Analiza knjige Tutin i Okolina (Beograd, 1985)
Knjiga dr. Ejup Mušović Tutin i Okolina predstavlja jednu od najvažnijih etnografskih i historijskih studija o području Tutina i Pešterske visoravni. Objavljena od strane Etnografskog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti 1985. godine, ova studija ostaje izvor od posebnog značaja za istraživače koji se bave historijom, etnografijom i etničkom strukturom Sandžaka.
Glavna vrijednost ove knjige leži u činjenici da autor, iako djeluje unutar jugoslavenskog akademskog okvira svog vremena, donosi podatke koji osvjetljavaju kontinuitet autohtonog elementa na Pešteri i u Tutinu, migracione utjecaje, kao i opstanak albanskog jezika, običaja i plemenske strukture u ovom kraju. Za albanskog čitatelja knjiga je posebno važna jer pruža posredna i neposredna svjedočanstva o prisustvu Albanaca na ovom prostoru.
Analiza
Pešter kao prostor drevnih etničkih slojeva
Mušović početak historije Pešteri smješta još u kraj neolita i početak bronzanog doba. Pozivajući se na ranije istraživače, spominje Dardance kao najstarije stanovništvo ovog kraja. To je od velike važnosti jer povezuje Pešter i Tutin sa dardanskim prostorom, odnosno ilirsko-balkanskim korijenom Kosova i okolnih krajeva.
Iako autor koristi terminologiju svog vremena i različita etnološka tumačenja, samo prihvatanje Dardanaca kao najstarijeg sloja stanovništva pokazuje da ovaj prostor nije bio prazan niti kasno formiran slavenskim migracijama.
Migracije i etnička miješanja
Autor govori o dolasku Autarijata, zatim o slavenskom prodoru u VII stoljeću i povlačenju autohtonog stanovništva prema planinskim krajevima. Ova teza je poznata u balkanskoj historiografiji: starije populacije često su opstajale u planinama, gdje su duže sačuvale identitet.
Upravo Pešter, Rožaje, Bihor i Malësija klasični su primjeri takvih utočišnih zona. U tom smislu, sam Mušovićev opis podržava tezu kontinuiteta starobalkanskog elementa u Sandžaku.
Dokumentirano albansko prisustvo
Najvažniji dio knjige jeste onaj u kojem autor priznaje da su u mnogim pešterskim selima živjeli potomci Kelmendi, Shkreli i plemena Kuči. Jasno navodi da su u nekim mjestima muhadžiri prihvatili albanske običaje, pa čak i naučili albanski jezik.
To je snažan dokaz da albanski jezik na Pešteri nije bio slučajnost, već rezultat stabilne etničke i porodične osnove. Spominjanje Leskove, Ramoševa i Boroshtice kao mjesta gdje je albanski opstao ima veliku dokumentarnu vrijednost.
Svjedočanstva stranih putopisaca
Autor citira i Gaston Gravier, koji većinu sela na Pešteri opisuje kao „arnautska“, odnosno albanska. Ovakva svjedočanstva imaju posebnu težinu jer dolaze od vanjskih posmatrača, a ne iz lokalnih narativa.
U historiografiji strani izvori često imaju posebnu vrijednost jer se smatraju manje politički opterećenim.
Ograničenja knjige
Ipak, knjiga nosi i ograničenja vremena u kojem je nastala. Etnička terminologija je često nejasna: Albanci se nekad nazivaju „Arnautima“, nekad „islamiziranim brđanima“, a nekad se ubrajaju u šire muslimanske kategorije. To je bila karakteristika jugoslavenske historiografije, koja je često izbjegavala jasno nacionalno identificiranje Albanaca u Sandžaku.
Zato ovu knjigu treba čitati kritički: ne samo ono što autor kaže, nego i ono što ostavlja da se nasluti.
Zaključak
Tutin i Okolina dr. Ejup Mušović predstavlja djelo od posebnog značaja za historiju Pešteri i Sandžaka. Iako napisana u okviru jugoslavenskih akademskih institucija, knjiga sadrži podatke koji potvrđuju kontinuitet starobalkanskog stanovništva, snažno albansko prisustvo na Pešteri i utjecaj albanskih plemena na demografsku strukturu ovog kraja.
Za albanske istraživače ova knjiga ima dvostruku vrijednost: kao etnografski izvor i kao indirektno svjedočanstvo protiv teza koje Sandžak prikazuju kao isključivo slavenski prostor. U mnogim slučajevima, sami dokumenti objavljeni u Beogradu svjedoče više nego što je službeni narativ tog vremena namjeravao.
Pešter, kako proizlazi iz ove knjige, nije periferija bez identiteta, već prostor u kojem su se ukrštali ilirsko-dardanski, albanski, slavenski i osmanski slojevi – historijski mozaik koji zaslužuje mnogo dublje proučavanje.
Discussion about this post