistima i Albancima nema i ne može imati SUD.

Nasilno protjerivanje

Preživjeli od masakra u Bihoru bili su prisilno protjerani. Djevojke i žene bez muškaraca porobljene su i zatvorene za potrebe četničkih bataljona. Srećom, s izuzetkom nekoliko redaka u tadašnjem izvještaju albanske vlade, nije napisana nijedna komemorativna riječ i ništa se još ne zna. Komunistička partija Albanije, koju su tada predvodili Srbi Miladin Popović, Dušan Mugoša, Svetozar Vukmanović Tempo i povjerenik za crne četnike Velimir Stojnić, potpuno su ućutkali događaj i nikada nijesu obavijestili albansku javnost o istini događaja. Upravo suprotno tome, Komunistička partija Albanije počela je da etiketira kosovske Albance kao pristalice fašizma i crvenim terorom cilja na sve političke vođe kosovskih nacionalnih demokratskih snaga. Kosovski Albanci bili su prinuđeni da sačekaju kolaps komunističkog sistema kako bi imali priliku da govore i pišu o zločinima Slavokomunizma i genocidu nad njima.

Preuzeto: Fehim DŽOGOVIĆ